JESENJA PONUDA

RETRO!

Neka nas ne čudi što je najbolji naslov filmske fantastike ovog ljeta jedan crtić! U pitanju je Dreamworks-ov Sindbad, legenda o sedam mora, u režiji Tim Johnsona (Antz) i Patricka Gilmorea. Dakle, u ovoj, prilično slobodno interpretiranoj verziji Šeherezadine priče, dotični je Sindbad gusar koji će se sukobiti s boginjom nesloge Eris oko tzv. Knjige mira, koja (kako joj i ime kaže) čuva mir u cjelokupnom tada poznatom svijetu. Kad Eris, preuzevši Sindbadov oblik, ukrade knjigu, naš će hrabri mornar, ostavivši svog najboljeg prijatelja kao taoca, poći za njom na sam kraj svijeta. Jasno, putovanje mu neće biti ni lagano ni jednostavno...

Sindbad je još jedan iz niza od (za sada) nekoliko crtića s fantastičnom temom koji su se pojavili u zadnjih par godina, očito kao američki odgovor na poplavu japanskih anima. Počelo je s Bluthovim Titan A. E., nastavilo se s Disneyevim Atlantida (dobra ideja, ali upropaštena, a inače jako naslonjeno na Vernea) i Planet s blagom (OK, ali, avaj, adaptirani Robert Louis Stevensonov the piratski klasik Otok s blagom) i trenutno stalo na Sindbadu. Koji se, osim na arapsku književnost, ugledao na američke spektakle iz ranih '60-tih, u kojima se proslavio tadašnji velemajstor filmskih efekata Ray Harryhausen. Pažljiviji je čitatelj već sigurno prepoznao po Amere pomalo nezgodan trend: sve dublje i dublje bušenje u podzemlje klasične dječje i omladinske literature ne bi li se, k'o iz iscrpljene naftne bušotine, izmuzla još koja kap. Što se Hollywooda tiče, oni izgleda već dulje vrijeme žive u madmaksovskom svijetu u kojem pustarom jure scenaristi i međusobno se mlate ne bi li iz olupina propale kulture iscijedili i zadnju kap benzina, pardon ideju za novu uspješnicu.

Ostavimo li sad po strani ne baš pretjeranu originalnost, Sindbadu se nema puno toga za prigovoriti. Baš nasuprot: u pitanju je zabavan film (kao i u gore spomenutim filmovima, nitko ne pjeva!), solidno režiran, izvrsno animiran, uz kojeg vrijeme brzo prolazi. Ne sjećam se da me u njemu nešto iznerviralo ili zasmetalo, a danas, bojim se, od američke produkcije filmske fantastike ni ne možemo očekivati išta više.

MUĆAK!

U prošlom sam KVČR nešto rekao o trilogijama. Pa kad je u kina došao Terminator 3: uspon mašina, da sam se posebno nadao, nisam. I dobio sam točno ono što sam i očekivao. Ništa.

Da se jednu stvar razumijemo, T3 u režiji Jonathana Mostowa (U-571) sam po sebi i nije toliko negledljiv film. Nije nešto posebno, previše je prostora i vremena potrošeno na demoliranje grada teškim kamionom-dizalicom, a premalo na efekte koje naslov (i podnaslov) automatski implicira. Švarci je već debelo u godinama i to mu se (kao uostalom i svim ostarjelim bilderima u povijesti filma) vidi, ali on još uvijek može funkcionirati, jer on više nije samo Švarci, već ikona pop-kulture. Dakle, stvar se dade gledati.

Međutim... Problem je u tome što je T3 nastavak dva Cameronova remek-djela. Jedan je Terminator, koji je u suštini startao kao neka B-produkcija i onda dobio kultni status i izbacio Camerona na površinu. (Da bi ga onda, čini se, Titanic psihički povukao natrag dolje. Mislim, što taj čovjek radi od Titanica naovamo? Upravo tako, ništa. Ili gotovo ništa. U svakom slučaju ništa spomena vrijedno.) Drugi je, naravno, Terminator 2, koji je po mom skromnom mišljenju posljednji američki visokobudžetni akcioni SF bez veće zamjerke. Da budem neprijatan, dvanaest godina nisam iz Hollywooda u ovom žanru dobio ništa što bi me na takav način ispunilo kao T2. Oba ova filma, osim što spadaju u koliko-toliko suvisli SF, su a) pomakla zanatske standarde, b) u značajnoj mjeri stvorila od Švarcija ono što on danas jeste i c) predstavljaju jedan od dokaza da je moguće napisati inteligentan akcioni spektakl.

I sad dolazi T3. U kojem su a) spec-efekti isti kao i u svakoj drugoj holivudskoj visokobudžetnoj bljuvotini, ništa novo ni posebno ni maštovito, b) Švarci već u godinama i dobrim dijelom vozi po inerciji, podmazanoj autoironijom na rubu parodije i c) priča prilično stupidna. Dodajmo tome blijede i zbunjene likove Johna Connora i njegove buduće žene (nema više Furlonga i Linde Hamilton), te manekenku za koju netko misli da može nadigrati dosadašnje negativce, dakle Švarcija iz prvog nastavka i Roberta Patricka iz drugog. Pa uzmimo u obzir da se ne poštuje previše ni kontinuitet priče. A ima tu i scenarističkih gluposti. Primjerice, Skynet za koga se ispostavi da nije centralni mainframe, već se putem virusa rasprostro po cjelokupnom Internetu. Dobro, u redu. Pojedinačna računala kao neuroni i telekomunikacijska struktura Interneta kao veze? Cool. A nije li onda opći nuklearni rat koga Skynet inicira ravan samoubojstvu? Čak i da takav sustav preživi na nekoliko pošteđenih lokacija, kako će se ponovno raširiti kad je sve sj…no? A i režijskih. Zna li itko u današnjem Hollywoodu što se događa osobi koja stoji pet metara iza protutenkovskog ručnog bacača u trenutku opaljenja? Očito ne.

Šećer, naravno, dolazi na kraju i tiče se moje omiljene teme: ideologije. Naime, onako kako ga ja shvaćam, kad se sve ogoli, osnovna je teza Cameronovog T2 (osim općeg mjesta o važnosti ljudskog života) da imamo mogućnost utjecati na svoju budućnost i da imamo moć u rukama da izbjegnemo katastrofu. Nuklearnu u rano post-reganovskoj Cameronovoj viziji ili bilo kakvu drugu za koju bismo sami mogli biti zaslužni, recimo ekološku. Osobno smatram da je tu Cameron itekako u pravu, ali neću sada ulaziti u detalje, to je stvar nekog drugog članka.

A što je teza Terminatora 3? Ukratko, da je katastrofa neizbježna i da se budućnost ne može promijeniti, već da se samo treba potruditi preživjeti je. Dakle, namjesto akcije (metaforički pucačke u T2, a u stvarnosti u obliku odgovornog sudjelovanja u društvenim procesima odlučivanja), bežanija i zakopavanje u rupu! Točno u duhu danas preplašene Amerike, koja sa zalihama Sd/o-a i gas-maski čeka svoj sudnji dan.

Tu leži i najveći problem, koji je već u nekoj kritici spomenut. Ako je zaključivati po nekim superspektaklima koji nam dolaze iz Hollywooda, kao da se Amerika stvarno priprema za neki nadolazeći Armagedon. Nije to samo siledžijsko taracanje tamo nekakvog Iraka ili Afganistana, već konačna borba Dobra i Zla, pri čemu je američka pretenzija na titulu Dobra sasvim proizvoljna, što se mene tiče. Mislim, kao da se američku javnost kroz zabavu psihologizira za novi globalni sukob visokog intenziteta i sasvim je dobro pitanje protiv koga to? Mislim, ako Ameri stvarno žele do kraja ovog stoljeća (koje geopolitičari smatraju stoljećem konflikta SAD - Kina) postati novom kineskom provincijom, neka samo čačkaju mečku. Samo neka poslije ne plaču, kako se (prije više od pola stoljeća) dogodilo isto tako jednoj naciji koja si je umislila da je iznad svih i svega i da je ona ta koja će ubuduće definirati Dobro i Zlo...

A mućak iz naslova? To je ono jaje što ga je (možda sad već i guverner: dok ovo dopisujem, referendum je u toku) Švarci dobio prije mjesec dana na predizbornom skupu.

KOLIJEVKA SRANJA

Nastavci, nastavci... Čim je prvi Tomb Raider dobro prošao, počelo se razmišljati o nastavku. Pa je došao Tomb Raider: Cradle of Life. U režiji Jan de Bonta, uz Paula Verhoevena još jednog nizozemskog izvoza u Ameriku. I kakav je? Ukratko, prvi, koji je bio bez mozga, je bio bolji. Jest da je Angelina Jolie bila bolesno pažljivo ispozirana u svakom kadru i jeste da se lome koplja je li ona prikladna za Laru Croft ili ne. Međutim, ona je u prvom filmu uspjela Lari podariti određenu dozu psihotičnosti, što mislim da nije smetalo. Ovdje je to izostalo, ostaje samo jurnjava i pucačina i najava neke velike tajne i otkrovenja u mističnoj kolijevci života, skrivenoj negdje podno Kilimanjara. Naravno, kad se dođe do kraja, onda se scenaristi useru, ideje nema i sve je jedno veliko razočarenje. Gledljivo, ali ništa više.

ZA SVE JE KRIV TOMA SOJER

Zamislite si ovako nešto. Sam kraj XIX. stoljeća. Energija parnog stroja iskorištena do maksimuma, a tu je negdje i elektricitet. Nad evropskim metropolama živi zračni promet (zračni brodovi, naravno). Gradi se most preko Kanala (radovi kasne). Ovakve smo stvari već imali, u SF se takav podžanr naziva steampunk, kao neka inačica kiberpanka. Uostalom, jedan od poznatijih steampunk romana je Difference Engine dvojice vodećih kiberpankera, Gibsona i Sterlinga, što ga preporučujem, iako bi bilo korisno da za razumijevanje znate nešto o kompjuterima i programiranju. Meni nije bio problem, ali vidio sam ljudi kojima jeste.

E sad, zamislite još da su svi oni omladinski romani koje ste (ili niste) čitali stvarnost. Znači, Verne, Poe, Stevenson, Haggard, Stoker, Welles, Doyle... Sve što su napisali nije fikcija, već stvarnost i njihovi su, nama toliko omiljeni i znani likovi, stvarne osobe. To je postavka stripa The League of Extraordinary Gentlemen, kojeg je uobičajeno genijalno napisao Alan Moore, a crta Kevin O'Neill.

U tom stripu, gospođica Wilhelmina Murray dobiva zadatak da za britansku obavještajnu službu okupi ekipu u kojoj su, redom, kapetan Nemo, Allan Quatermain, dr. Jekyll, odnosno gospodin Hyde (ovisno o raspoloženju) i Hawley Griffin, poznatiji kao Nevidljivi čovjek. Ova će se probrana družina (shvatite pomalo sarkastično) otputiti na tajni zadatak, o čijem ishodu ovisi sudbina cijelog Londona, ni više, ni manje.

E sad, toga se, za očekivati je, primio Hollywood. Pa smo dobili film The League of Extraordinary Gentlemen u režiji Stephena Norringtona (Blade, još jedna adaptacija stripa). Film je bio loše sreće još u snimanju: prošlogodišnja je praška poplava uništila kulise i poskupila cijelu produkciju. A onda, čini se da nije baš ni naročito prošao na blagajnama. Sam koncept, izgleda nije bio dovoljan da pokrene stvar.

Ameri su, naravno, morali umiješati prste u Mooreove ideje. Pa su prvo značajno ublažili steampunk okruženje predloška. Potom su se igrali s likovima. Prvo su dodali Doriana Graya (nije mi baš jasno što su time htjeli postići) i Toma Sawyera kao, watch the birdie!, američkog tajnog agenta. Pa su ublažili sve Mooreove likove. Dok je u stripu Quatermain olupina od čovjeka ovisna o opijumu, ovdje je on junak od formata i vođa cijele skupine. Gospođica Murray, koja je u stripu glavna i bespogovorna pokretačka sila, ovdje je tek još jedna vampiruša. Sad, znam ja da je Sean Connery veća faca od Pete Wilson, ali ovakvo preokretanje uloga minira cijelu postavku. Ni od Griffina, koji je u stripu amoralno đubre, nije puno ostalo. Ublaženi su i Nemo i Jekyll/Hyde, pa inače dobri glumci i nisu imali baš puno što za raditi. Konačno, i priča je u filmu pisana iznova, i to lošije nego li kod Moorea, koji se cijelo vrijeme i dobro zafrkavao. Kad se uzme u obzir mračna fotografija u kojoj se ništa ne razabire i nepregledno režirane akcione scene, onda shvaćamo gdje su sve problemi.

Usprkos tome, neopravdano bi bilo reći da je film loš. Nema ničega što bi baš izričito nerviralo. Ali, nažalost, nema ničega zbog čega bih ga preporučio. Čitajte strip. Neusporedivo je zabavniji.

JO-HO-HO I BOCA RUMA!

Već smo u ovom tekstu X puta konstatirali kako Hollywood više nema ideja. Pa nakon ekraniziranih bajki, stripova, kompjuterskih igara i nastavaka nekadašnjih remek-djela imamo adaptaciju, ni manje ni više, Disneyevog luna-parka!

Jer, Pirati s Kariba: Prokletstvo Crnog bisera su upravo to, naslonjeno na jednu dosta staru i zaboravljenu tradiciju gusarskih filmova. Da podsjetimo, tu su se znali junačiti frajeri od formata, poput Douglasa Fairbanksa starijeg (The Black Pirate), Erolla Flynna (Against All Flags i Sea Hawk) i Burt Lancastera (The Crimson Pirate), sve sa pripadajućim ljepoticama i starim jedrenjacima. Moramo tu još spomenuti i nekoliko ekranizacija Stevensona, ali i primijetiti da je taj specifični žanr pustolovnog filma onda nekako zamro i izgubio se. Zadnji veliki film kojeg se mogu sjetiti je Renny Harlinov The Cuttthroat Island od prije nekih osam godina, koji je neslavno propao, a da meni zapravo i nije jasno zašto: bio je definitivno bolji od nekih velikih hitova sredine devedesetih. Očito, izgleda da ukus (postoji li još takvo što?) suvremene publike više nije plodno tlo za tarzaniranje po snastima dok dolje pod palubom grme topovi. Upravo se stoga Pirati s Kariba čine kao pomalo hrabar potez.

Srećom, ovaj su put u jedra zapuhali povoljni vjetrovi... Dakle, kad pirati kapetana Barbosse s ozloglašenog Crnog bisera otmu lijepu guvernerovu kći Elizabeth, u potjeru će se otputiti skromni kovač Will Turner, potajno zaljubljen u nju, i iz okova odbjegli Jack Sparrow, pirat od formata, bez straha i mane. Međutim, na pirate je s Crnog bisera bačeno strašno prokletstvo, koje se može sprati samo zlatom i krvlju, a pravi se lik Barbossinih momaka ukazuje tek pod mjesečinom...

Je li netko, dok je pisao (sasvim solidan, iako očito ne pretjerano originalan) scenarij, pri ruci držao Tim Powersov On Stranger Tides ne znam, ali je izbor Gore Verbinskog za režisera bio pun pogodak. Verbinski, kojeg pamtimo po izvrsnoj komediji Mouse Hunt, uspio je od ove mješavine staromodne pustolovine i ne baš prestrašnog horora napraviti vrlo zabavan i duhovit film, nerijetko na rubu komedije. Uz autentične karipske lokacije, jedrenjake i raspoloženu glumačku ekipu (Johnny Depp, Orlando Bloom, Keira Knightley i Geoffrey Rush), dobili smo preko dva sata dobre i inteligentne zabave. Ne znam kako je film prošao vani, ali ga mogu toplo preporučiti. Volio bih kad bi mi se to malo češće događalo...