Nema što nema

Priče:NemaStoNema_Naslovnica

  • Ana Cerovac © Grobničko polje
  • Damir Janković © Vrlo zujovita jednoiposatna priča za djecu i omladinu o robot-usisavaču, VRLJXLRPZ-u, Zgaziju i ujaku Peri zvanom Simpabon
  • Dorotea Vučić © ZOO
  • Tilia Rujan © Lutkica, zombiji i veslo od tricikla
  • Goran Gluščić © Staklo
  • Torp Moniantt © Smrtonoša u mokrim čizmama
  • Jasmina Škrinjar © Posljednja priča propalog pisca
  • Josip Crnković © Bijeli drveni kit (White Wooden Whale)
  • Jurica Ranj © Kôd zajedništva
  • Katarina Pera © Aquarium
  • Marija Solarević © Marina je mislila da zna
  • Mario Brbot © Bio je robot
  • Mario Pejaković © Propadanje
  • Mile Božićević © Kroz pakao
  • Petar Babić © Virus Revolucija
  • Petar Mamić © Kristal
  • Petra Schneider © 2984.
  • Sanda Hančević © Teutina zamka
  • Vedran Bokor © Anđeoska rapsodija

Iz predgovora:

NEMA ŠTO NEMA

Poneki bi urednik ovdje naveo redni broj zbirke, možda se pohvalio golemim brojem pristiglih priča (ove godine zaista iznenađujuće mnogo, a vi pogađajte), prepričao poneku važnu priču, prebrojio nikad prije objavljene autore. To je lako, to ćemo na predstavljanju zbirke za one koje zanima napredak ovog našeg već odavno punoljetnog projekta promocije domaćih SF pisaca i priča kojim se iznimno ponosimo.

No, ja bih o naslovu. Dosad su neki naslovi bili logični izbor, premda većina rezultat polubunovnog nabacivanja riječi, obično usred noći, bez pravila osim zadanog broja riječi. Premda je i to bilo proizvodno pravilo. I dosad smo to uvijek radili u paru. Kao stolni tenis: nabacivali riječi preko mrežice pa koja zapne i zazvoni, ostaje. Ovog puta naslov je iskočio samo iz mojih misli, donekle otežanih neugodnom činjenicom da moje majke, zbog koje ovaj naslov postoji, više nema.

Naime, ona je bila profesor književnosti i zaljubljenik u knjige. Mnogo je čitala, i u mladosti, ali i do samog kraja. I moje je knjige čitala, premda nikad nije voljela SF. Doduše, ni horor, ni fantasy, a ni stripove. Posebno ne stripove, posebno ne SF stripove. Ni Alan Forda. Kad bi me vidjela s nekim od tih naslova, frknula bi nosom, redovno, svaki put i, gotovo uvrijeđeno, izašla iz sobe negodujući: “Ah, tu nema što nema.” Nikad, a trudila sam se, nikad joj nisam uspjela objasniti da SF ima pravila, da možda nisu napisana u knjigama o teoriji književnosti, ali postoje i piscima je bolje da ih slijede, ako im je objavljivanje ambicija.

Ta “nema što nema” ideja za mene nije bila tako negativna kao za mamu. Značila mi je širinu, neograničenost, neometanost misli, ideja, “što ako” i “što ako ne”, Mene je inspirirala, nju je odbijala. Mojoj je mašti davala krila, njezinoj ih je razočaranjem rezala.

Ova je zbirka šarena. Raznolika. U njoj gotovo da nema što nema.

Uživajte.

Tatjana Jambrišak
U Zagrebu, 26. travnja, 2015.