Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr


Viktor Prša

SMRTONOSNA ZRAKA SVJETLA



Radni kabinet bio je prepun zemljovida, atlasa i drugih knjiga, ili jednostavno papira složenih u koliko-toliko uredne hrpe. Starac sijede kose i brade s veseljem ustane od masivnog radnog stola na kojemu se sjajio ogromni globus i došepa prema čovjeku na vratima: "Uđite, dragi Miklos, uđite!" Gost lagano nakloni svoju visoku figuru: "Moje poštovanje. Zbilja mi je drago što se napokon susrećemo." Njegov francuski bio je spor i korektan, neodređenog naglaska, koji je mogao, recimo, biti ruski.

"Sjednite, dragi Miklos, sjednite", nutkao ga je domaćin: "Jeste li raspoloženi štogod popiti?" Gost sa zahvalnošću smjesti svoje koščato tijelo u ugodno izlizani naslonjač, odloži omanju putnu torbu i prekriži ruke. Bio je doista upečatljiv: preko šest stopa visok, blijedog lica oštrih crta, crne kose i tankih brkova te žarkih crnih očiju. Premda mu je moglo biti blizu četrdeset, djelovao je mladoliko, s jedva kojom sjedinom u kosi. Nosio je popodnevno tamno odijelo, možda za nijansu elegantnije no što je moda za gospodu nalagala to proljeće u Parizu 1898. godine.

Domaćin odšepa do vrata i zazovne suprugu: "Honorine, reci djevojci neka nam pripremi čaj. Jaki engleski čaj, molim te!" S umornim smiješkom domaćin sjedne u naslonjač nasuprot gostu: "Dakle, prijatelju? No, moram vam prvo reći kako se oduvijek divim srčanosti i slobodarskom duhu mađarskog naroda. Jedan od mojih romana posvećen je vašim revolucionarima!"

Posjetitelj rastegne svoje tanke usne u osmijeh: "Uistinu. Pročitao sam ga s veseljem, iako u njemu jedva ima znanosti. Ne kao u ostalim vašim romanima. No, ja nisam Mađar, već Srbin... Iz Hrvatske." Sa sramežljivim smiješkom doda:"Moje ime je uistinu Nikola."

Pisac podigne obrve sa zanimanjem: "Nastavite, dragi Nicholas. Molim vas, nastavite!"

"Kao što rekoh. Ja sam Srbin, ali je Hrvatska moja domovina. Prekrasna zemlja."

"No, Hrvatska je u Mađarskoj. Ili ne?", čudio se domaćin. Svojedobno je pažljivo proučio zemljovide tog dijela Europe, još dok je jednog od svojih junaka slao kroz jamu kraj Pisina podzemnom rijekom do austrijskog primorja.

"Može se i tako reći, premda nisu svi sretni s time. No, molim vas, ovdje sam zbog znanosti."

"Ah, politika i znanost. Znanost i politika! Eto! Uvijek se nekako isprepletu."

Gost se nagne naprijed, kao da je slabo čuo zadnjih par riječi.

"Povežu se. Htio sam reći da se uvijek povežu", pojasni pisac.

"Ah", reče posjetitelj: "Zapravo sam vas zato i molio...", privuče svoju torbu na krilo i počne iz nje vaditi listove papira sa zamršenim crtežima. "Moj novi izum. Želio bih vam pričati o njemu!"

Pisac se primakne bliže svojem gostu: "Molim vas, jako me zanima..." U to se na vratima sobe pojavi mlada služavka s pladnjem prepunim posudica kojima je dominirao bogato ukrašeni orijentalni čajnik. Postavi ga na stolić između gospode u naslonjačima, nakloni se i bez riječi nestane kako je i došla. Domaćinu nije promaklo kako je posjetitelj s odobravanjem pratio pogledom djevojče dok je tiho klizila kroz sobu.

Pisac se nagne naprijed i stade rastakati gusto mirišljavo piće. Gost žurno rasplete svoje duge udove i također se nagne stoliću: "Molim vas, dopustite mi pomoći!" "Nikako, dragi Nicholas. Ne dopuštam. No, pričajte!"

Izumitelj raširi papire kraj pladnja: "Vidite. Ovo su nacrti. Opći prikaz. A ovo su slike kako djeluje. Struja ulazi ovdje. Ovo su zrcala, okrenuta jedna drugome... Dakle, ukoliko uvedemo struju na žarnu nit između dva paralelna zrcala, svjetlo se odbija bezbroj puta..." Uperio je dugi drhtavi prst na jednu od ploha koje su na slici predstavljale zrcala: "Prije ili kasnije, svjetlo, umnoženo više tisuća puta, probija zrcalo i izlazi van. Kao gusta zraka!" Pisac je sa pratio izlaganje i kimao glavom: "Da, shvaćam. No, svrha tome svemu jest...", upitno pogleda znanstvenika. Sa zažarenim očima, Srbin odvrati: "Uvjeren sam kako sam otkrio najstrašnije oružje do sada. Smrtonosnu zraku svjetla!"

Iz šalica se dizahu oblačići pare. Nelagodna tišina obavijala je dvojicu muškaraca. Pisac je lagano češkao nabrano čelo: "Ne shvaćam, dragi moj, ne... Kako bi se takvo oružje koristilo?"

Znanstvenik uzdahne, i u tipičnoj istočnjačkoj gesti sklopi vrhove prstiju: "Siguran sam kako bi takva zraka imala ujedno i visoku temperaturu. Dio energije uvijek se troši na nešto što nismo namjeravali. Ako želite toplinu, nehotice dobijete svjetlo. Ako proizvodite svjetlo, dio će propasti kao toplina. Ali u ovakvoj napravi, toplinu zapravo i želite." Domaćin je masirao koljeno: "Slijedim vas..."

"Mislim, štoviše da bi takva zraka s lakoćom rezala oklope najjačih ratnih brodova. Nema te Kruppove ploče koju ne bi izrezala. Isto i kupole kopnenih utvrda. A ako bi zraka bila manje snage, mogla bi osljepljivati ljude. Tisuće i tisuće slijepaca bezglavo bi tumarali bojištima, dok ih konjanici ne sasijeku sabljama ili topnici ne potuku izbliza...", dovrši uzbuđeno.

Pisac se zavali u naslonjač: "Ali kako bi bili sigurni - ti vojnici koji bi ispuštali zraku - kako bi bili sigurni da zraka ne pođe u krivom smjeru? Natrag, umjesto naprijed?"

"To se može riješiti, ako su zrcala... Nejednaka! Ako je jedno, recimo, od slitine srebra, a drugo sačinjeno na temelju žive. Živa bi isparavala, i u jednom trenutku zraka bi se probila!"

"Vidim. No, vjerojatno je već u početku potrebno puno svjetla, zar ne?", analizirao je pisac. Znanstvenik klimne. "Vidite, Nicholas", nastavi domaćin, "žarna nit od ugljena bi i sama sagorjela prije no što proizvede dosta svjetla! Eto!"

"Imate pravo. Možda. No, žarna nit od kovine je stvar koju danas mnogi pokušavaju napraviti. U Njemačkoj, ali i u Austriji i drugdje. Pitanje je dana kad će se pojaviti takva nit."

Zamišljeno su pošutjeli par časaka. Na posljetku, sijedi domaćin prekine tišinu: "No, što ja mogu učiniti?"

Izumiteljeve oči zasjale su novim sjajem: "Želim da napišete knjigu, roman, u kojem bi upozorili svijet na opasnost. Jednu knjigu koja bi... Upozorila! Koja bi... Otvorila svijest."

Ponovno pošutješe. Pisac je utonuo u naslonjaču, prebirući po svojim mislima. Oklopnjače rasporene poput riba na tržnici, utvrde otvorene poput kutija za šešire. Tisuće i tisuće slijepaca... Ovaj put muk prekine izumitelj: "Gospodine Verne, generacije znanstvenika, izumitelja, inženjera odrastaju na vašim djelima! Vi možete ukazati..." Pisac se uspravi, prekinuvši gosta: "Gospodine Tesla, ja sam vaš čovjek. Napisat ću knjigu!"

Gotovo dva sata kasnije, rastajali su se u srdačnom ozračju, ispripovijedavši se o svojim radovima, planovima i o budućem romanu. Izumitelj se opraštao, slažući nacrte natrag u svoju torbu: "Ovaj papirić. Tu je moja adresa u Berlinu... Brzojavite mi u hotel kako ide. Svakako ću vas posjetiti kad završim turneju predavanja, vraćam se u Ameriku preko Le Havrea."

Pisac objema rukama stisne znanstvenikovu desnicu: "Recite mi, dragi prijatelju, zar se ne plašite da bi još tkogod mogao doći na iste zamisli o toj vašoj zraci?"

"Uistinu, živim s time. Mnogi znanstvenici neovisno jedan od drugoga dođu do sličnih rezultata. Recimo, Marconijev rad preklapa se s mojim. No, to je nešto što moram prihvatiti. Bilo kako bilo, nacrte ću uništiti nakon što knjiga bude objavljena."


* * *

Niti tjedan nakon susreta pisac je imao u glavi čvrstu skicu romana. Dojmovi koje je ostavio neobični gost bili su zbilja jaki. Od njegova iskričavog pogleda, do uznemirujućeg novog oružja, pisac je osjećao vrenje poriva za novom knjigom. Prekinuo je pisanje romana na kojemu je radio prije no što ga je pohodio izumitelj, i sav se posvetio novom pothvatu.

Razrada radnje išla je glatko. Despotska industrijska država imala je tajno mjesto gdje je skupljala znanstvenike - štoviše, otimala ih je, poput pruskog kralja koji je otmicama skupljao svoje grenadire! - a na tajnom mjestu morali su svoj tehnički genij zaprezati u izmišljanje novih ratnih strahota. Na posljetku, mladi oteti Poljak našao je načina da atome svjetla umnoži uvođenjem struje u živu. Pakleni izum dobro radi na pokusima gdje pobiju nekoliko osuđenika na smrt. Despocija na to pokrene rat protiv svojeg malog miroljubivog susjeda čija vojska nalikuje na lovačko društvo. Izbije bitka, gdje vojska despocije izvede svoje svjetlosne živine topove. Mala miroljubiva vojska bude oslijepljena, a zatim je sasijeku despotovi ulani i husari. Preživi pokoji poludjeli slijepac, čijoj priči nitko ne vjeruje. Pokorenoj maloj državi priskoči u pomoć velika moderna zemlja koja, međutim, ne zna za tajnu smrtonosnu zraku kojom despocija krči svoj put prema sljedećim granicama. Za to vrijeme mladi Poljak uspije vratolomno pobjeći i smišlja uništiti tvornicu svjetlosnih topova. Despocija je blokirana sa svih strana te se istodobno zbiju bitke i na moru i na kopnu. U kopnenoj bitci novi i veći svjetlosni topovi prvo naprave pokolj među vojnicima, no zatim svjetlosni topnici padnu mrtvi, otrovani živinim isparenjima koja su izlazila iz topova zajedno sa zrakama svjetla. Na moru brze despotske torpiljarke potapaju od šale oklopnjače koje blokiraju obalu, no njihove posade također pomru od para žive. Tu se negdje mladi Poljak probio zračnim brodom natrag do tvornice svjetlosnih topova te se sruši na nju, dok brod gori upaljen zrakom svjetla. Ogromna eksplozija uništi tvornicu, a strahoviti bljesak oslijepi polovinu podanika despotske države. Despocija se raspadne i zavlada grobni mir. Tisuće i tisuće slijepaca hoda bezglavo naokolo... Eto! Još radni naslov: Smrtonosna zraka svjetla! Sad je mogao poslati gospodinu Tesli mali brzojav...


* * *

Izumitelj nije vjerovao kako bi sedamdesetogodišnji pisac mogao pasti u takvu jarost. Stajao je u istom kabinetu, nepunih mjesec dana nakon prvog posjeta, oborene glave napola smrknuto, a napola začuđeno gledajući starčevu mahnitost.

"On izmišlja, shvaćate, izmišlja! IZMIŠLJA!", mahao je malom knjigom što mu je donio znanstvenik. "Kakve gluposti! IZMIŠLJOTINE! Takvih stvari nema i ne može biti!", jedio se. Okrene se gostu: "Vidite, Nicholas, moji romani utemeljeni su uvijek na onome što jest i što može biti. Ali on izmišlja!"

"Žao mi je, gospodine Verne. Zbilja mi je žao..."

"Vama je žao! Oh, moj Bože, ujedinili smo se u plemenitom cilju, a pretekne nas nekakav... Nekakav pisac dosjetki! Mogao je pisati i o krvopijama, i o živućim mrtvacima, i što ja znam o čemu...", pjenio se domaćin i dalje. "Ali ne! Ne! NE! On smisli Marsovce, vidite, Marsovce... Nekakav crni dim! I te zrake koje opisuje... Nisu dobre ni za brod potopiti! Ali svejedno, pretekao nas je! Prokleti Englez."

Izumitelj iz svoje torbe izvadi neku listinu: "Gospodine Verne, molim vas... Ovdje je mala naknada. Za izgubljeno vrijeme", pružao mu je ček. Pisac u par nejednakih koraka, zanemarujući svoju bolnu nogu, gotovo doskoči do izumitelja i otrgne mu papir iz ruke. Napravi gestu kao da će ga razderati, no zatim mu ga slomljeno vrati. "Zaboravite, dragi Nicholas. Odbijam novac. A rad ne će propasti. Likove i prizore uvijek mogu upotrijebiti za štogod drugo...", prebirao je po listovima svojeg rukopisa koji nikada ne će biti objavljen.

"Srećom ili na žalost, ne mogu to reći za svoje nacrte. Uništio sam ih još u vlaku dovdje..."

Pisac je stavio ruke na znanstvenikova ramena: "Ne trebate se žalostiti. Ne, dragi moj. Mislim da je i Englez postigao ono što bismo i mi."

"Ako je tako... Drago mi je što tako mislite. No, ispričajte me. Čeka me vlak do Le Havrea."

"Svakako. No, ostajemo pisati jedan drugome... Knjigu mi ostavljate?"

Znanstvenik klimnu glavom. Rukovaše se.

"Sretno, dragi Nicholas!", reče pisac uz čvrsti stisak ruke.

"Do viđenja, gospodine Verne!", uz tanki smiješak uzvrati znanstvenik.

Kad je znanstvenik napustio kabinet i stan, Pisac umorno sjedne u naslonjač i uzme knjigu što mu je izumitelj ostavio. Knjigu koja ga je bila razbješnjela. Još nerazrezani primjerak Rata svjetova Herberta Georgea Wellsa






forum
www.sfera.hr