SF za početnike (ili: Lektira koju su vam u školi prešutjeli)

Znanstvena fantastika i fantasy danas su relativno popularni žanrovi, poprilično komercijalizirani, ali i područje u koje posežu i oni željni zahtjevnijeg štiva. Međutim, dok je više-manje svakome bar donekle poznat popis začetnika klasične književnosti, to jest književnosti uopće (nekima i po zlu), klasici spekulativne fikcije uglavnom su nepoznati općoj populaciji, pa i onima koji su ua nju zainteresirani. Što je definitivno rupa u znanju koju treba popuniti jer, kao što se svi mainstream pisci na ovaj ili onaj način oslanjaju – ili reagiraju – na ono što je došlo prije njih, tako i gotovo sve teme i motivi djela iz područja ZF&F-a koja se danas pojavljuju i pune police u knjižarama te male i velike ekrane, svoje korijene vuku iz ranijeg perioda.

Moderna znanstvena fantastika i fantasy nastali su u 20-im i 30-im godinama 20. stoljeća u vrijeme nečega što se danas naziva “zlatnim dobom”: kad je riječ o ZF-u, bile su to domišljate pripovijetke utemeljene na likovima izvan naše svakodnevne stvarnosti – gotovo uvijek u razvijenoj tehnološkoj budućnosti, vrlo često u svemiru – koji rješavaju probleme na više ili manje domišljat način i time istražuju ponašanje i govore kako bi se ljduska bića ponašala u drugačijim, neuobičajenim, posebnim i izvanrednim okolnostima. Bila je to škola urednika Johna W. Campbella koji se htio odmaknuti od pre-natalne faze ove književnosti u kojoj je bilo dovoljno opisivati tehničke ideje i inovativne situacije i na to nadodati ljudski element. No, iako je riječ o desetljećima najvećeg uzleta znanstvene fantastike i utvrđivanja njezinih temelja kao književnosti ideja, uglavnom nije bila riječ o djelima koja su se isticala literarnošću (čast malobrojnim izuzecima) niti im je to bio cilj. No, ideje i filozofija koju je žanr stvorio bili su nešto jedinstveno i originalno.

Sljedeća faza nazvana “novi val” započela je u 60-im godinama 20. stoljeća kad su se pojavili autori koji su počeli preizpitivati sve dotad postignuto i dodali ZF-u onaj element koji mu je dotad najviše nedostajao: literarnu težinu i psihološku i filozofsku dubinu. Može se reći da je do tada možda i postojao izgovor da se ova književnost trpa u kategoriju šunda, ali nakon pojave autora kao što su Ursula Le Guin, Roger Zelazny, Robert Silverberg i još mnogi, mnogi drugi, to više nije bio slučaj.

Zamah je posustao 80-ih zajedno s gubljenjem tehnološkog optimizma i vjere u bolju budućnost, komercijalizacijom kulture općenito. Podžanr koji je prevladavao tih godina bio je mračni cyberpunk, upozorenje na moguće probleme bliske budućnosti čiji se tragovi itekako prepoznaju u modernim blockbusterima od kojih je najistaknutiji Matrix, ali čiji su motivi nezaobilazni u većini djela koja se imalo bave najnovijim tehnologijama.

U principu, ovdje smo preskočili dva autora koji se generalno smatraju “praocima” moderne znanstvene fantastike. Riječ je o Julesu Verneu i Herbertu Georgeu Wellsu. Ova dva autora nisu mogla biti međusobno različitija i ta se dualnost proteže i danas kroz dva pola znanstvene fantastike: tehnološko-avanturističko-ekstrovertni i društveno-psihološko-introvertni. No, obojica su postojali i radili u izolaciji od onoga što se danas smatra ZF-om i vrijeme u kojemu su živjeli i pisali puno je više uočljivo u njihovim djelima nego kod većine autora koji će ovdje biti spomenuti.

Popis koji slijedi trebao bi biti popis klasičnih SF djela koja bi svatko trebao pročitati. Dakle, NE “dobre knjige koje vrijedi pročitati” ili “najveći bestseleri desetljeća” ili nešto slično, nego romani koji su stvorili žanr, koji su od njega napravili ono što jest i koje treba pročitati kako bi se shvatilo od čega je nastalo sve ovo što danas imamo. Dakle, po definiciji, na ovom popisu trebaju biti starije stvari; možda vas oduševljavaju Coelho ili Nick Hornby ili Jergović, ali ovo je popis za SF pandane Krleži, Agathi Christy i Ernestu Hemingwayu. Klasika. Temelji. Founding fathers. Biblija. Ilijada i Odiseja.

No, istovremenno, neće sve s ovog popisa biti zanimljivo svakome. Ukusi se razlikuju, a spektar ovdje navedenih djela uistinu je širok: od djela koja su usredotočena na radnju, ponašanje likova u iznimnom situacijama, do visokoliterarnih psiholoških i filozofskih analiza čovjeka i njegovog mjesta u svemiru.

Prije svega, krenimo sa Svetim Trojstvom: Clarke, Asimov, Heinlein.

Arthur C. Clarke
Po mnogima suhoparan, Clarke je ipak temelj znanstvene fantastike s nekim romanima koji su na svoj način uzbudljivi i dinamični. Ono što se nikako ne smije propustiti nije “Odiseja u svemiru 2001.” (koju su hrvatski akademici uvrstili u školski program samo zato jer je visokocijenjeni Stanley Kubrick po njoj snimio film s nerazumljivim krajem) već Sastanak/Randevu s Ramom (Randesvous with Rama). Riječ je o inteligentnoj istraživačkoj svemirskoj pustolovini kakvu ćete, po motivima, naraciji i strukturi vrlo teško naći u mainstream književnosti. Naravno, Odiseja u svemiru 2001. je također preporučljiv roman (za razliku od većine nastavaka koji su progresivno sve gori i gori), a svakako vrijedi provjeriti i djela kao što su Kraj djetinjstva, Rajski vodoskoci, Svjetlost zemaljska i Matica Zemlja. Clarke nije poznat po pretjerano književnom stilu, ali ideje i motivi koje je u svojim romanima iznio toliko su srasli sa žanrom da ih mnogi danas uzimaju zdravo za gotovo.

Isaac Asimov
Ovaj “dobri doktor” je tokom cijelog svog spisateljskog života kontinuirano pisao šest stranica na dan, svaki dan, tokom nekoliko desetljeća, bez prekida i pauze. Naravno, to se moralo odraziti na kvalitetu i dubinu napisanog iako je zahvaljujući tome Asimov iza sebe ostavio povelik opus svega i svačega – između ostalog, tu senalazi i povelik broj popularnoznanstvenih naslova. Književno zahtjevnijima će zadubljivanje u njegova djela vjerojatno izazvati tikove, ali ne može se osporiti da su njegove epopeje bazirane na originalnim znanstvenim idejama i inventivnom rješavanju problema ostavile velik utjecaj na generacije čitatelja, ali i pisaca, pogotovo ako su se s njim upoznali u osnovnoj školi. Ono s čime se iz ovog područja treba upoznati su ciklusi o robotima, carstvu i Zadužbini/Fondaciji koji svi zajedno čine ako ne prvi, onda svakako ključni megaserijal u povjesti znanstvene fantastike. No, za one zahtjevnije, to je roman Bogovi lično (Gods Themselves) koji je, kaže legenda, napisao kao odgovor na kritike da nije sposoban napisati promišljeno i ozbiljno književno djelo i, po mnogima, potpuno uspio. Svakako treba spomenuti i roman Ka spuštanju noći (Nightfall), nastao proširenjem njegove kratke priče, koji je napisao u suradnji s drugim velikanom SF-a, Robertom Silverbergom.

Robert A. Heinlein
Heinlein je još jedan SF klasik koga je MOŽDA bolje pročitati dok ste mlađi (iako se, ovaj put, mnogi neće složiti), ali koji se, za razliku od Asimova, nije zatvorio u hermetičke sveučilišne zidine. S likovima i temama koji povremeno graniče s noireom, ni Heinlein se nije previše zamarao pitanjima stila i prije svega se potrudio ispričati priču i kvragu s posljedicama. Profesionalno odrastanje u eri nastajanja žanra ostavilo je svoj pečat, iako ne toliko kao kod Asimova: Heinleinove priče puno su dublje i promišljenije, iako ne u području koje bi mnogi nazvali “visokom književnošću”. Istovremeno, za razliku od Clarkea i Asimova, Heinlein ne da nije bježao od politike, nego se povremeno u nju zalijetao naglavačke, iako povremeno, ponekad, uvjetno rečeno, relativno gledano, pomalo “s krive strane” (s čime se, opet, logično, neki neće složiti) zbog čega je na ovim prostorima bio na ledu u vrijeme Jugoslavije (što ga je, bez sumnje, strahovito pogodilo). Ipak, neke romane se moglo pronaći i tada, a još više sada. Ono što poznavaoci i ljubitelji preporučuju su Stranac u stranoj zemlji (Stranger in a Strange Land), Zvjezdani jurišnici (Starship Troopers) i Luna je okrutna ljubavnica (Moon is a Harsh Mistress).

A sada nešto sasvim drukčije.

Ursula Le Guin
Po nekima, “žena koja je ubila SF”, a po drugima, autorica koja ga je izvukla iz “zlatnog doba” (alternativna definicija zlatnog doba SF-a je: “12 godina”) u potpuno ozbiljnim raspravama spominjala se kao izgledna kandidatkinja za Nobelovu nagradu za književnost, a onda je, na žalost, umrla. Dojahavši na novom valu 60-ih, pisala je čistokrvnu znanstvenu fantastiku, ali onakvu u kojoj onaj znanstveni dio nije bio (samo) fizika, nego i antropologija, sociologija i ostale srodne znanosti. Teško je izdvojiti jedno ili dva djela koja bi se mogla preporučiti početnicima, pa krenimo redom. Prije svega, tu je The Disposessed preveden kao Čovek praznih šaka ili Ljudi bez ičega. Zatim Lijeva ruka tame (Left Hand of Darkness), zatim križanac epske fantastike i omladinskog romana, ciklus o Zemljomorju (Earthsea), a nakon toga sve ostalo čega se možete dočepati: kratki, pitki i pomalo pamfletični Svijet se kaže šuma (Word for World is Forest) koji će biti strahovito poznat svakome tko je gledao “Avatar”, Rokanonov svijet, Nebeski strug i još mnogo toga, a epsku slavu i kultni status dobila je i njena kratka priča Oni koji odlaze iz Omelasa (The Ones Who Walk Away from Omelas).

Ray Bradbury
Također jedan od “stare garde”, vjerojatno nije ušao u “sveto trojstvo” zato jer je riječ o književniku iznimno razvijenog stila, a puno manje koncentriranog na znanstvene i tehnološke avanture za kojeg je New York Times napisao da je bio ključan u približavanju SF-a književnoj matici. Najpoznatiji je po romanu Fahrenheit 451 i zbirci priča Marsovske kronike (Martian Chronicles), ali cijelo mnoštvo kraćih i duljih priča govore o autoru koji je najprije bio pisac a tek onda žanrovski.

Stanislaw Lem
Ovaj poljski žestoki kritičar američkog SF-a zbog komercijalizacije i trivijalnosti napisao je dovoljno kvalitetnih romana da ozbiljno konkurira svojim zapadnim kolegama, ali zbog sukoba nikad nije dobio ni Nebulu ni Huga. Po njegovom kapitalnom djelu Solaris snimljena su čak tri filma: dva ruska (Nirenburg 1968. i Tarkovski 1972.) i jedan američki (od kojih je najveći kuriozitet ovaj posljednji, i to zbog odabira glavnog glumca što je izazvalo masovna istegnuća obrvnih mišića), a ako nekoga zanima filozofski pristup fantastici i nerazumijevanju s drugim rasama, svakako treba pročitati i Nepobjedivog i Fijasko.

Sveto trojstvo 2: Mi, 1984 i Vrli novi svijet
Dok neki smatraju da je 1984. Georgea Orwella zapravo plagijat 25 godina starijeg romana Mi Jevgenija Zamjatina, drugi ipak razumiju kako funkcionira politička književnost i spremni su oprostiti poneku krađicu motiva, dok god je glavna ideja više-manje neprikosnovena, a izvedba originalna i kvalitetna. Sva tri romana bave se distopijskom (antiutopijskom) budućnošću i kao takvi su priznati i izvan granica žanra. (Štoviše, kad netko izvan žanra želi pohvaliti neko SF djelo, onda obično kaže da “ne spada u okvire znanstvene fantastike, ali se vješto poigrava njezinim motivima”.) Najpoznatiji od tri, 1984., je ostavio i općepoznate tragove i u pop-kulturi, ali da bi se shvatilo cijeli krug ideja, motiva i međusobnih utjecaja, sigurno nećete pogriješiti ako pročitate sva tri.

Arkadij i Boris Strugacki
Ono što se danas u velikoj mjeri zanemaruje, zaboravlja ili jednostavno ne zna je da, iako je znanstvena fantastika dominantno angloamerički žanr, istočna strana Željezne zavjese je poprilično doprinijela njegovom razvoju. Uz Lema, najznačajniji predstavnici ovdje su braća Strugacki, a roman koji ovdje svakako treba spomenuti je Piknik kraj puta po kojemu je Andrej Tarkovski kasnije snimio film Stalker (uz napomenu da je ovdje riječ o originalnom ruskom nazivu, dakle ???????), a i jedno i drugo su djelomično poslužili kao inspiracija za ukrajinsku računalnu igru S.T.A.L.K.E.R. koja je popularnost stekla i na zapadu. Naravno, kad krene, onda krene tako da su, uz sve ovo, film, i preko njega i roman, poslužili kao inspiracija za razna glazbena djela, dokumentarce i konceptualne umjetničke projekte. Od ostalih romana, nezaobilazan je i Teško je biti bog (po kojemu su također snimljena dva filma: jedan u boji 1989. i jedan crno-bijeli 2015., da, dobro ste pročitali), dok se kod nas vjerojatno još mogu pronaći i Golać na urvini, Nastanjeno ostrvo i još poneki.

Walter M. Miller
Kad čovjek u životu napiše samo jedan roman i tako uđe u SF Hall of Fame, onda znate da je riječ o vrhunskom djelu. Kantikulum za Leibowitza (A Canticle for Leibowitz) je skup tri postapokaliptične priče koje veže ista nit.

Kurt Vonnegut
Jedan od najznačajnijih autora književnog SF-a uopće jednog je dana zaključio da mu ne odgovara da ga se stavlja pod oznaku žanra pa je objavio da to što piše nije SF. No, isto je tako mogao objaviti deklaraciju kojom se ukida Zakon spojenih posuda jer nitko tko se imalo razumije u materiju ne može zanijekati da njegova remek-djela po svim kriterijima spadaju u čistu znanstvenu fantastiku. Prije svega, Kolijevka za macu (Cat’s Craddle) i Galapagos su veličanstveni primjeri iživljavanja nad vlastitim likovima u situaciji apokalipse kao kazna za sve grijehe i gluposti koje je čovječanstvo počinilo, dok su Sirene s Titana (Sirens of Titan) i Klaonica 5 (Slaughterhouse-Five) nadrealne tvorevine ispunjene cinizmom koje bi trebale zadovoljiti i najzahtjevnije književne ukuse.

Phillip K. Dick
Prvo što poznavaocima padne na pamet kad se spomene ovaj autor nije ono što je stvarao, nego ono što je trošio, a što se svakako reflektira u njegovim brojnim romanima. Kao krunsko djelo često se spominje Ubiq, a širok javnosti će vjerojatno biti poznatiji po romanu Čovjek u visokom dvorcu (The Man in a high Castle) po kojemu je nedavno snimljena ne previše uspješna serija. Također, po njegovom romanu je snimljen i film Sanjaju li androidi električne ovce snimljen je jedan od najcjenjenijih filmova žanra, Blade Runner, kojeg mnogi smatraju najboljim SF filmom ikad. (Napomena: nastavak, Blade Runner 2047 i nije toliko loš koliko je nepotreban.)
Dick je bio majstor stila, iako ne uvijek i koherentne priče.

Robert Silverberg
Teško je izdvojiti kapitalna djela koja bi najbolje predstavila ovog autora jer je većina opusa objavljena kao kratke ili dulje priče. Možda se može spomenuti Knjiga lubanja (A Book of Skulls) kao vjerojatno nešto najbliže što će neki SF roman IKAD doći Velikom Američkom Romanu. Također, ovaj bi roman trebao dobiti nagradu za most misleading naslov u povijesti književnosti.

Roger Zelazny
Najpoznatiji po “Amberskim kronikama”, Zelazny je također dio slave zaradio kraćim formama u kojima se ističe njegov osjećaj za poetiku. Roman koji se može spomenuti kao najistaknutij je Gospodar svjetlosti (Lord of Light).

Larry Niven
Nakon malo jače književnosti, vratimo se jezgri žanra. Niven je možda najdostojniji nasljednik Isaaca Asimova. Nikad posebno stilski razvijen, Niven je ipak ispekao zanat u eri kad je SF bio ipak malo zreliji te se zato njegovi romani ne čitaju toliko kao dječje slikovnice. Međutim, osnovni elementi su tu: inteligentne avanture, sveučilišni štih i “inženjerski način” rješavanja problema. Jedan od najpoznatijih romana mu je Prsten koji je iznjedrio i nekoliko nastavaka, a i sam je dio većeg serijala. No, ono što svakako treba spomenuti su Nivenove kratke priče, posebno one u kojima se pojavljuju Chirpsithtre, super-inteligentni tuđinci koji ljude promatraju kao nestašnu djecu i s tužnim odmahivanjem glave i britkom kritikom dočekuju postupke ljudske civilizacije i ljudi općenito.

Frank Herbert
Na sreću ili na žalost, kod opisa ovog autora nema dvojbe koji roman staviti kao njegovo kapitalno djelo: Dina je nešto što svaki ljubitelj žanra mora pročitati, ne nužno u ranijoj dobi jer je riječ o dugom, sporom i kompleksnom romanu. Na žalost, ovaj roman ima više nastavaka koji su progresivno sve lošiji, da bi posljednji čavao u lijesu bili nastavci Frankovog sina koji je uspješno, psihološki razrađeno remek-djelo koje je jedan od stupova žanra i jedan od najuspješniojih, ako ne i najuspješniji primjer world-buildinga, sveo na komercijalni proizvod pri čemu je jedina svrha štancanja nastavaka samo kako bi se zadovoljilo prohtjeve tržišta.

Engleska postapokalipsa
Ovi romani i autori možda nisu zaslužili da im se uskrati pojedinačni odlomak, ali tematski su dovoljno srodni za to. Smrt trave (No Blade of Grass / Death of Grass) Johna Christophera i Dan trifida Johna Wyndhama su remek-djela svako za sebe, a zajedno su utjecali na žanr toliko da je danas teško i pohvatati sve na što su utjecali. Svakako treba spomenuti film Dannyja Boylea 28 dana poslije iz kojega vrište motivi uvedeni u spomenutim djelima i, zapravo, cijeli podžanr postapokalipse.

Ja sam legenda (I am Legend) Richarda Mathesona bi se također mogla svrstati u gornju kategoriju postapokalipse, ali uz to, ovaj je roman gotovo izravni začetnik cijelog podžanra zombi-apokalipse (što vjerojatno i nije neki kompliment, ali treba mu oprostiti jer nije kriv za ono što je nastalo poslije njega). Svakako treba spomenuti da je od tri filma snimljena po ovom romanu, onaj posljednji Willa Smitha izazvao sveopće gađenje među svima koji su pročitali roman zbog brutalnog poglupljivanja iznimno zanimljive ideje koja stoji iza romana i potpunog izvrtanja poante cijele priče. Film je komercijalni proizvod za široke mase, roman je filozofsko-psihološki primjer kvalitetne književnosti.

William Gibson
Ovo je čovjek koji je na pisaćem stroju napisao prvi (pravi, veliki, poznati) cyberpunk, i time natjerao SF da zakorači u 21. stoljeće. Neuromancer, u najmanju ruku, mora biti obavezna literatura svakome tko se misli baviti SF-om, a od priča treba spomenuti Kako smo popalili Kromu (Bruning Chrome). I da, promjena koju je on donio bila je dovoljno velika da ga se broji u klasike (da ne govorimo da je Neuromancer izašao 1984., od kada je prošlo više od 30 godina).

Joanna Russ
Otvorena politiziranost bez akademske rezerviranosti jedne Margaret Atwood, plus sposobnost pisanja u intimnom tonu potpuno drugačijem od onog na koji su esefičari dotad bili navikli. Kao što se ponekad s klasicima događa, na trenutke je djelovalo da ju je vrijeme pregazilo, ali danas, nažalost, opet postaje aktualnija nego ikad.

Anne McCaffrey ili Marion Zimmer Bradley.
Ovo je malo tricky, pa molim za strpljenje: i jedna i druga su problematične, ali i jedna i druga su bile od prijelomne važnosti za science-fantasy granu SF-a (a to jest legitiman podžanr, bez obzira na sve). Bradley je bolje pisala, ali je poznatija po svome čistom fantasyju nego po SF-u (mnogi ni ne znaju da je njen najduži serijal SF, nego se kače samo za Merlina&co.) McCaffrey je pristojan pisac, a bila je važna i za omladinski SF.

Kao zaključak moglo bi se reći da znanstvena fantastika nije toliko “žanr”, koliko cijeli jedan sektor književnosti u kojemu se može naći pandan svemu čega ima u ostatku umjetnosti. Imamo šund, (pod)žanrove, ljubiće, krimiće, akciju, masovne spektakle, ali i iznimno kvalitetnu visoku kniževnost koju, prije svega, treba znati pronaći.