KNJIGA POSTANKA – prvih deset godina

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5

Konvencije i novi klubovi

Najvažniji oblik društvenog SF djelovanja su “konvencije”, američki termin koji označava bilo koji veliki događaj organiziran na specifičnu temu (i opća skupština stranke naziva se konvencijom). Organizacija je festivalskog tipa, tj. postoji serija događaja koja čini kostur: predavanja i okrugli stolovi na različite teme, oko toga se organizira jedna ili nekoliko izložaba i predstava, a sve je začinjeno intenzivnim druženjem ljubitelja i stručnjaka. Obično se održavaju i formalna zasjedanja tijela koja su organizator ili pokrovitelj konvencije, dok je trajanje obično barem dvodnevno.

Ovakav oblik javnog SF djelovanja u nas nije bio poznat dok se toga nisu prihvatili neki naši članovi. U to je doba organiziran sajam nazvan “Zagrebački dani znanstvene fantastike” koji je, istini za volju, imao više izložbeni tip organizacije, dok je druženja bilo uglavnom van prostora događanja. Međutim, interes je bio toliki da se odlučilo organizirati i druge po redu “Dane SF-a”. Želimir Košćević je velikodušno upregnuo svoju Galeriju SC, te se 2-4.11.1979. održao prvi skup koji je već nalikovao na pravu SF konvenciju.

S obzirom da je Sirius sa svojim malobrojnim, ali bitnim neliterarnim stranicama poslužio kao SFerina rezonantna kutija, ubrzo je došlo do kataliziranja organiziranog okupljanja i u drugim većim gradovima; osnivani su SF klubovi u Ljubljani, Beogradu, Skopju, Osijeku, Novom Sadu, Nišu, Sarajevu … Članovi tih većih ili manjih, bolje ili slabije organiziranih klubova (ali uglavnom vrsni poznavaoci ZBiF-a) dolaze u Zagreb. Nekolicina ih je bila i na prvim “Danima”, a broj onih koji su najavli svoj dolazak na “druge Dane” već je bio toliki da se moglo govoriti ne o lokalnom zagrebačkom, već o pravom svejugoslavenskom događaju (ne zaboravite da je tadašnja država brojila 24 a ne 4,5 miliona stanovnika). Zbog toga je i naziv promijenjen u YUKON (jugoslavenska konvencija, ali je tada “KON” još uvijek značio “kongres”) te je dodat i broj “Drugi”. Naravno, “prvi” YUKON pod tim imenom nije nikada niti održan – radilo se o prekrštenim “Danima znanstvene fantastike” održanim 1977.

Ovaj se način druženja ne samo vrlo brzo pročuo, nego se i svidio sve brojnijim fanovima te je YUKON postao stalna svakogodišnja manifestacija. U duhu “bratstva i jedinstva” (a i da se olakša život onima koji su morali raditi na organizaciji prva četri događanja), konvencije su se kasnije održavale naizmjenice u raznim gradovima Jugoslavije, s lokalnim klubovima kao izvršnim organizatorima. Naravno, najkvalitetnije i najposjećenije su konvencije bile one u Zagrebu koji je imao najorganiziraniji klub.

Tu se, međutim, pojavio i mali problem. Nisu si svi mogli dozvoliti putovanje u udaljene gradove, a rotacija mjesta održavanja je značila da bi se do sljedeće kovencije u vlastitom gradu moglo čekati i nekoliko godina. Stoga je SFera, s najvećim članstvom i publikom, odlučila sama svake godine organizirati vlastitu konvenciju koja je, kada je YUKON bio u Zagrebu, ujedno bila i federalni događaj. Slično su kasnije postupili i neki drugi veći klubovi, uglavnom po republičkim središtima. S obzirom na kapacitete nekih od njih često je SFeraKon, kako je naravno bilo ime klupske konvencije, bio značajniji od samog YUKONA. I pri numeriranju SFeraKona postupilo se u duhu stvaranja instant-tradicije već viđene s brojanjem YUKONA: prva konvencija koja je nosila klupsko ime nije imala u nazivu “Prvi” jer je za početak uzeta ona ista 1977.! Nasreću, da se u glavi nebi zavrtilo od silnih prebrojavanja, od numeriranja se nakon nekog vremena odustalo te je uz SFeraKon dodavana godina održavanja, a ta se tradicija održala i do danas kada je to (već petnaest godina) de facto nacionalna konvencija. Da se zna: takvu tradiciju neprekinutog održavanja nemaju niti mnoge od Hrvatske veće zemlje u Europi.

Galerija SC 1985.: na izožbi talijanske SF ilustracije - G. Viviani, D. Đokić, Živko Prodanović, Krsto Mažuranić.

Rad Kluba i prelazak u Društvo

Rad i sastanci su se u novim prostorijama ustalili; svaki tjedan održavana su predavanja na razne teme, a tada najčešći predavači bili su K. Mažuranić, B. Ogorelec, N. Antičević (o SF literaturi i SF-u općenito), B. Marini – dugogodišnji tajnik (SF film), O. Franić, D. Đokić, P. Raos (razna područja znanosti kao podloga za ZBiF), V. Kraljeta (muzika), bilo je govora i o likovnim umjetnostima, a većina je govornika bila i suradnicima u Parseku, uglavnom po istim temama. Može se reći da smo višegodišnjim radom svi mi stekli zavidnu rutinu. Kako je Sirius silno potaknuo ambicije domaćih SF pisaca, od kojih su mnogi imali samo ljubav prema genreu, pokušalo se nadobudne autore podučiti osnovama beletrističkog pisanja (znate već, ono: likovi, karakterizacija, zaplet-rasplet, naracija, stil i slično …), pa su Raos i Vaš povijesničar napisali nekoliko članaka i održali par radionica na tu temu. Ako je tko od slušača uspio naučiti dovoljno da napiše nešto što je objavljeno, bilo bi lijepo da se javi. Predavači nisu bili samo naši članovi; često smo imali ugledne goste, katkada sveučilišne nastavnike, a svaki bi događaj bio najavljivan u dnevnim novinama, dok se o konvencijama govorilo na radiju, uglavnom zahvaljujući našem članu i autoru – novinaru Živku Prodanoviću.

Parsek kao polu-literarni bilten nije ni izbliza dosegnuo mjesečnu redovitost izlaženja. Iako smo po broju članova bili najveći SF klub, aktivna jezgra nije bila velika te se teško nalazilo dovoljno vremena i suradnika za intenzivniju produkciju. Da bi se nadoknadio manjak informacija između dvaju izlaženja našeg prvog glasila, 1982. su izmišljene “Parsek novosti” kao informativni letak koji je govorio samo o radu u klubu i trebao je biti uistinu mjesečnik. To mu je neko vrijeme i uspijevalo, a održao se par godina te je na kraju imao i više nego jedan fotokopirani/šapirografirani list papira. Klupske su ambicije u izdavaštvu bile veće; željelo se izdavati vlastito neperiodično literarno izdanje s obzirom da se Sirius dobro prodavao, a strogoćom izbora i ograničenim brojem stranica odvojenim za domaće autore nije mogao zadovoljiti ambicije i čitalačke publike i nezajažljivih autora. Tako se ozbiljno počelo raditi na Megaparseku, kao pravom literarnom časopisu štampanom “za istač”. Nakon toga je tu funkciju trebala imati SFERA – međutim, svi su se ti abortirani literarno-izdavački planovi nasukali na grubu istinu: u doba kada nije bilo PC-a te stoga niti desktop publishinga, štampanje zbirke pripovijedaka ili romana bilo je i organizaciono i financijski prezahtjevno i za najveći klub u državi. Tu je djelatnost SFera uspjela ostvariti tek mnogo kasnije.

SFeraKon 1986.: na izložbi njegovih ostvarenja - lijevo Igor Kordej, u sredini ilustracija za naslovnicu Siriusa za naslovnu priču ponosnog autora desno.

Jedan od brojnih daveža koji je sputavao ambicije članstva po tom i sličnim pitanjima bio je i pravne prirode: tadašnji “pozitivni zakonski propisi” nisu stimulirali komercijalnu djelatnost udruženja građana registriranih kao klubovi. “Viši” oblik je bio tzv. Društvo, koji je dozvoljavao mnogo šire mogućnosti po tom planu, čak se moglo zahtijevati i državno (čitaj: uglavnom općinsko, ali katkada i republičko) sufinanciranje, no je i nadzor bio stroži. Međutim, SFera se već bila etablirala kao značajan društveni faktor u svojoj niši djelovanja te ishođenje odobrenja nije predstavljalo veći problem. Po odrađenoj papirologiji, 1982. klub mijenja status te se preimenuje u “SFera, društvo za znanstvenu fantastiku” (osobno mi se nije sviđalo što je umjesto termina “ZBiF” uporabljem reduktivni “ZF”, ali se slažem da je novi naziv bio manje nezgrapan, a i državnim birokratima i piskaralima je trebalo manje objašnjavati razliku).

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5

Pages: 1 2 3 4 5