SFera je …

Za mene SFera je…

Na mrsko kružno pismo i molbu da mi odgovore na anketu i završe rečenicu: Za mene SFera je… stigli su ovi odgovori. Hvala svima koji su se odazvali i na taj način riješili moj problem definiranja SFere.

Jer, za mene SFera je baš sve to što su napisali.

Tatjana Jambrišak

 

… mio glas Aleksandra Žiljka koji mi iz telefonske slušalice govori da sam dobio nagradu za priču “Dijagonala”. Za mene SFera je i čovjek u bijeloj košulji, nekoliko dana kasnije, koji mi pred prepunom dvoranom postavlja pitanje dugačko otprilike pet minuta, poslije kojeg mi gura mikrofon pod nos, a ja, naravno, ne znam što bih odgovorio. Tišina traje cijelu vječnost. Zatim čujem sebe kako izgovaram: “Da”.

Zoran Pongrašić

… skraćenica od atmoSFERE koju kao čitatelj SF-a doživljavam. Iako nikada osobno nisam bio u SFeri (surađivao s njom), poznajem neke koji u SFeri plivaju poput ribe u vodi dišući SF-om, a neki se i tope u njoj. Oduvijek sam usporedjivao SF žanr u književnosti s jazzom u glazbi – konzumenti i SF i jazza su grupacija publike koja voli i uživa u improvizaciji (u SF-u improvizaciji života, u jazzu improvizaciji zvuka). I dok bude SFere i njezina pogleda uperenog u budućnost, bit će i atmoSFERE (čari učinjene u sadašnjosti)!

Ratko Bjelčić

… skup individua koje su slične meni. Koliko je to dobro ili loše, ne mogu prosuditi jer sam sličan njima. Umjetnici, luđaci, freakovi, obični ljudi. Ha! Izaberite nešto od toga ili sve to i bit ćete u pravu samo ukoliko ne budete u krivu.

Kristijan Novak

… plakat koji sam za SFeraKon s posebnim guštom nacrtao još daleke 1989. kao i nekoliko ilustracija i logotip za Parsek, loš film sa dobrom glumačkom ekipom.

Miroslav Zubović

… značajna i vrijedna manifestacija. To mi se ne čini potrebnim obrazlagati; uostalom jedina je tog tipa, tradicionalna, šaroliko osmišljena, ali … Ono što ipak smatram nedostatkom jest da djeluje pomalo zatvoreno (uglavnom ipak zbog fanova koji se ionako češće susreću), svakako nedovoljno medijski razglašeno. SFeru bi trebalo popratiti i s ambicioznijim izdanjima … Možda natječajem i za strip, LCD projekcijama radova; multimedijskim vizualno-glazbenim performanceima na temu … Svakako nekim “laserima” put neba i zvučnim efektima. Ja bih tu želio nešto raditi, ali nitko me (više) ne zove …

Dušan Gačić

SFera je čudo! Putnik-namjernik svakoga travnja na ETF-u može svjedočiti rezultatima napornoga rada moćne gomilice ljudi skupljenih oko SFere. Pa tko je to sve složio, tko je to sve crtao i slikao, pa tko je organizirao program, tko je skupio kompjutersku i HiFi opremu, tko je naveo proslavljena imena SF-a da se pojave u metropoli opskurne srednjeeuropske zemljice, tko je izradio kostime – to su samo neka od pitanja koja mu padaju na pamet i čiji odgovor traži. “Zainteresiran, ha? Pa navrati nam u SFeru, nalazimo se svakog utorka u Mesničkoj”, reći će mu jedan od organizatora-namjernika. I čovjek, ništa ne sluteći, dolazi sljedećeg utorka u SFerine prostorije. A ondje, u zagušljivom sobičku, za stolovima sjede pubescentni gejmeri i prepiru se ponad rasprostrtih Danđna i Dregnsa. “Da li je neki od organizatora prisutan?”, pita putnik-namjernik gejmera-zbunjenika. “A kaj se tu nekaj organizira?”, pita gejmer samoga sebe. I čovjek ne vjeruje. Da iz nečega gdje ne funkcionira čak ni ključanica klupske biblioteke svake godine netko iza tvojih leđa uspije organizirati nešto tako sadržajno, kompleksno i zabavno kao SFeraKon. I stoga kažem: za mene je SFera čudo!

Ana Zubak

… pojam koji me veže uz SFeraKon. Dva dana zajebancije, druženja i opuštanja od svakodnevnih briga. SFera kao udruženje me ne zanima. SFera u alkemiji i znanosti mi je draga. Na kraju krajeva svi mi živimo u nekakvim SFerama. I stoga, zaključak bi bio “SFera je život sam”.

Josip C. Kovačić aka amenodragon

… Nepoznanica. Eto, priznajem. Ono što mislim o njoj vjerojatno nije vrijedno spomena, jer je temeljeno na predrasudama – što općim, što mojim – o fanovima SF-a. Njih, mislim predrasude, neću nabrajati, jer ne želim nikoga uvrijediti. No, opet, sebe smatram stripašem, kakve li tek predrasude o meni imaju “normalni ljudi”!? Ipak, reći ću ovo: vjerujem da su donekle moje predrasude opravdane – kao i one o stripašima, uostalom. Jer nit’ je svaki stripaš stripaš, nit’ je svaki SF-džija SF-džija. Da pojasnim. Nije dovoljno znati za Pratta, pa da se isprsi svojim poznavanjem medija. To je jad, to je snobizam. To je površno, pomodno i vjerojatno se reflektira na sve u životu. Naravno, uz odvratnu dozu arogancije. Ljudi koji znaju napamet proporcije svih entrprajzova, broj galaksija spomenut u tom-i-tom filmu, vrstu laka kojim su premazane kacige stormtrupera, trajanje sidžiaj kadrova u obnovljenom itiju … nisu ljubitelji SF-a. Više su to baštinici egzistencijalizma koji imaju ozbiljnih problema sa svojim slobodnim vremenom. Svakako, znati gore navedene podatke je šarmanto i zabavno je razmetati se njima ponekad (ipak, u biranom društvu). I sam se mogu pohvaliti gnjavljenjem mnogih nevinih duša citiranjem kojkakvih svaštarija meni dragih … Ali … SF? To je oduvijek bila … ideja. Hrabra ideja. Dotad nečuvena, ili neka poznata, ali pomno razrađena. Što ako … Što kada … ili umjesto … SF je oduvijek svojim postavkama pitao za naš stav o … čemu bilo; i makoliko dalekom, vrlo vjerojatno neminovnom. Eto, zato ja nikad nisam išao u SFeru. Bojao sam se da ću samo zateći priče o filmovima, knjigama, igrama; i da neću čuti nikakvu ideju. A, možda sam tek rob vlastitih predrasuda. Možda imate pravo ako nakon ovog teksta zaključite … da sam snob.

Dalibor Talajić

… jedna od najneodoljivijih i najdulje priželjkivanih pepeljara.

Vanja Spirin

… jedna apsolutno mistična organizacija, s meni nedokučivim metodama i kriterijima. Oni nam svake godine daju SFeraKon, na kojemu se uvijek isplati biti.

Ivan/Nazgul/Žalac

… Vjerojatno ne postoji mjesto koje nas izluđuje više od obitelji sa svojim vječnim ponavljanjem iritantnih sitnica na uvijek istim mjestima pod istim okolnostima. Obitelj su ljudi uz koje smo vezani, a da ih nismo birali, i od kojih ne možemo pobjeći, ma koliko to ponekad željeli. S druge strane, obitelj je i mjesto oporavka: kad nas svijet izmoždi i polomi, tada se u okrilje obitelji vraćamo lizati rane. Kakva nam god obitelj bila, ako vrijedi tog imena, onda je sastavljena od ljudi koji nas, poslije svega, neće izdati; koji će naše povratke primiti kao da se sami po sebi razumiju. To su za mene sastanci utorkom. To je za mene SFera. Obitelj.

Darko Macan

… okrugla. Yes, I am an agent of Satan, but my duties are largely ceremonial.

dave@willfork.com

… Sinalagmatičan Flamboajantan Ekspletivan Restipulantan Apodikt

Igor Marković

… za mene SFera je prilika da se uvjerim kako nisam sam u svemiru.

Igor Lepčin

… nešto što bi moglo puno više i puno bolje, ali život je kratak, a knjige debele.

Krunoslav Gernhard

… prostor i vrijeme, ljudi i razgovori, ugodno raspoloženje. Sloboda misli. Mašta i stvarnost koji se preklapaju na čudnim mjestima i na još čudnijim temama koje na prvi pogled nemaju veze jedna sa drugom a onda se odjednom povežu. Opuštanje i ugodno druženje. Zabava. A vi sami protumačite što sve ovo meni znači jer je za svaku osobu drugačije, a ljudi u SFeri potiču da svako bude svoj na svoj način i zato volim SFeru.

Marko Štengl

… slična realnom svijetu kao njegov odraz u ogledalu; samo što to ponešto iskrivljujuće ogledalo. Puno pozdrava svima koji se i ove godine trude oko SFeraKona. Jedva ga čekamo. Bok.

Melani

“ZA MENE SFERA JE …” zausti Ikeis, naglo se okrene od školske ploče i zabulji u nevina lica gomile mangupa za svojim leđima. Netko se usudio smijuljiti! NJEMU! Razred osjeti naglo primicanje opasnosti, temperatura se spusti za par stupnjeva. Svi su pogledi bježali što dalje od njegovih gorućih očiju. Nitko nije bio lud da se susretne sa sigurnom kaznom koja je motrila ispod raščupanih obrva. Njegov kukast nos bio je kadar nanjušiti krivca, a onda bi tom nesretniku kvrgavi prst zapečatio sudbinu. Ovoga puta prst nikoga nije pokazao; Ikeis je zaključio da svima treba lekcija. Njegovo približavanje prvim klupama žutokljunog razreda nalikovalo je na nadiranje ogromnog tmastog oblaka, punog munja i bremenitog gromovima. Bio je ogroman, prijeteći, strašan. A oni su bili sve manji, sitniji, uplašeniji. Nadmoćno viseći nad svima, odnekud iznjedri svjetlost; okruglo-stakleno-prekrasno … sfera! Nježno ju je podizao, (a je li ju uopće držao?), a ona se kolutala, vrtložila, lebdjela ni tu ni tamo u drugoj razini postojanja. Ma koliko dječarci bili sićušni u svom strahu, ogromne su njihove oči, i još veća je njihova želja – dotaknuti, prožeti, iskusiti. Mora da im to sfera govori, tim dubokim prohladnim glasom koji tako sliči Ikeisovu: “Ovo je moć, put i način [bljesak radosti čiste energije] Ovo je smrt, entropija i kraj [vrtlog vuče u ništavilo] Ovo je život, mudrost i razum [ljepota do bola, bes-krajna] Ovo je zlo, patnja i bol [hladno gladno kesi očnjake] “Za mene sfera je …” njegov pogled miluje nježni mjehur, a onda odmjerava njihova ispražnjena lica, zanesene oči, “sve to. Za vas je strpljenje.”

Marina Jadrejčić

… SFera je nešto s čime sam krenuo još od srednje škole, tada vrlo strogo i zanimljivo. Nešto zbog čega sam potrošio dane moleći za prostor, novce, planove. Nešto zbog čega sam mislio da ću završiti u zatvoru ako ne prođe financijski izvještaj. SFera je ono mjesto gdje odlaziš utorkom u potrazi za razgovorom, prijateljima i knjigom. SFera je sve ono različito u životu. Kao što su drugi rekli SFera je društvo opasnih ljudi jer svi čitaju a neki i pišu.

Željko Kučina

… Kako da se živee so virusot SFera a da ne se umre ili što SFera napravi od životot na Ljubomir Mihajlovski. Do 1979. go čitav Sirius, Galaksija gledav filmovi i sonuvav. 1979. vo mojot zivot vleže SFera a jas vo nejziniot kako prv makedonec so členski broj 054. 1981. go objaviv mojot raskaz Poseta vo Sirius 61 (makedonskata kulturna istorija se povtoruva Zagreb 1860. Miladinovci, Samobor kraj Zagreb 1939. Koco Racin) 1983. VI. WORLD SF mnogu poznati lica i jas megu niv. 1985. vo Veles go formiram klubot Vizija. 1986. XI. Evropska SF konvencija i prv VIZIJACON. Redovnoto druženje na SFeraconite mi donese mnogu prijateli: Krsto Mažuranić, Bruno Ogorelec, Andreja Franetović,Hrvoje Prčić,Ivan Barić,Tomica Radanov i drugi. 1987. mojot drag Ivan Barić ja izgotvi naslovnata strana za Vizija br. 3. 1992. Vizija prerasnuva vo centar za naučna fantastika na Makedonija. 1997. go pravam mojot i makedonskiot prv SF film Kade odis čoveku. 1998. ja objavuvam SF poezijata Osamen letac koja 2001. e nagradena so Zlatniot gul! ab australisko megunarodno poetsko priznanie. 2000. makedonskoto SF priznanie Vizija go dobiva Artur Klark. 2001. Vo Veles dojde Brajan Oldis da go primi makedonskoto SF priznanie. Polno pozdravi do site vas Ljubomir Mihajlovski – manager na Vizija centar za naucna fantastika na Makedonija. (vizijamk(at)yahoo.ca, stormmk2002(at)yahoo.com, mihajlovskiljupco(at)yahoo.com) Ako vi trebaat drugi informacii javete se 2003 od 30.05 do 01.06 se održuvaat XVIII Denovi na naučna fantastika. Prviot člen na SFera od Makedonija stana i čovek koj makedonskata naučna fantastika na svoj grb ja vleče 19 godini.

Ljupčo Mihajlovski

… mjesto sastanka, jedino mjesto gdje se mogu naći s ljudima koje isto toliko opsesivno zanimaju iste stvari kao i mene, gdje mogu satima raspravljati o stvarima na spomen kojih bi me 90% ljudi samo bijelo pogledalo, gdje mogu saznati novosti koje nas zanimaju a nitko drugi ih ne bi objavio, i gdje se mogu sresti divni ljudi i sklopiti mnoga prijateljstva. Pošteno govoreći, SFera je takodjer mjesto gdje se moze umrijeti od dosade, gdje bilo kakav pokušaj koherentne aktivnosti moze biti zagušen RPG-ovima i kartanjem, gdje svatko zna vući toliko na svoju stranu da je najlakše okrenuti se i otići. Ipak, treba mnogo blata prekopati da bi se nasli dragulji; a dragulji koji se mogu u SFeri naći dovoljno su vrijedni svih negativnih stvari koje covjek pri tom mora istrpjeti.

Marko Fančović

… za mene i po meni SFera je gotovo godinu dana zatvorena. Kontakti se polako (brzo) gube, a tragovi netragom nestaju. Ipak, neki tragovi se nikada ne mogu niti neće izbrisati: moji prvi koraci prema socijalizaciji (u jednoj pomalo nesocijaliziranoj sredini), prvo društvo u kojem sam osjećala ugodno, u koje sam pripadala. Priča se, kaže se, teorije razmatraju, a eksperimenti potvrđuju: SFeraši su freakovi, SFeraši nisu normalni. Svaka normalna osoba ne bi niti sekundu mogla izdržati u skučenoj prostorijici SFere, a na SFeraKonu se osjeća izgubljeno. Svaka normalna (prosječna ???) osoba ne može niti minutu voditi razgovor s jednim tipičnim SFerašem. U čemu je problem? Zašto je to tako? SFeraši u djetinjstvu imaju zbog toga komplekse. Odbacivali su ih, rugali im se, ismijavali ih, a oni su se sve više povlačili u sebe i svoj svijet. Znanstveno-fantastičan svijet, svijet vila i čarobnjaka, vještica i orkova. Nitko ih nije razumio, pa čak ni vlastiti roditelji. A oni tada još nisu ni znali da su SFeraši. Znali su da su drugačiji, znali su da nešto ne “štima”. Često su okrivljavali sami sebe. Ali to je zato jer još nisu bili upućeni u tajnu skrivenu duboku ispod površine, onakve kakvom je vide “normalni” ljudi. SFeraš postaješ rođenjem, a ne upisom svog imena na komadić jeftinog kartona. Čak svaki SFeraš nije pravi SFeraš. SFeraš je u očima prosječnih ljudi beznadan slučaj. Ni najučeniji i najsposobniji psihijatri ne žele imati posla s njima. Vjerojatno zato jer SFeraši ruše sve poznate znanstvene metode, niti jedna im ne odgovara, niti jednom se ne može doći do nekog pouzdanog zaključka. Psihići ih također ne mogu shvatiti, a kamo li izliječiti. Stvar je u tome da se ne može izliječiti onoga tko nije bolestan, onoga čiji jedini problem je da mu je srce čisto i neiskvareno, a duša razigrana poput djeteta. SFeraši su među rijetkima koji znaju tajnu, tajnu čitavoga svijeta, tajnu svemira … Koliko god ljudi pričali kako SFeraši nisu normalni, kako se ponašaju kao da su stigli s drugoga planeta i slično, ja vam kažem i otvaram oči: SFeraši su jedini normalni, a svi ostali nisu. Ljudima je čudno sve što ne razumiju i ne mogu objasniti, sve što nije obuhvaćeno njihovim iskustvom, a onome tko nije upućen u tajnu života, ne može biti jasna osoba koja tu tajnu nosi zapisanu u svome srcu.

Aes Sedai

… za mene? Pa, jednostavna pitanja obično imaju zamršene odgovore. Prije ravno deset godina, na spomen SFere bih odbrusio kako mi “ne treba politička stranka za uživanje u SF-u”. Na sugestije da se učlanim, a sve sa svrhom sudjelovanja u opskurnim seansama naklapanja o SF-u, odmahnuo bih rukom … A danas? Hmmm … Dati puni odgovor bi tražilo opsežni elaborat. Dragi ljudi, intelektualni izazov, prilika za širenje horizonta … Sva nabrajanja brzo bi degenerirala u neku vrstu srednjoškolskog sastavka. Ukratko: SFera je dio stila življenja.

B. Švel

Za mene sfera je kugla. Ali ozbiljno… Dogodi mi se koji put da me pitaju zasto se bavim znanstvenom fantastikom (ono: komparatist, ozbiljna knjizevnost, otkud sad tu SF). A stvar je zapravo jednostavna. Tko god se bavi pisanjem, htio ne htio, mora upasti u nekakvu ladicu. Kad se ne bih bavila znanstvenom fantastikom, morala bih biti suvremeni hrvatski pisac … Umjesto toga, ovako lijepo sjedim u društvu koje se proteže od Cyranoa de Bergeraca, onog pravog, iz 17. stoljeća, preko Vernea i Howarda i Clarkea i Asimova i Zelaznyja i Vonneguta, pa sve do Neala Stephensona i Paula di Filippa. Jedna od bitnih odrednica toga društva je, između ostalog, i spontana organizacija, civilno društvo par excellence, fandom. Imati četvrt stoljeća tradicije ni za jednu konvenciju nije mala stvar, a pogotovo ne za konvenciju koja je morala prezivjeti rat i mijenjati države … Pa mi SFera(Kon) dođe kao neka vrsta barice, toplog mjesta pogodnog za razvoj svega i svačega, našeg lokalnog dijela onog istog lijepog društva, a istovremeno i kao neki mali rovokopac koji tu našu baricu povezuje sa svim onim drugim baricama svuda po svijetu. I zato je lijepo što je tako dugo tu. (A da ne govorim da moze posluziti i kao singles bar …)

Milena

… nekaj kaj se ne može pojesti, ali papir trpi sve!

Sanja Pilić

… za mene kao mladog domaćeg SF autora, SFERA je drugo po redu najveće priznanje koje mogu dobiti u Hrvatskoj. Najveće priznanje bilo bi da me pohvali Mario Rosanda, ali za sada ću se morati zadovoljiti i ovim. Kako ne vjerujem da će me Mario ikada pohvaliti, onda mi još jedino preostaje da se nadam Hugu i Nebuli, jer iznad SFERE nema ničeg drugog. Pozdrav.

Zoran Krušvar

Mislim da nisi mogla napisati težu rečenicu. Prije par godina mogao sam napisati esej, no stvari su se promjenile i neke prilično. Razmišljao sam i razmišljao i prvi odgovor koji je za mene dobar je: ZA MENE SFERA JE … život.

Igor Mrkoci

… C’EST MOI!

Ivica Posavec