CroZBiFaniStorija

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7

Baka druga: KAKO VOJNA REZERVA ZBLIŽAVA ESEFIČARE

Ovo je subjektivna is-povijest pa mogu pisati zbrda-zdola kako mi što puhne u glavu a ne moram sistematski, po redu.

  1. Vojni rok sam odgulio u poznoj dobi, svukao sam se u listopadu 1969. s navršenih 27 godina. Oženio sam se dva mjeseca poslije, točno na Svetoga Nikolu (nije baš slučajno da s njime okolo ide Krampus), a u veljači si našao posao na Zagrebačkom Aerodromu (“referent za opterećenje i balans aviona” ili Loadsheet). To mi baš nije bilo po volji (blesavo radno vrijeme 12 sati šljakaš, 24 sata ne, i nakraj svijeta onkraj Nedođije, a moraš stalno izračunavati, a meni računanje ko volu plivanje prsnim stilom, ako izračunaš krivo avion padne, i sve to) pa sam si u travnju našao posao u Elki. Električni kabeli (kabeli a ne kablovi: u kablovima se voda nosi. Zamišljam si električni kabao: natočiš vode, uštekaš u struju i hopla! otkriješ toplu vodu). Posao iz snova: “referent za prihvat stranih gostiju”, ili po naški Public Relations. Odeš sa šoferom Jožom koji vozi tvornički Mercedes na Aerodrom dočekati delegaciju iz švedske tvornice – sve sami diraktori – pa ih dovedeš k svojim direktorima, pa imaju poslovne pregovore, a tvoji su direktori samoupravljački lajbeki koji kuže nešto malo ruski i tri riječi njemačkog pa im je tumač gospođa Alka koja ima staža pa poznaje terminologiju. (Šveđani govore engleski kao da su se tamo rodili.) Onda direktorsko društvo ide na poslovni ručak pa se gospođa Alka izmotava da ne može pa povedu mene a ja se čudim, ali samo dok ne počne ručak. A to ide ovako: pun stol kulinarskih kerefeka, što li ja znam, sataraš od vrganja s pohanim škampima, takve stvari. Pa taman zagrabim vilicom i da je gurnem u usta, kad švedski direktor nešto kaže. Izgovori rečenicu, pa jede dalje. A ja to sad moram prevesti kako bi razumjeli moji direktori. Pa sad moj direktor odgovori, pa jede dalje. A ja moram prevesti kako bi švedski direktori saznali što je to rekao moj direktor. Svatko od njih svakih par minuta nešto kaže pa žvače i sluša, a ja brbljam kao hatevejov reporter kad je prijenos nogometne tekme. Red hrvatskog, pa red engleskog, pa obratno. Jasno, ne jedem ništa jer je nepristojno govoriti s punim ustima. A kad je ručak gotov svi se raziđu nažderani kao prasci a ja gladan ko pas, moram nekamo na burek (iz svoga džepa).
  2. Sve to nema nikakve veze. A ima veze to, da sam si skinuo vojsku s grbače i pomislio oh divno, skinuo sam si vojsku s grbače. Jest, vraga! Pa mi je rezervni raspored u Karlovcu, a tamo mamlaz pardon kapetan Majstorović štreba za čin pa nas svaki čas zove na rezervnu vježbu. U nedjelju od rane zore do popodne. Jedina mi je utjeha što je vježba jednodnevna, pa me po Pravilu službe ne može ganjati da obrijem bradu. Posebno ga živcira što nemam brkove nego samo bradu! (Brkovi su OK, ali “brada ne ide uz petokraku na kapi”. Moš’ si mislit. Vidjeli smo to svi nedavno.) A kad je bila cjelotjedna vježba u gađanju u Slunju odolijevao sam pet dana brijanju jadikujući kako imam averziju od brijanja. Rezervni dečki su revali od smijeha kad me mamlaz pardon Majstorović sav u sažalnoj sućuti pitao idem li k liječniku, ima li kakva lijeka mojoj averziji. Tek je neki pukovnik skužio da govorim o averziji a ne o alergiji pa me potjerao pod britvu. Zadnji dan, tik pred povratak doma. Veli, neće mi dati bukvicu dok se ne obrijem. Čista zloba. A kad sam došao doma kći (2 godine) me nije prepoznala onako golobradog. Tek kad sam progovorio. A onda se dijete prestravilo misleći da su mi odrezali dno lica …
  3. Kakve to veze ima s esefom? Nema baš nikakve osim što sam se na tim vježbama zbližio s Vladimirom Sokolom. On nije imao bradu nego bujnu kosu do pola leđa. Pa smo se s jedne vježbe vozili doma u mome Spačeku (njemu nešto nije štimalo sa Škodom) pa smo nadugačko otkrili zajednički interes za esef!

Lijepi pozdrav, Dobri Dotepenec, Sanobor

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7

Pages: 1 2 3 4 5 6 7