ČOVJEK JE ČOVJEKU LIGNJA

- Ali ja se ne mogu identificirati s lignjama - reći će Ksenija, zvana Zmajček, na sastanku mladih, pametnih i perspektivnih.

- Pa ti si nam lignja predvodnica - rekao je Teo. Mlad više i nije bio, ali je ostao perspektivan, koliko to već novinari mogu biti. O pameti su se mišljenja razilazila.

- Da probamo s radionicom nenasilnog rješavanja konflikata? - pokušao je Mladen.

- Ma, ne - reče Ksenija. - Takvih aplikacija će biti na bacanje.

- No, dobro - ponovo će Teo. - Zašto se baš ti ne možeš identificirati s lignjama?

- Zato što ne vidim dodirne točke. Što bismo trebali staviti na plakate? I lignje su ljudi?

- I lignje imaju pravo na život - reče Mladen.

- Kao i svi beskičmenjaci u Vladi - doda Teo.

- Onda će ispasti da se zalažemo za suživot s Vladom - ubacila se Sandra. - Trebali bismo napraviti nešto protiv anti-homoseksualne kampanje.

- Ne mogu vjerovati da to itko ozbiljno shvaća - reče Ksenija.

- Još kako - reče Teo. - Lignje su popizdile i napadaju ljude zato što su homoseksualne. Bilo na televiziji. A pare se jednom u životu i onda umru. Zato se nekima nije problem identificirati - potapšao je Mladena po leđima.

- Ja sam biseksualan.

- Misliš da si tako povećavaš šanse? A mogao bi probati s lignjama. Floki kaže da su meke i podatne.

- Bit ćeš ti mekan i podatan-

- Ma, dosta! - oglasi se Ksenija. - Da probamo s nekakvim art projektom? Nizozemci vole financirati takve stvari.

Dakle, lignje. Lignje su letjele zrakom, kao nekoć Purgeri, ali se nisu rasprskavale u zenitu svojih promašenih života. Lignje su letjele u vojnim formacijama, sve do Zagreba, i putem napadale ljude, stoku i političare kako im se i kad im se prohtjelo. Bilo je i lignji gerilaca koje su u zasjedama čekale na neoprezne žrtve i onda im se vješale o lica, davile ih krakovima i pipcima, a kljunovima oči kopale. U Crnoj Gori su, pričalo se, divovski lignjuni s dna Sredozemlja haračili po priobalnim pličinama, ali ljudi su postajali sve nervozniji kako se ljeto bližilo kraju.

Govorili su neki i da lignje pale i siluju, pa čak i da se ljudskim mesom hrane, ali nije za vjerovati svemu što se moglo čuti tih dana. Lignjunska je propaganda tvrdila da su za te stvari krivi američki vojnici koji su priskočili u pomoć mladoj i nezavisnoj demokraciji, ali peta kolona nije imala većeg utjecaja jer su joj vrata medija i uši naroda ostali čvrsto zatvoreni.

Uostalom, izgradnja NETO baza i plantaža je bila čvrsto dogovorena i plaćena, svi lokalni, regionalni i državni interesi namireni i zadovoljeni i to nikakve lignje nisu mogle dovesti u pitanje. Samo su teroristi i njihovi doušnici mislili drukčije.

Mladenu je dosadilo silaziti u podrum svaki put kad bi se lignjunska eskadrila uspjela probiti u grad. Sirene su svirale i ljudi su se već utrenirano kretali prema zagušljivim skloništima. Nekima se to čak i sviđalo; napokon su uspjeli pronaći društveni život.

Ksenija nikad nije išla ispod zemlje. Tvrdila je da su nakon lignji sigurno na redu šišmiši i da će se svi ovi u skloništima jednom gadno iznenaditi.

- Majka priroda se opet pobunila - rekla je Mladenu dok su stajali u prizemlju ispražnjenog nebodera. Lignje su navodno mogle probiti stakla, ali to nitko koga su poznavali nije vidio.

- Možda nas potiče da evoluiramo u vodozemce.

- Ili nas potiče na revoluciju - nasmijala se. - S lignjama bismo se još i mogli dogovoriti ili istrijebiti. Protiv korporacija nemamo šanse.

- Ali ti radiš za multinacionalnu korporaciju.

- Znam. Za razliku od mojih kolega koji ne misle da rade za multinacionalnu korporaciju. Njima su to samo ove velike, a njihova mala se ne računa. Nevjerojatni su.

- Valjda su im druge stvari važnije u životu.

- Da, kako nabaviti što više dionica. Uopće nisu svjesni svijeta oko sebe. Isto kao ni ona autistična ekipa s kojom se družiš na faksu.

Začuo se zvuk sirene za prekid zračne opasnosti, a uskoro su bili na putu prema obližnjem trgu s poludovršenom instalacijom "Sveti Juraj ubija lignju". Američki soldat na straži pored objekta ih je nezainteresirano promatrao.

Ksenija mu je mahnula i povikala: - Živio drug Howard!

- Lignjun mora pasti! - odvrati ovaj veselo.

- Da bog da te Billy the Squid odnio - reče ona ispod glasa, trepćući okicama za svaki slučaj.

- Ako ni ovi nisu uspjeli pobiti lignje - ponovo se okrenula prema Mladenu - onda im nitko ništa ne može. Pa nema tko braniti korporativne interese. Treba iskoristiti pomutnju i promijeniti stanje stvari.

- Ali lignje su inteligentan oblik života - pobunio se Mladen. - Valjda se s njima može pregovarati. Ako zabranimo plovidbu tankera po Jadranu, što bi i nama bilo dobro-

- Kako ćemo onda istjerati Amere i Ruse? O domaćim izdajnicima da i ne govorim.

- Ne znam, ali sigurno se stvari mogu promijeniti i bez ratova.

- Previše smo mi mali da bi išta mogli mijenjati. Dok traje ovo s lignjama, sve su opcije otvorene. Kad bude gotovo, svi će ostati na zatečenim pozicijama.

- Nisi li se ti jednom zalagala za nenasilna rješenja?

- Ja? Upravo sam upisala kung-fu tečaj.

- Vidim da korporacijska plaća ima svoje prednosti.

Ksenija se nasmije i pogleda na sat: - Joj, kasnim. Dogovorila sam se s Filipom za kavu.

- Zar niste vas dvoje prekinuli?

- Jesmo, ali ga dugo nisam vidjela.

To reče i uteče.

- Vidi ih, Mlađane - reče djed. - Letaju, letaju, al' ne dolaze blizu od kad smo im pod repom potpalili.

Baka je bila protiv odlaska u polje, ali djed je bio muško i tako u pravu po svim pitanjima, pa i po pitanju izlaganja jedinog unuka napadima letećih beštija. U njezinoj je nadležnosti ostalo izmoliti krunicu ili dvije za sretan povratak.

- Dođi da ti pokažem tehniku.

Djed ga je doveo do kamene kućice, otključao vrata i ponosno pokazao unutra. Uz zid do vrata je stajao arsenal. Štapovi s rašljama za hvatanje zmija, vile i kalašnjikov iz prošlog rata; njega se Mladen sjećao. A ostalo je trebalo upoznati. Sve američko.

- Odakle ti ovo?

- Došlo za vino i prošek. Sve će ti dati za dobar prošek - reče djed smiješeći se.

Uzeo je bacač i iznio ga van.

- Gledaj sad. Staviš ovo na leđa, ovo uzmeš ovako, nanišaniš i tu pritisneš.

Iz cijevi je suknuo plamen, narančast kao sunce na zalasku, glasniji od bure i brži od zmije. Kad je djed pustio okidač, u zraku je ostao samo gusti crni dim i neprirodan miris paljevine.

- Evo, probaj.

Mladenu se bacač baš i nije milio, ali nije imao kud, pa ga je oprezno uzeo u ruke.

- Ovaj mi izgleda manji od onih na televiziji.

- Je. Iza onih velikih ništa ne ostane. S ovim moraš biti brži i spretniji, ali ti ostane lignja za ručak.

Mladen je uprtio bacač i okretao se u potrazi za prikladnom metom. Dvjestotinjak metara dalje je američki džip dizao oblak prašine po bijeloj cesti. Mladen ga je počeo pratiti otvorom cijevi.

- Nije njih briga što ostane, a što ne - nastavio je djed. - A ne bi ni mene bilo, da mi je vojna blagajna. - slegnuo je ramenima.

Mladen pritisne otponac i mlaz plamena pojuri prema džipu. Džip je bio predaleko da bi mu se išta dogodilo, ali je osjećaj bio dobar.

- Okupacijska sila - reče mrko.

- Neka njih - reče djed. - Mi ih zovemo Tatari.

- Zbog surovosti?

- Zbog umaka. Đavli daju umak za maslinovo ulje, a lignje s tatarskim umakom su ti bolje od pečenih prepelica.

- Ali te lignje su inteligentne.

- Baci ih na gradele, pa više neće biti - djed je uzeo kalašnjikov i počeo ga rastavljati - Samo što su se poplašile, pa ih sad moraš čekati u zasjedi.

- Te lignje vjerojatno samo brane svoja staništa. Koliko smo otrova pobacali u zemlju i more, nije ni čudo. A ako mogu ratovati s nama, onda sigurno mogu i surađivati.

Djed je gledao nekamo preko nišana.

- Umjesto da probamo komunicirati s njima, mi ratujemo. Imaju i one pravo na život. Sigurno bi se i njima više sviđalo raditi nešto pametnije. Ne možeš lignje koje misle bacati na gradele. To je isto kao da jedeš ljude.

Djed ga je gledao u nevjerici, a onda je blago pocrvenio.

- Ma što je tebi, sinko? Pa nisam ja ljudožder da ljude jedem!

Mladen je besciljno lutao gradom s vojnim pozivom u džepu. Svi su bili pomalo zatečeni i nitko baš nije znao kako bi se postavio. Čak je i Ksenija branila Flokija od Teovih napada. A ni Teo se nije previše trudio; izgledalo je kao da ne zna kako bi se odnosio prema Flokiju, pa ga maltretira po inerciji.

Pretresali su sve metode izbjegavanja vojske kojih su se mogli sjetiti: sakaćenje, izgladnjivanje i skrivanje na tavanu. Teo mu je ponudio ubrzani tečaj izigravanja ludila i neuračunljivosti. Nudili su mu promjenu spola, udaju za stranca preko Interneta ili prebacivanje u squat u nekoj od zemalja na sjeveru kontinenta. Ovo zadnje je čak i izgledalo ostvarivo, ali se Mladenu nije sviđalo, dijelom zbog neizvjesne budućnosti, a dijelom zbog bijega kao čina.

Padale su i ideje o protestima i diplomatskom pritisku, ali tad su valjda već svi osim njega bili pijani. Čitava stvar se izrodila u tulum, što i nije bilo tako loše. Sandra mu je cijelu večer pokušavala sjesti u krilo, ali on baš i nije bio raspoložen. Sandra je Sandra, ali dug domovini u džepu je bio težak i, izgledalo je, samo njegov.

Na kraju je ostavio društvo da se veseli i izišao van.

Noćni zrak je bio ugodno prohladan, ulice ugodno puste i poznate, a opet drukčije. Nije mu bilo prvi put da izlazi noću, ali to je sve bilo ranije, prije rata. Već je i zaboravio kako izgleda grad bez ljudi.

U grmu blizu njega je nešto šušnulo i Mladen se ukipio, zaustavljajući disanje dok su mu otkucaji srca postajali glasniji. Po prvi put je pravo pogledao oko sebe. Bio je predaleko od zgrada, već napola u malenom parku, na otvorenom.

U grmu je šušnulo opet, a onda su na cestu izašle četiri noge, glava i rep i dva oka iz kojih je tuđinska inteligencija promatrala uljeza. Srećom, mačke još uvijek nisu ratovale s ljudima.

Mladen je na trenutak gledao u mačku, a onda se okrenuo i žurnim korakom pošao natrag. Ovo je bilo glupo. Razmišljao je da li da potrči, na ulicama ionako nije bilo nikoga, ali mu se to činilo malo pretjeranim. Pomislio je kako je Sandra možda još uvijek slobodna, ali ni to nije djelovalo motivirajuće. Iza sebe je začuo otegnuto mijaukanje.

Počeo je trčati.

Odnekud ga je zapljusnuo mlaz hladne morske vode i nešto sluzavo i teško mu se bacilo na glavu. Krakovi su se obavili oko grla, tvrdi kljun ga je snažno udario po čelu dok ga je omamljivao miris mrtve morske trave.

Pokušavao je rukama uhvatiti sluzave pipke, ali ovi bi se izmigoljili svaki put kad bi sklopio šaku oko njih. Uspio je nekako osloboditi usta, više zahvaljujući sreći nego pameti.

- Ja sam na vašoj strani, lignjo mutava!

Pritisak oko glave je malo popustio, ali Mladen to nije primjećivao. Sva mu je pažnja bila koncentrirana na halapljivo gutanje zraka.

- Zašto se ja trudim oko mira i pregovora? - odmaknuo je krak koji mu se obavijao oko uha, pokušavajući ga usput zagrebati.

- Zašto svima govorim da su i lignje ljudi? - udario je šakom u nešto mekano na mjestu gdje mu je trebalo biti čelo.

Začuo se zvuk sličan ispuštanju zraka, a onda su ga krakovi stegnuli čvršće, ošinuli po vratu i ušima, a nešto ljepljivo mu je navrlo u oči. Začuo je kreštavi glas dok su mu hladni pipci ulazili u grlo i nos.

- Ja sam sipa, pička ti materina! Svi ste vi isti. Misliš da si bolji od drugih zato što si protiv rata. I što se ti imaš sa mnom identificirati?

Mladen je zagrizao, instinktivno, a onda i svjesno, kidajući zubima živo meso. Ono na glavi je zacičalo, zaskvičalo i zavrištalo, pa skočilo u nebo ispuštajući za sobom mlaz crnila.

Mladen je ispljunuo krak koji se još uvijek grčio.

- Jebi se, lignjo - promrmljao je i nastavio trčati.

Kad se vratio, Sandra je bila slobodna.