Zagrob

Priče:

  • Danijel Bogdanović: 87. kilometar
  • Irena Rašeta: Cabrón
  • Zoran Krušvar: Štićenici
  • Darko Macan: Dvorište okupano suncem
  • Ivan Dokaza: Glad
  • Dubravko Soher: 3 mačke i …
  • Snježana Novaković: Vučje bratstvo
  • Dario Rukavina: Gospodar gore
  • Tatjana Jambrišak: Kaput od ljudske kože
  • Parsifal Pogan: Vodeći ljubav s vinom u snijegu prolivenim …
  • Igor Mavrin: Zombie TV ®
  • Tvrtko Štuka: Prva krv – Vjenčanje u bijelom
  • David Kelečić: Ženska glavo …
  • Iva Šakić Ristić: Krv i pijesak
  • Oto Olvanji: Posečen na papir

Predgovor:

Pikseli straha

Opće je poznato da je za vrijeme gledanja horor filma dovoljno utišati zvuk i sav strah iznenada nestaje. Svi smo mi barem jednom u životu pribjegli tom triku. A kako li je tek pisati horor, kad nemamo na raspolaganju ni slike ni tona, već samo riječi. Pisati horor je iznimno teško. Služimo se slovima kao sićušnim pikselima i od njih gradimo prizore i zvukove za koje se nadamo da će kod čitatelja izazvati strah. Pokušavamo proizvesti jezu zarezima, uskličnicima i točkama, cijelo vrijeme nesigurni hoće li ono što pišemo – ono što sami shvaćamo zastrašujućim, uzbuđujućim, divljim – pobuditi pravu reakciju kod čitatelja.

Problem s kojim se pisac suočava je: što je u stvari strah? Čega se ljudi boje? Plašimo li se svi istih stvari? Jesu li strahovi urođeni ili ih stječemo tijekom života? Postoje li univerzalni simboli straha? I što je to zapravo u čovjeku što potiče želju da se dobrovoljno podvrgava strahu? Kakva je to mazohistička crta koja nas tjera da se radi užitka bojimo? Koliko su uspješni naši pisci bili u odgovaranju na ova pitanja, provjerit ćete vi, čitatelji ovih stranica.

Puno se tijekom nastajanja ove zbirke raspravljalo o tome što je horor i kako mu pristupiti, bilo iz spisateljskog, bilo iz uredničkog kuta. U pomoć su nam, srećom, pritekli sami autori koji su svojim dojmljivim i intrigantnim pričama budili ne samo naše vlastite strahove, već nam i pokazali kako horor žanr ne mora prikazivati samo šablonizirane likove vampira, vukodlaka i zombija, ili – ako ih prikazuje – kako oni mogu i dalje biti zanimljivi i inspirativni unatoč njihovom dugovječnom protezanju žanrom.

Čitajući ovu zbirku moći ćete se s užitkom plašiti nevidljivih čudovišta koja prijete iz mraka, ali i čudovišta koja čuče u nama samima i podmuklo nas mame na krivi put. Možda ćete se naježiti čitajući o demonima iz davnina, ali i ljudima koji pokušavaju oponašati te demone ili ih prevariti zbog vlastitih niskih poriva. U snovima bi vas mogli proganjati mrtvi koji ustaju iz groba, mrtvi kojima ne daju umrijeti, mrtvi koji za vječnost obilježavaju vlastito mjesto smrti, mrtvi koje iskorištavaju i love i nikako ne uspijevaju naći svoj mir. Imat ćete prilike čitati priče iz povijesti, o strahovima koji korijene vuku iz nekih davnih vremena, ali i one smještene u suvremen svijet, pune modernih strahova.

Da ljudi vole plašiti i druge, a ne samo sebe, dokazuje čak pedest pristiglih priča na natječaj, s gotovo tisuću kartica teksta. Zadovoljstvo nam je predstaviti vam deset novih autora u zbirci, od kojih čak sedmoro prvi put objavljuje. Mnogi od tih autora su aktivni i na blogu, što samo pokazuje da je taj medij pun samozatajnih talenata.

Odvažimo se i krenimo s pretvaranjem slova u piksele straha u našim glavama.

Darko Vrban
Zagreb, 21. ožujka 2006.