Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr
Početak stoljeća kao da je vrijeme trilogija. Prvo smo odgledali Matrix, a sljedeći je, naravno pogađate:

GOSPODAR PRSTENOVA

Piše: Aleksandar Žiljak

Kao što netko reče, svijet se dijeli u dvije grupe. One koji su Tolkiena pročitali i one koji će to tek učiniti.

Da je Tolkien živ, danas bi sigurno lupao glavom u zid. Jer, da vidi koliko je Gospodar prstenova Petera Jacksona namlatio para, možda bi radije otišao u zatvor nego prodao filmska prava bud-zašto, navodno da pokrije neke dospjele porezne obaveze. S druge strane, nije ga pošteno optuživati kako je bio budala.

U Tolkienovo je doba, naime, ekranizacija njegove trilogije bila skoro pa nemoguća misija. Zamislite koliko bi se morao namučiti Ray Harryhausen (a on je kasnih pedesetih i šezdesetih bio the man kad ste htjeli animirana čudovišta) da prenese Tolkienovu viziju na celuloid. Čak ni Lucas iz perioda prve StarWars trilogije ne bi imao snage za tako nešto pokušati. Jedini je izlaz bio čisti crtani film. I to je 1978. počeo Ralph Bakshi (Mačak Fritz, Heavy Traffic i slično), ali je negdje stvar propala i nije odmakla dalje od prvog dijela. Bakshijevog se crtića mutno, vrlo mutno, sjećam s televizije. Ima na DVD-u, pa kog zanima, neka izvoli. Ali, neka zna kako se radi o nedovršenom projektu.

Trebalo je, dakle, čekati razvoj kompjuterske animacije da se počne opet ozbiljno razmišljati o ekranizaciji Tolkiena. Konačno je taj posao odradio Peter Jackson. I što je postigao? Blago rečeno, emocije su nakon gledanja cijele trilogije (govorim ovdje o onom što je išlo u kina) pomiješane.

S jedne strane, s čisto tehničkog stanovišta, Jacksonova je vizija impresivna. Kompovi plus novozelandski pejzaži dali su bogato oslikanu fresku, prepunu visokih kula, dvoraca, velikih vojski, krvavih bitki, raznih čudovišta i bojnih sprava. Tu se nema što za prigovoriti, ni tehnički, a dobrim dijelom ni režijski (nije da nema nebuloza, ali pustimo sad), ali kako davno napisah u ovoj rubrici, dobro znam što može komp samo ako je dovoljno jak i nemam namjeru pred time padati na dupe. Ne više.

S druge strane, sa stanovišta pričanja priče i tretmana likova, rupe su povelike. Iako je cijela priča uglavnom pregledna (a rizik je bio popriličan), problem su likovi. Ne da su glumci loši, oni su OK, nego su mnogi likovi jedva skicirani, a i motivacija im je slaba.

Krenimo od samog početka: Čemu uopće cijela gužva? Sauron se budi. Da, pa kaj? Gdje smo mi to stekli dojam da je to nešto samo po sebi loše što treba zaustaviti svim raspoloživim sredstvima i žrtvama? Pa onda, ženski likovi. Komotno se moglo uštedjeti na honorarima za glumice. Stanje nije bolje ni s većinom drugih junaka i sve se zapravo svodi na Hobite (čije prijateljstvo postaje previše cendravo, da ne spominjem sad neke druge aluzije) i Goluma (koji kao šizofrenik ispada najbolje razrađen), te donekle na Aragorna, junaka koji se uzdiže do kralja. Dodajmo još tome niz negativaca koji na kraju ispadnu prilični paceri i luzeri, i slika je potpuna.

Problem je što stvar nakon nekog vremena hoće postati dosadna. Ima neka granica (barem za inteligentnije gledatelje) gdje bitke prestaju biti dovoljne i gdje se traži i nešto drugo. A kad to izostane... E sad, da li je i sam Tolkien razradio sve kako treba, sasvim je drugo pitanje. Jackson je, međutim, trebao razmisliti da li tekst dramaturški nadograditi. Jer, ovako kako je ispalo, stvar prema kraju opasno pada. Što je šteta, jer započinje prilično dobro.

U svemu tome, doduše, Gospodar se prstenova savršeno uklapa u već skoro petnaestak godina američke produkcije SF i fantastičnog filma: tehnički savršeno, ali emotivno hladno, ako ne i glupo (Gospodar to ipak nije, bar ne pretjerano).

Bojim se da se na svijetu pojavila još jedna grupa. Oni koji nakon gledanja filma baš i neće nešto žustro posegnuti za Tolkienom...


forum
www.sfera.hr