U SLAVONSKOJ PUŠNICI

Ustvari, nisam puno vidio od Essekona. Od osamnaest sati, koliko sam proboravio na konvenciji, deset sati je potrošeno na sjedenje na jednom mjestu i pričanje s više-manje istom grupom ljudi. U neku ruku to bi značilo da je konvencija u potpunosti uspjela, ako kao glavni kriterij uzmemo da je svrha ovakvih događaja okupljanje, upoznavanje i druženje ljudi koji dijele interes za znanstvenu fantastiku. S tim se složio i Davor Banović, jedan od organizatora, očito po sistemu "hvalite me usta moja kad neće tuđa".

No, šalu na stranu, kad se usporedi s Rikonom, može se reći da je osječka SF-konvencija ponudila puno manje sadržaja - program se, osim SF-radionice, sveo na puno stolova sa smrznutim međikašima i roleplayerima - ali je zato, bar po mom subjektivnom sudu, puno bolje ispala. U čemu je tajna? Pa, vjerojatno u tome što se u Osijeku u jednom trenutku na istom mjestu našlo dvadesetak - ponavljam, dvadesetak - ljudi koji su bili spremni razgovarati o domaćoj znanstvenoj fantastici. Tvrda jezgra je ostala brbljava negdje do četiri sata ujutro, što je garantiralo dobar provod. No, krenimo redom.

Sam dolazak na konvenciju nije obećavao. Nakon jednosatnog tegljenja vojne vreće za spavanje na drugi kraj Osijeka, napokon sam pronašao lokaciju. Pokazalo se da je riječ o staroj napuštenoj kino-dvorani, oguljenoj od stolica i lišenoj bilo kakvog grijanja. Podsjetimo, konvencija se održavala u mjesecu studenom. Istovremeno posjetioci-pušači su dvoranu uspjeli ispuniti dimom cigareta tako da je atmosfera nalikovala dobroj slavonskoj pušnici.

Hladnoći koja se počela navlačiti oko srca pripomoglo je i saznanje da organizatori nisu predvidjeli nikakvu posebnu prostoriju za one koji su došli s vrećama za spavanje, tako da je bilo sasvim izgledno da ću subotnje jutro dočekati sa žigom autentičnog slavonskog kulena - pothlađen i dobro nadimljen. Tu večer sam započeo uz jednu grijalicu, jednu simpatičnu mladu Osječanku (po koju je kasnije došao dečko s autom, pa si vi sad mislite što sam htio reći), "Minority Report" i "Sveti Gral" ("Listen, strange women lying in ponds distributing swords is no basis for a system of government! Supreme executive power derives from a mandate from the masses, not from some farcical aquatic ceremony."). Nastavak večeri je donio kratko upoznavanje i razgovor s gorespomenutim Davorom, urednikom, i Irenom, autorskom zvijezdom NOSF-a (za one koji ne znaju: http://www.nosf.net), te još nekoliko starijih osječkih fanova među kojima se našla i slavonska verzija Krste A. Mažuranića kojoj sam zaboravio ime, ali svima koji ga poznaju ovaj će opis biti dovoljan.

Večer je završila negdje oko dva sata ujutro kad se četa mala, ali odabrana, uputila na drugi kraj Osijeka gdje smo proveli ostatak noći, točnije, do šest ujutro, u razgovoru koji se dotaknuo svega - domaćeg SF-a, domaćih konvencija, sferakonskih zbirki, nagrade "Sfera", AD&D-ja, LARP-a i još mnogo toga. Ovdje se još jednom pokazalo da je najbolji lijek za nesporazume i predrasude razgovor i, ako ni zbog čega drugog, ovaj se odlazak u Osijek pokazao korisnim zato što su razriješene neke unutarfandomske... khm... miskoncepcije.

Čili i odmorni, vratili smo se na konvenciju između dva i četiri poslijepodne (četa mala ali odabrana se rasula putem i, iako smo izgubili dvije trećine ljudstva, mogli su računati na nas kao da smo u punom sastavu). Opet nije bilo nekih sadržaja vrijednih spomena (da, ekipa se kartala, igrala na stolovima i jednim i pol kompjuterom, ali program kao takav nije postojao - bar ga ja nisam primijetio), ali je društvo za šankom bilo prijateljski raspoloženo i vrijeme do početka SF-radionice je brzo prošlo. Svakako treba pohvaliti predsjednicu i potpredsjednicu "Gee" koje su, što je potpuno neviđeno, napravile malu, ali energičnu i efikasnu manufakturu - mogu reći da ni na jednoj konvenciji dosad nisam jeo tako dobre sendviče. Eh, što ti je ženska ruka, pa još ruka s funkcijom... (Jel može netko zamisliti Vlatka Jurića-Kokića kako na sferakonskom šanku užurbano radi sendviče s margarinom, salamom i ribanim sirom i onda ih prodaje po pet kuna?)

Ovogodišnji će Essekon ostati zapamćen po tome što je oživljena tradicija koje dugo nije bilo po hrvatskim SF-konvencijama. Ustvari, koliko znam, ovo je prvi put da je u Hrvatskoj održana neka SF-literarna radionica izvan SFere i Sferakona, a i posljednja takva se u Zagrebu dogodila prije više godina. Istina, prije oko pola godine u Pazinu, kao i na kratkoj prezentaciji istarske zbirke na Rikonu, autori su čitali svoje priče, ali ti su se događaji sveli na čitanje i aplauz, bez razgovora, bez komunikacije autora s jedne i ljudi koji su došli slušati (u neku ruku - fanovima) s druge strane. Ovaj put započelo je kratkim predavanjem o povijesti SF-a, koje su održali Marko Fančović i Milena Benini, zatim kratkim pregledom stanja u domaćoj znanstvenoj fantastici, da bi stvar kulminirala višesatnom radionicom na kojoj je sedam autora čitalo svoje objavljene i neobjavljene priče. Ono što svakako treba napomenuti je da je nakon svake priče uslijedila petnaestominutna diskusija koja je, kao prvo, autorima donijela toliko traženi feedback, a kao drugo, ne-autorima dala osjećaj da zaista sudjeluju u konvenciji, a ne da su samo pasivni primatelji sadržaja.

Nakon višesatne brbljavine ljudi su se počeli razilaziti. Međutim, aromatski dodatak konvenciji bio je potpuno neplaniran, a došao je u obliku posjetitelja koji je okupljeno društvo obavijestio da se te noći događa ni manje ni više nego potpuna pomrčina Mjeseca. Prva dezinformacija, da će se ista dogoditi oko ponoći, navela je dvadesetak ljudi da se rasporedi po ledenom dvorištu i još toliko njih da svako malo izađu iz pušnice s pitanjem "Jel počelo?" (kino se, sva sreća, nije nalazilo na glavnoj ulici tako da je broj prolaznika koji bi najprije uputili začuđen pogled prema hipnotisanoj gomili, a onda se zabuljili u svoja stopala i ubrzali korak, bio sveden na minimum). Međutim, ponoć je prošla, Mjesec se i dalje cerio na krdo budala koje su izgledale kao da će svakog trenutka početi zavijati, a netko je izašao objavivši da su na radiju upravo rekli da je pomrčina odgođena na dva sata. Kako je svakog čuda za tri dana dosta, tolika masa se više nije skupila, tako da se promatranje svelo na nekolicinu koja se mijenjala na dežurstvu i ostale koji bi izašli van, pogledali u zatamnjenu kuglu, rekli nešto kao "Ej, kul" i vratili se natrag svome rolplejingu ili kartama.

Nakon toga sve je bilo antiklimaks. Još sam malo tumarao po konvenciji, a onda smo, oko četiri ujutro, otišli na vlak. Jurica je ovaj put preuzeo ulogu moje djevojke i nakon što smo zajedno proveli noć u kupeu... hmm... ovo baš i nije najzgodnije složena rečenica, jelda, moram se sjetiti reći uredniku da je obriše... (nije se sjetio - op. ur.) Dakle, nakon spavanja u vlaku i dolaska u Zagreb (dvostruko presjedanje je, izgleda, sudbina noćnih povratnika sa SF-konvencija, s tim da smo ovaj put imali čast autobusom pohoditi seoske ceste Zagrebačke županije - izgleda da vlačna karta ne pokriva troškove autoputa), na kraju je ostao dobar osjećaj, da ne kažem dobar okus u ustima. Organizatorima se može prigovoriti to što su pomislili da su prijašnji Essekoni bili prostorno previše skučeni pa su poželjeli veći prostor, kojega su na kraju i dobili. Sve ostalo - nedostatak programa i hladnoća su posljedice toga. (Napomena: postoji sasvim realna mogućnost da je programa bilo, ali da sam ga uspio promašiti zato jer nisam baš puno vremena proveo izvan balkona gdje se održavala SF-radionica. Ako je doista tako, od srca se ispričavam svima oštećenima i spreman sam objaviti demanti gdje god budem mogao.) Za kraj mogu samo reći da mi je žao što je prvih šest Essekona prošlo bez mene.

Neće se ponoviti.