UTERUS DIVINAE

Mi smo došli kasnije. Delfin je bio prvi i to mu nitko ne može osporiti. Što je najbolje, vratio se. I onda smo se i mi vratili tamo gdje pripadamo. No evo kako je bilo.

* * *

- Pritisak u redu?

- Stabilan.

Zaronili smo. Nijanse crvene nisu počinjale nestajati odmah ispod površine, tamo gdje u zemaljskoj vodi niti jedan mjerni instrument ne bi hvatao baš nikakvu svjetlost. Tek su postale sve rjeđe kako smo tonuli u dubinu. Na pet stotina metara, crvenkasti se spektar neznatno sabio. Svjetlost je nenametljivo dolazila odnekud iznutra i činilo se kao da je netko potenciometrom uključio neku ogromnu žarulju. Uron je trajao kratko, a kad smo dosegli nevjerojatnu dubinu od 26 kilometara, stvari su krenule neočekivanim tijekom. Kroz Uterus Divinae, Špekulu kako smo je neformalno zvali, prolazili smo kao da podorbitalnim letom klizimo kroz mliječnu oblačnu mrenu, nakupinu nemoguće gustih oblaka. Barem je tako izgledalo. No, sve je to bilo kasnije.

Nešto prije, došlo je do prvog vizualnog sa Špekulom. U tjednu koji je prethodio, izišli smo iz podsvjetlosnog i s gadnim osjećajem u ustima vraćali se u normalu uz muskulatore i infuziju. Nekoliko dana kasnije, privikli smo se na samostalno hodanje a dojmljivu sliku planete, koju smo do tad mogli pratiti tek preko monitora sa zapovjednog mosta, ugledali smo pozicioniranjem broda u krstareću brzinu konvencionalnog pogona u punoj veličini. Kad je došao taj dan i svečani trenutak za dizanje antiradijacijskih zavjesa, sipo prozor otvorio nam je vidik na najdivnije plavu planetu, koju je istraživački krstaš Spasiteljica Dorotea ikad vidjela na svojim mnogobrojnim putovanjima. Kugla kodnog naziva 12 11 ZC8A bila je ljepša nego što smo se uopće usudili zamisliti. Smještena u rijetkoj harmoniji binarnog sustava, izgledala je kao da je sva sastavljena od bijelog i plavog tekućeg kristala, kao neka božanska lopta. Novobenekditinac Kasheef, Kapelan Spasiteljice Dorotee, časom ju je prozvao Uterus Divinae, ne tražeći dozvolu sa Zemlje i pravdajući se ukazanjem pred vizijom te čudesne planete na ukrcajnom doku po spuštanju iz nadsvjetlosnog. Mislili smo da mu se priviđa uslijed zrakovodnog šoka, ponovljenog iskustva rezanja pupčane vrpce u odrasloj dobi. Rijedak preobraćenik u floti Ujedinjenih, prešutno je proglašen poremećenim. Mnogi su mu pripisivali SNPP, sindrom nadsvjetlosnog percepcijskog poremećaja, no bila je to mlada teorija i nije bilo dovoljno dokaza. Kod novo preobraćenih viđenja su bila česta, a u usprkos primijenjenoj nanomelioraciji, u njegovoj je zemlji voda bila više od kemijskog spoja. Štovali su je s posebnom predanošću, na neki gotovo opsesivan način, baš kao da je voda sama neko božanstvo. Još je na putu u konven/pogonu znao reći kako od mora ne vidimo kapljice. Uostalom, spomenuo sam već, to je bilo kasnije..I istini za volju - više nije bilo nimalo bitno.

Uterus Divinae otkrivena je sasvim slučajno, prilikom probnog doskoka prvog nadsvjetlosnog broda Giordano Bruno. Godinama nakon opisane avanture Spasiteljice Dorotee, planeta je i službeno zavedena u zemaljski svemirski arhiv, kao 12 11 ZC8A, planetarne klase nepoznate do tog vremena. Zahvaljujući njoj, Kasheef danas uživa u pristojnoj flotnoj mirovini a neki bezobraznici tvrde i autorskim pravima imena pri zvjezdanom registru. Danas navodno izrađuje kič fontane negdje u pjeskovitoj okolici Abu Dabija.

* * *

Srijeda, 15:57 prema digitalnom satu bazena. Zemlja, Australija. Woomera, Trening centar Sveučilišta Novih Svjetova

Do uzleta nas je dijelilo šest dana. U uobičajenim uvjetima provodili smo četiri sata u bazenu i hidrokomori ne računajući bez/grav vježbe. Jureći na kratkoj bazenskoj dasci pogonjenoj turbinom, Marko je isprobavao sve ono što se obično izvodi u ovalnom trkaćem bazenu. Pomislio sam da bi bilo sasvim zabavno kladiti se s ostalima kad će već jednom izletjeti na suho. Dok sam sjedio na rubu malog ronilačkog, pomislih kako su astronauti opaljeni suncem nadrealno smeđi na toj keramičkoj plavoj bjelini bazenskog podneva. Markova turbina iz tihog zvižduka zamre u blublavi tutanj i konačno u tišinu. Uklizavši otvorenim kanalom u mali bazen, on potone do visine vrata, polako i elegantno tek metar od mene. Daska koja je nestala negdje pod njegovim stopalima ispod površine, propne se odjednom okomito, uspinjući se pored njegove brade kao delfin u skoku. Brzim pokretom dečka s plaže on je zaustavi u zraku i položi na rub bazena brzinom zatvaranja podmazane ladice. Znao je da mi je to prvi međugalaktički i bilo je nečeg vrlo nadmenog u njegovu stavu, nešto što je najviše podsjećalo na ležernu aroganciju odsluženog vojnika prema novaku. Spustih glavu dok su naniti svijetlili molekularni sloj zjenice uslijed smanjenja fotonske paljbe kulminirajućeg sunca. Neki su pod vodom i luminiscirali, no reprogramiranje mornaričkog nanowarea bilo je zabranjeno u službi usprkos mojem volonterskom statusu. Već sam bio u trbuhu, no pomisao da će mi pluća biti ispunjena vodozrakom zgrozila me. Nimalo me nije tješilo nepostojeće prednatalno sjećanje na pupkovinu kojim su nas davili kripli iz hipsi postrojbe.

- Svi smo mi isto stado, podsvjetlosni grješnici. Na novi svijet idemo čisti i bez straha.

- Ne gnjavi - rekoh odlazeći lakim korakom prema ionizacijskim kabinama. Na istočnom krilu kompleksa za i vod/kon, Škarpine su nadigravale ekipu logističke fregate Issa. Obruč na plovku se zatrese, netko vikne a nekoliko djevojaka na tribinama skoči na noge. Još mokrih dlanova pređoh polako preko lica.

Negdje iza začu se odskočna daska.

* * *

Nedjelja, 07:30 prema analognom ronilačkom satu lokalnog zemaljskog vremena. Bestežinski sektor odjela za slobodno vrijeme istraživačkog krstaša Spasiteljica Dorotea.

Nitko nas nije tjerao. Kompletna škvadra s Dorotee bila je ovdje po vlastitoj želji, svi osim zapovjednika broda i kapoa di hypermachina koji su se furali na doživotni ugovor. Nakon par nadsvjetlosnih, nije im bilo druge. Kod kuće ih više nitko nije čekao. Bilo je pet dana do polijetanja i svi treninzi osim probnog uzleta u srijedu i hipsi koncentracije u četvrtak bili su završeni. Nakon intergalaktičkog skoka u spiralni bazen Proxima Centauri, ponovo slijede kondicijski u gravi/felgi, pa onda opet hipsi pripreme. Do tad ću već biti pristojno odmoren. Kao egzometeorolog, imao sam nešto veći ugled među posadom od Marka koji ga je uglavnom uživao na Zemlji. Bio je jedini preživjeli s Osvajača 3 i to mu je donijelo karizmu mučenika ostavljenog da propovijeda. Istinabog, osim što je stalno trubio o prosvjetljenju, nije se sasvim sjećao što mu se dogodilo. Ipak, dobro je prodavao fore curama iz administracije koje su sjedile uz bazen sanjajući o udaji za nekog od astronauta. Kad bi netko izmislio kategoriju surf svećenika, to mjesto bi svakako pripalo njemu. Osim svega, od nas tridesetak međunarodnih, bio je jedini s Lisabonske akademije koji je imao bolje ocjene od k.b.b.-a Šandora Jooa. Oficijelno, nitko nije sumnjao u pripovijest koju je širio kad nije bio zabavljen jurnjavom teranskim valovima. Sva sreća da nije krenuo s nama. Moje je stažiranje bilo uglavnom vezano uz višemjesečnu izolaciju na dalekim meteorološkim postajama Kumove Slame i valjda me zato najmanje od svih užasavala udaljenost od Zemlje. Baš kao i svi drugi članovi posade mrzio, sam vodozrak i nekontrolirano bljuvanje koje slijedi po izlasku iz nadpogona. Kao manjina egzaktnih igrača na brodu, vjerovao sam u tehnologiju i težak rad i ne računajući pomoćnika astronavigatora Abdulaha, bio sam začudno omiljen ateistički izuzetak. U zoru nanitske magle, davno prije nego li je skromna izvidnica Osvajač 3 s Markom uopće i krenula na dug put znao sam da ću putovati te da će istodobno nekim bliskim mi ljudima vrijeme ići brže i nisam previše pouzdao u božansku intervenciju. Rekao sam joj da je gotovo i da nema smisla. Ona se kao i većina posade nije vratila. Marko jest. Jednake biološke dobi kao da se nikad nije maknuo sa zemlje. A Lana je ostala negdje među zvijezdama.

Kako su druga dva egzo/met dečka koji su bili osposobljeni za ovaj projekt, piljili u mjerače posljedica udaljenih supernova negdje u krakovima Alfa Centauria, hipsima nije preostalo drugo već da me vrate opskrbnom kapsulom natrag i odrede kvotu sati u Satori kapsuli i kompenzacijske terapije po Radetsky - Tanov modelu. Do dolaska sam spavao i buljio u zvijezde vizualnim. Poruku o nesreći izbrisao sam ležernošću brisanja programske pogreške u konzoli.

Odlijepio sam poklopac ugljikohidratne čaše s logotipom flote. Blagim trzajem zgloba, povukoh je prema dolje. Minijaturna Uterus Divinae, jednaka onoj čiju sam sliku poslanu s Osvajača 3 vidio prije puno godina stajala je ispred mene. Zatvorih oči uživajući u bestežinskom. Nije ni čudo da je Marko poludio.

* * *

12 11 ZC8A (Uterus Divinae), zemaljski tjedan nakon akvariranja.

Frenki je mehaničar kože boje čokolade. Po vlastitim riječima, tu je zbog dobre plaće održavanja pomoćnih plovila na pratećem doku i binarnog kvarcanja uračunatog u superbeneficirani staž flote. Posljednji je od stare sorte frajera koji ne poštuju flotne propise. Ne samo da se nije štitio od sunca već je povremeno uzimao skutere i veća plovila bez dozvole. Znao je da ga neće vratiti doma jer je preskupo, a nitko nije dijagnosticirao kvarove malih strojeva brže od njega. Dok sam jednosjednom lebdjelicom u sektoru 2A provjeravao napajanje meteo stanica na površini, Frenki je jurcao daleko ispred mene na samogonjenoj banani obojenog crno bijelim uzorkom nalik kitu Orki. U vjetar koji se dizao iza njega bezuspješno sam urlao da mu korekcijske turbine bacaju previše vode u zrak a oceanografski brod Scylorhinus Stellaris na putu prema susjednom sektoru, tamo gdje su taj tjedan deseti put bezuspješno spuštali sondu, pretekao nas je presjekavši mu put bez pravilne signalizacije. Val glisiranja zbacio je Frenkija sa skutera kao s divljeg konja. Pasivni sonar na dvadesetmetarskoj istraživačkoj jurilici bio je skuplji od Frenkijevog plovila i možda su akademci u svojim egzooceanskim tikvama mislili kako je to dovoljan razlog za bezobraznu vožnju. Dok je Stellaris brzo nestajao na obzoru vidno veće zakrivljenosti nego na Zemlji, Frenki je pokušavao zajahati prevrnuti skuter. Odjednom, ogroman se mjehur stade podizati u dubinama ispod njega. Uz jedan zastrašujuće jak blub, Frenki nestade pod površinom zajedno s plovilom.

Nismo ga vidjeli gotovo čitav tjedan. Sasvim razumljivo, bili smo uvjereni da se utopio i dok sam na palubi dežurnog patrolca mladom časniku za sigurnost, iritantno piskutavog glasa predavao Frenkijeve osobne stvari i potpisivao žalosno malo dokumenata s izjavom o događaju, već sam zamišljao kako će novi zapovjedni bojni brod flote dobiti njegovo ime i kako će hipsevi sve zamumuljati, okrenuvši cijelu priču u junački pothvat, tek da oni kripli iz oceanografskog ne ispadnu nemarni. Ipak, Frenkija bi onaj mjehur povukao sve i da nije pao sa skutera. Taj mjehur povukao bi čak i Stellaris da mu se našao na putu.

Uslijedila je istraga, gnjavaža sa sigurnjacima i hipsevima kroz nekoliko dana.

I dok sam jednog jutra obilazio stanice a Frenki se pojavio na letnoj palubi živ i potpuno gol. Više nikad nije progovorio ni riječi i nekako nam se svima činilo da to zapravo više baš i nije on. Blentavo se smijao, kupajući se s delfinima u rekreacijskom sektoru platforme. Hipsevi i veterani s drugih ekspedicija složili su se da je terapija s delfinima provjerena stvar i da će mu biti bolje, dok su specijalisti za podvodnu medicinu uglavnom igrali šah s dečkima iz logistike, izbjegavajući odgovore na pitanja sigurnjaka zavidnom vještinom. Naravno da nisu imali pojma. Nitko nije imao.

Možda je baš zato, krajem tog istog tjedna u kojem je na platformi Mater Nostra Maxima zavladala neka jeziva atmosfera, od zapovjednika stigla jednostrana odluka o uronu čak jedne trećine raspoložive aktive, uključujući gotovo sve borbene ronilice. Nisam sasvim siguran da je zapovjednik ronilice McNamara znao zašto se zapravo uranja, no nisam se miješao. Odvukli su me zajedno s njima dolje, ostavljajući meteo stanice vođene auto programatorom.

Kao što sam spomenuo, išli smo gotovo dvadeset milja duboko a instrumenti nisu pokazivali pritisak veći od onog koji bi bio na desetak metara zemaljskog urona. Dok smo se mrštili očitavajući instrumente, netko je prstom pokazao kroz sipo vizualac. Najprije nismo vidjeli ništa, no kad smo ugasili unutarnje osvjetljenje i oči nam se privikle na polumrak, činilo se kako Uterus Divinae iznutra svijetli.

- Sunce ti binarno ljubim - rekoh na glas dok me McNamara podbočen na komandni most velike ronilice Marco Polo gledao izbuljenih očiju. Zvijezde A1G i X0H s tim nisu imale nikakve veze, baš kao ni bioluminiscencija ili neka podvodna civilizacija koju su očekivali dečki iz utovara. Ni na radaru, ni kemijski ni vizualno, nismo očitali baš ništa osim svjetla. Kako smo polako išli sve dublje, svjetlost je postajala intenzivnijom i glasnim smo komentarima otkrili kako se svi redom osjećamo neobično bezbrižno. Kapetan je iz predostrožnosti naredio brodskom računalu da ni pod koju cijenu ne ide dublje te da se naredba može opovrgnuti tek izronom i naredbom orbitnog zapovjedništva. Tih smo sati, buljeći u nevjerojatnu svjetlost iz središta planete, činili neizmjerne napore kako bi dokučili o čemu je riječ. Kako su instrumenti pokazivali kojekakve besmislice, znali da će uskoro doći čas da se vratimo na površinu. Jedino što je bilo izvjesno, bila je činjenica da niti najsnalažljiviji ljudi tog trena nisu imali pojma što bi zapravo trebalo navesti u izvješću vrhovnom zemaljskom zapovjedništvu. Pažnja posade Marka Pola djelomično se otrgla razmišljanju o mističnom izvoru svjetla kad je marinska poručnica bojne ronilice prijavila da se delfin Bubica čudno ponaša. Delfin se vrtio u krug Polovog kaveza. Ni vetrener nije ga uspio smiriti, te je zapovjednik naredio otpust delfina. Opremljen hidrodinamičkim pozicijsko/opskrbnim hardverajem, Bubica je pušten iz Pola. U toj neobjašnjivoj situaciji kapetan nije imao što izgubiti.

Bubica je po izlasku dvaput obronio ronilicu klimajući glavom prema staklima, na tren zastao i onda naglim okretom jurnuo prema srcu Špekule, tamo odakle je dolazila svjetlost. Stajali smo na istoj dubini još nekoliko sati, no kad je očekivanje postalo beznadno, McNamara je dao zapovijed za izron s trećinom snage. Nedugo zatim, bili smo na površini dišući zrak koji je dolazio iz četrnaest zračnih otvora ronilice namijenjenih površinskoj vožnji. I tad smo čuli pisak. Najprije nerazumljiv a potom sve jači, signal je dojavio da se delfin nalazi točno s druge strane planete. Prema traserskom nemagnetnom zapisu, proronio ju je cijelu.

Nekoliko dana prije nego li smo se pokupili sa Špekule, neki su stražari iz marinske pratnje tvrdili kako između zalaza dvaju sunaca, vide čitava jata delfina. Misija je uskoro opozvana i sve je ostalo na prepričavanju nad aluminijskim stolova pri dehidriranim obrocima i začuđujuće dobrom kavom. Istina, Bubičin signal se čuo još dugo nakon što smo se odlijepili od vodene površine u smjeru našeg Sunca, no izlaskom iz atmosfere postajao je sve tiši i tiši. Brodovi koje smo kao potrošni materijal ostavili na konstrukcijskom doku, pri uzletu su na tren izgledali baš poput naših svemirskih jurilica, dok je boja mora i neba u tom jednom kratkom trenu pred izlazak iz atmosfere bila gotovo ista, a rijetki su oblaci izgledali kao gusti grozdovi zviježđa koji su krasili daleki obzor iznad nas.

* * *

Zemlja, 17 mjeseci nakon ateriranja Spasiteljice Dorotee na Zemlju

Opservatorij Teide kraj Tenerifa bio je prepun ljudi u šarenim košuljama no vrlo ozbiljnih lica. Odslušavši pozorno pravilan šum, glavni se tehničar Manolo naceri krajem usta. Potom skine predimenzionirane slušalice, te odmjerenim koracima iziđe iz klimatizacijom pothlađene prostorije. Dok je Manolo trčao dugačkim hodnikom van nekud u daljinu, slušalice su se klatile obješene s ruba stola. Mašući rukama prema nebu, kao da trči u susret starim prijateljima hitao je prema plaži. Ostatak grupe nadvio se nad grafičkim kriptoanalizatorom koji je redao niz poruka odjednom na svim postojećim i nepoznatim jezicima. Pogledavši se međusobno, ljudi u prostoriji raziđoše se u tišini svak svom zadatku s neobičnom žustrinom.

Negdje u kvarnerskom akvatoriju, par tursiopsa truncatusa virio je nepomično iznad površine vode, nosova usmjerenih u pravcu Oriona.

Ja nisam vidio ništa od toga. Držao sam noge na stolu terase pustog restorana, pogleda uprtog u jedrenjake u odlasku, dok sam balansirajući sandale na vrhovima prstiju tiho srkao mlaku juhu iz aluminijskog lončića. Usprkos svemu proživljenom, znao sam zašto se javio na Doroteu. Tenerife nisu promijenile moje spoznaje. S prekrasne svjetloplave Špekule, dolazile su dobre vijesti. Bila je sredina kolovoza i nad Velim Lošinjem počeo je pravi ljetni pljusak.