KNJIGA POSTANKA – prvih deset godina

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5

Jack Williamson u Zagrebu, a potom su došli i drugi

Tek što smo se 1979. bili smjestili u nove prostorije na Pešćenici, na jednom od naših tjednih sastanaka pojavio se kravatirani mladac (nama se tada činio gotovo sredovječnim) i predstavio se kao službenik Generalnog konzulata SAD-a u Zagrebu. Gotovo nas je sramežljivo priupitao bismo li ugostili jednog američkog SF pisca na proputovanju, željnog da upozna fanove iz zemlje ni kapitalističke ni komunističke (jer nismo bili njihovi, ali niti onkraj “željezne zavjese”), tj. “ni vrit, ni mimo” – ovo nije on rekao nego je moja konstrukcija. Mi ljubazno odgovorismo potvrdno i priupitasmo o kome se radi. Kada dotični izvali da je to Jack Williamson, nama donje čeljusti popadaše do razine pupka te je bila potrebna određena količina prijateljskog uvjeravanja kako bi shvatili da nas Amer ne zaje… nego će – da se obeznaniš – dotični pisac uistinu proboraviti u Zagrebu dva dana.

Za one mlađe kojima SF počinje “prvom” epizodom Ratova zvijezda mala digresija: Jack Williamson velikan je prve generacije autora koji su SF pisali pod tim nazivom, kao što su Asimov, Simak, Clarke … (druga četvrtina XX stoljeća); sudionik je prvih američkih i svjetskih konvencija, održanih prije Drugog svjetskog rata (ipak, nemojte da vas zavede naziv “Svjetska” – u to doba se radilo o vrlo skromnim konvencijama, sve po američkom običaju da širokogrudno taj atribut dodijele svakom događaju kojem osim 100 Amera sudjeluju po jedan Kanađanin i Meksikanac). Williamson je 1979. bio predsjednik SFWA, moćne udruge američkih ZBiF pisaca. Iako gotovo osamdesetogodišnjak, bistrog i znatiželjnog uma, zaželio se posjetiti NR Kinu koja se, po oporavku od daveža (prave) “kulturne revolucije”, po prvi puta otvorila posjetiocima sa Zapada. Jedina aviokompanija koja je tada letila za Peking bio je JAT (!) te je morao presjesti u našoj zemlji, a kako letovi nisu bili usklađeni imao je po par dana vremena između dolaska i polaska.

Oborio nas je s nogu pričom o tome što ga je potaklo da se zainteresira za znanost, tehnologiju i priče o njima. Kao dijete živio je u Novom Meksiku; kada je izbila revolucija pod vodstvom Emiliana Zapate i Pancha Ville (!) otac ih je odveo u Texas kako bi se sklonili od nasilja koje se prelijevalo iz Meksika. Tada je po prvi puta (govorimo o 1910.) vidio automobil! To ga je toliko oduševilo da je ostatak života proveo neprekidno se baveći novim dostignućima civilizacije. Maksimalno smo iskoristili boravak staroga barda, toliko smo ga “žmiknuli” da smo se pred kraj već bojali da li će dida preživjeti naš entuzijazam. Ne samo da je preživio ta dva dana nego je dočekao i XXI stoljeće. Po povratku u SAD stavio nas je na svjetsku SF kartu: napisao je zapaženi članak o nekim čudnim momcima i ponekoj curi, tamo daleko u Zagrebu, koji se silno trude misleći da je ZBiF ozbiljna stvar.

Eurocon 1986.: Nenad Rijavec, Dana Frišić.

On je bio prvi, nakon njega su nas pohodili raznorazni više ili manje zbunjeni SF pisci, te o nama pisali više ili manje čudilačke članke: Bob Shaw, koji je tvrdio da nam je cuga loša (zapravo je bio u pravu), James Gun, koji nas je kao sveučilišni nastavnik podučio da je SF prije svega književnost, silno zabavni Brian Aldiss, koji nam je bio najskloniji te par puta naš gost, Joe Haldeman, kojem kvaliteta cuge uopće nije smetala, Daniela Piegai, tada najbolja i najaktivnija talijanska SF&F spisateljica …

Proboj u inostranstvo našim snagama započeli su Krsto Mažuranić, Vojko Kraljeta i Neven Antičevič koji su ’79. pohodili skupštinu WorldSF udruženja u Brightonu. WorldSF je bio dijete detanta, željezna zavjesa se bila malo spustila i nazirala se lova iza nje: do autora sa Zapada došla je informacija kako su neki od njih prevođeni i objavljivani u zemljama “realnog socijalizma”, naravno bez upita o autorskim pravima. Ipak, nije se radilo o čistom lopovluku već o kreativnoj interpretaciji pojma naknade za rečena prava: zakoni tih zemalja (a bormeš i naše) nisu dozvoljavali iznošenje niti stranih niti domaće valute; međutim, svatko je imao pravo doći i slobodno potrošiti svoje novce tamo. S druge strane, pisci sa (političkog) Istoka bili su gladni objavljivanja na Zapadu. U tu grupu se moglo pribrojiti i nas, “nesvrstane”. Grupa zapadnoeuropskih autora došla je na genijalnu ideju: zašto ne stvoriti svjetsko udruženje SF profesionalaca u koje bi se mogao učlaniti svatko, bez obzira na zemlju (političkog) porijekla? Tako je nastao WorldSF, koji nikada nije dosegao snagu SFWA, ali je omogućio višegodišnja vesela druženja uz poneku ozbiljnu realizaciju, kao što je bila antologija koja se telila godinama, ali se ipak pojavila u drugoj polovini osamdesetih – prije svega upornim radom Gianfranca Viviania, direktora i suvlasnika Editrice Nord iz Milana, tada najveće izdavačke kuće u Europi specijalizirane samo za ZBiF.

Naša se ekipa vratila iz Brightona s velikom stvari, sljedeći se sastanak – 1980. – trebao održati u Zagrebu! Iz raznih razloga taj je događaj bio otkazan, međutim na Rotterdamskoj skupštini sljedeće godine (na kojoj su naša delegacija bili K. Mažuranić, N. Rijavec i D. Đokić koji su tamo stigli nakon 18 sati neprekinute vožnje u Krstinom Citroenu Diani) odlučeno je za Zagreb ’83. Ta je skupština, u prisutnosti par tuceta članova stiglih uistinu odasvuda sa Zemlje, održana u hotelu Esplanade tijekom jednog nezaboravnog vikenda kada su sklopljena poznanstva i prijateljstva od kojih neka traju i do danas.

Jedna od posljedica odlaska u Brighton bila je da nas je 1979. za 2. YUKON pohodio Sam Lundwal, švedski pisac i teoretičar SF-a, s još izraženijim muzičkim talentom, tako da je bio poznatiji kao tekstopisac za planetarno popularnu grupu ABBA. Kako tada funkcija počasnog gosta formalno još nije postojala, prvi stranac kojeg smo kao takvog najavili bio je Gerry Webb 1982. za 4. YUKON (“uhapšen” u Rotterdamu godinu dana ranije). Taj je strojarski inžinjer u to doba (a možda i danas) za britansku Vladu radio na ozbiljnom projektu svemirskog aviona – svemirskog broda koji bi polijetao i slijetao kao avion, a ne kao raketa. Kao autor bavio se samo popularizacijom znanosti i tehnologije, međutim, u SF krugovima je bio poznatiji kao vlasnik najveće britanske zbirke pisanih materijala o ZBiF-u. Kasnije sam ga osobno posjetio u Londonu i uvjerio se u istinitost navoda: u jednoj je kući živio dok mu je druga bila od podruma do tavana ispunjena SF publikacijama raznoraznih vrsta. Po toj sam kući hodao sa zdjelom ispod brade kako čovjeku ne bih zaslinio tapisone.

Eurocon 1986.: Gerry Webb & co.

Inače, ta je konvencija bila prva s video-projekcijama, a kasnije smo prvi uveli i kompjuterske igraonice. S obzirom na tadašnji hardware i software, bolje je da današnji cyberfighteri ne znaju što smo vrtjeli, okilavili bi se od smijeha i nevjerice. Pred kraj opisivanog nam perioda, SFera je imala preko 200 barem povremeno aktivnih članova, na SFeraKonima se tijekom vikenda muvalo preko 1300 posjetioca, godišnje ih je oko 4000 sjedilo na predavanjima i drugim događanjima iz redovitog programa. Biblioteka (koju je brižljivo vodio i slagao kasniji predsjednik Ivica Posavec) brojala je preko 1600 naslova te imala i oko 1100 diapozitiva (gdje je to sve danas?). Naši su članovi bili najaktivniji prevodioci SF-a (i to ne samo sa engleskog); prije svih K. Mažuranić (na konvenciji u San Marinu dobio nagradu za najboljeg europskog prevodioca), zatim Bruno Ogorelec (koji je kao privatnik objavio prvi prijevod SF romana) pa Dana Frišić, B. Marini, D. Đokić …

Eurocon

Ovaj pregled međunarodne scene (a i ovaj tekst) završiti ću događajem koji je predstavljao kulminaciju naših internacionalnih napora. Višegodišnjim lobiranjem uspjeli smo osvojiti Eurokon – godišnju europsku konvenciju za 1986. koju smo nazvali Ballkon. Asocijacija na otužni nam poluotok u to doba nije imala baš toliko negativnan predznak, a da igra riječi bude zabavnija, od sudionika se tog bala očekivalo da sa sobom donesu bilo kakvu loptu pa se na konvenciji moglo vidjeti svašta (vaš je autor u to ime u džepu nosio čeličnu kuglicu iz kugličnog ležaja). Plakat je bio izradio naš član Igor Kordej, jedan od majstora Novog kvadrata – strip časopisa proslavljene “Zagrebačke škole stripa” – koji je ujedno bio i art-GOH. Sam Lundwal je ovoga puta bio pravi GOH, dok je fan-GOH bio Roelof Goudriaan, izdavač najpoznatijeg euro-fanzina Shards of Babel.

Konvencija se trebala održati u dvorani “Lisinski”, ali s obzirom da su bezobrazno držali cijenu, “Lisinski” je otpao pa je opet uletio SC. Usprkos silnim naporima velikog broja požrtvovnih članova SFere, nije to bio najbolji Eurokon do tada, ali svakako najveća stvar ikada održana, prije ili kasnije, u ovim krajevima kontinenta.

Završit ćemo s ovom desetom karticom teksta (toliki je i broj godina razdoblja koje opisujemo) s nadom i željom da on bude poticaj kako bi sadašnji i budući članovi SFere, oni bivši i neki novi, bili svjesni i podsjetili se stare slave i dostignuća te se potrudili ponovo je dohvatiti i prestići.

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5

Pages: 1 2 3 4 5