Slavonski jahač željezne horde (v. "Parsek" br. 76) donosi nam jednu zrelu i slojevitu znanstvenofantastičnu priču

TRAGANJE

Nesagledivo tijelo, ni lava, ni magma, tren je tekuće, tren plinovito, kruto i magmatično, materijalno i nematerijalno, okuplja sve prošlo i postojeće u isto vrijeme, posebno duše koje kruže oko njega. Postoje snažne indicije da ih i stvara, zbog čega su ga istraživači reinkarnacije nazvali Bogom i Stvoriteljem. Nažalost, rođenje i smrt obično brišu sjećanja na taj prizor. Duše strašno pate sjećajući se prošlih života, bez obzira bili dobri ili zli. Što je gore, toliko su zaokupljene patnjom da ne komuniciraju, iako mogu. Gotovo nevjerojatno: tamo je sve puno duša oslobođenih tijela, a tolika je samoća - svi samo vrište i jure u užasu. I to se ponavlja svakom reinkarnacijom. Rađamo se, živimo, umiremo, odlazimo u međuživot i patimo te se opet rađamo i tako unedogled. Gdje i kako odlazimo do tamo, ne znamo. Tijelo Boga traže po poznatim svemirima razni uređaji, ali ga još nisu našli. Iako se prema sjećanjima iz prošlih života neosporivo pronalaze arheološki dokazi i genetičke veze na Zemlji, bog još nije pronađen, kao ni kako ljudske duše putuju do njega i nazad u Sunčev sustav.

Rupyrt je već napuštao čekaonicu ulazeći u letjelicu za Mjesec. Osjećao je veliko olakšanje bez svakodnevnih doza lijekova, dugih intervjua i iscrpljujućih psiholoških istraživanja. Odlučio je na nekoliko godina otići na neko mirno mjesto. Istraživači u njegovu institutu negodovali su, trebalo je barem još dokazati postojanje Stvoritelja i njegovu ulogu u poslovima stvaranja koji se pridodaju bogu, no Rupyrt više nije mogao.

On je pedeset godina ovog života proživljavao pamteći na rubovima memorije nešto zbog čega je neviđeno patio. Smrt mu nije značila mir jer bi se u međuživotu sjetio i opet patio. Utjeha je stigla prije deset godina dokazom da tisućljetni lijekovi protiv poremećaja sjećanja doista evociraju proživljene živote, a ne da su ta sjećanja proizvod bolesti. Istraživanja reinkarnacije pokrenula su veliko zanimanje te su istraživački centri rasli po cijelom Sunčevom sustavu. Rupyrt se prijavio u lokalni centar kao znanstveni pomoćnik želeći odgonetnuti zašto toliko pati. Postigao je uspjeh za svijet: njegove su reakcije na lijekove bile fantastične, sjećanja plastična, povezana i vrlo korisna pri određivanju prošlosti. On je istraživanja najviše približio u pravcu otkrića materijalnog ponašanja oblika tradicionalno zvanog duša i odnosa duše s gušćim oblikom materije - tijelom. Određena je i starost duše koja iznosi pet milijuna godina. Pomoću stotina tisuća u detalje podudarnih sjećanja došli su do znanstvene činjenice: kada tijelo umre, duša čista od sjećanja, spola, rase i svega tjelesnog pojavljuje se u međuživotu oko nestalnog oblika - Stvoritelja. Polako upoznaje sjećanja na prošlost, a onda zbog njih pati. I to je neizbježno.

Za sebe je otkrio puno: u petnaestom je životu izgubio veliku ljubav u napadu lavice u afričkoj savani. Patio je zbog rastanka kroz svaki život težeći da pronađe svoju ljubljenu. Ona ga je obilježila dajući mu trajnu patnju i neutaženu žudnju. Stvarno se želio sresti sa svojom ljubavi. Ali, matematika je bila neumoljiva: ponovni susret duša nije se još dogodio. Po strani osobno, veliki ugled je stekao kada se otkrilo da se sjeća tisuću petsto devedeset i četiri života u tijelima ljudi i životinja, najviše na svijetu. Zbog tolikih života i očuvanja ljubavi, Rupyrt je postao poznat diljem svijeta.

Kada se smjestio u kabinu, lagano je zaboravljao prošlost u svim životima. Tolika sjećanja onemogućavaju odluke i iscrpljuju mozak i zato svjesni reinkarnanti njeguju tehnike privremenih zaboravljanja. Razmišljat će o susretu s nestalom ljubavi.

Rupyrt se dobro odmarao na Tesli i nije mu se išlo na Zemlju. Teslanci su mu odgovarali jer su najčešće vrlo nenametljivi i obično samci. Isto su tako, kao i većina ljudske rase, homoseksualni, i to mu je - kao Potamcu - odgovaralo. Ali, koga to zanima: njegov ljubavni život nije nikada bio na visini, sam je za sebe govorio da je šampion loših veza. Kao lice s ekrana imao je puno ljubavnika, ali rijetko ljubav.

Putovao je Mjesecom, naseljenim i nenaseljenim dijelovima, divio se industrijsko-poljoprivrednim potkupolskim zemljama u kraterima i divljoj kamenoj prirodi koja se širi bez kraja. Dani samoće počeli su mu dosađivati tek nakon dvije godine. Kao spas došlo je druženje s Alanom, zgodnim dečkom ženskasta tijela, dvostruko mlađim i druželjubivim. Alan se nedavno doselio iz Švicarske i znao potamski, jezik srodan švicarskom. To je pojednostavilo komunikaciju Rupyrtu, Potamcu odraslom u Americi. Njihovi su susreti prolazili ugodno, u stvaranju čvrstog prijateljstva, ali ništa više od toga. Dečko mu je bio privlačan, ali ne baš zapravo: Rupyrtu se nikada nisu sviđali muškarci i on je svoje sklonosti potiskivao cijeli život. Krio ih je da se ne dođe na loš glas pred drugim Potamcima, a posebno da se ne zamjeri očevima koji su ga podigli, iako je zakonski mogao imati ženu. Zbog starih običaja nikada nije pokušao udovoljiti sebi, a želja je ponekada bila orkanska.

Bilo je, znači, lijepo. Vrlo su se intenzivno družili, dok Alan nije rekao razlog zbog kojega je s njim i tako u tren promijenio Rupyrtu život: "Neću okolišati..."

"Da?", pitao je Rupyrt. Alan je izgledao kao da se lomi i dvoji. Rupyrt nije ni slutio koliko je mladiću bilo teško izgovoriti. Napokon, izreče uzbuđeno:

"... znamo se iz ranijeg života i jednog međuživota."

Rupyrt je ostao skamenjen ne osjetivši tišinu koja je na njih pala. Buka kafića vijugala se oko njih, a oni su zamukli. Takve se stvari ne događaju samo tako, u dobro zatvorenom separeu na Mjesecu. Alan je nastavio: "Pratio sam tvoj život u medijima i vidio podudarnosti sa svojim. Tijekom jedne hipnotičke terapije dozvao sam u pamćenje i naš međuživot. Sjetio sam se svega. Sreli smo se u Africi i zaljubili. Potom smo se sreli u međuživotu, iznad Stvoritelja. Koliko je ona ispunjena pokretima, mi smo bili ispunjeni jedno drugom."

Rupyrtu su, poput one magme ili što je već, navirali osjećaji. Prvo je bio začuđen i ostao dugo skamenjen. Potom ga je oblila nevjerica, sumnja da je Alan samo još jedan od lovaca na slavne, ali samo dok je pripovijedao o događajima u Africi. Kada je spomenuo međuživot, više nije bilo sumnje. Rupyrt se branio od te misli pokušavši ostati pribran u trenutku velike zbunjenosti i snažnih osjećaja koji su zaplesali njime:

"To je, Alane, matematički nemoguće. Ne vjerujem ti."

"Vjeruj mi. Ni ja nisam vjerovao nekoliko godina. Istina je. Ako lažem, onda ti nisi Rupyrt.", reče Alan jednako uzbuđen.

"Oprosti, moram ići.", izjuri Rupyrt iz prostorije.

Nikada se nije osjećao tako jadno kao nakon njihovog drugog susreta. Nikome to nije rekao, čuvao je kao najveću i najnježniju tajnu, skrivenu od svih ljudi: u šesto sedamnaestom međuživotu pojavila se opet njegova ljubav. Odmah su se prepoznali i bez odugovlačenja počeli komunicirati jer to vrišteće duše mogu, premda nikada ne čine. Koliko svi njegovi životi znaju, omogućili su jednu od najvećih nemogućnosti na svijetu. Tko se jednom sreo, više se ne sreće, vjerojatnost je suviše mala. Uživali su ponovo. I ne čudi, žudnja je bila jaka, eonska, ponavljala se kroz više od šesto života i međuživota. Nisu znali koliko su dugo uživali jer vrijeme međuživota drukčije teče. Dugo su bili svjesni da će jedno od njih naglo nestati - ovdje se bez upozorenja prelazi u život. I doista: duša njegove ljubavi otišla je iz međuživota, izbačena u jedno od milijardi tijela životinja ili ljudi. Odmah se osjetio jadno: milijun i pol godina između njihova dva sastanka učinile su dugo vrijeme u međuživotu trenom i to muči još više. Reinkarnacija mu se nekada čini vječnom mukom. Tim prije jer je bilo sigurno da je Alan ona duša i da ga je dva puta izgubio. Mali je znao sve detalje susreta, teme njihova komuniciranja, mjesta iznad one magme gdje su najradije lebdjeli, pokušaje orkana da ih razdvoji, njegov nagli nestanak u život. Nije bilo dvojbe, sad su se treći put sreli. Ako Alan i nije njegova tražena ljubav, morao je biti tamo.

Viđali su se kasnije, Rupyrt ga nije htio izbjegavati, ali je izbjegavao razgovor o prošlim susretima. Nisu šutjeli, prošli životi kao tema dobro su im išli, Alan ih je proživio oko sedamsto. Pričali su bez prestanka i o tome kako se svijet mijenjao, napose u posljednja tri tisućljeća kako ljudi plove okolnim svemirom. I promijenio se - nekada rubne pojave, poput homoseksualnosti, danas su pravilo kod najvećeg broja ljudi. Svjesni reinkarnanti imaju o čemu razgovarati - toliki su životi proživljeni, tolika doba viđena, toliko patnji shvaćeno.

Rupyrt se mjesecima lomio. Prvo je morao prihvatiti da Alan ne laže. Nije lagao, njihova su se sjećanja podudarala kao slagalice točno. Pokušao se potom pomiriti s činjenicom da je Alan muško, a ne žensko. Putovao je nenaseljenim dijelovima Mjeseca uvjeravajući se kako je dobro da su se sreli, bez obzira što susret nije ovako zamišljao. Nakon tjedan dana i puno dugih razgovora skupio je snage:

"Jako si me iznenadio, Alane. Vidiš i sam koliko sam uzbuđen sve vrijeme."

"I ja sam se tako osjećao kad sam shvatio da ti postojiš. Tragao sam jako dugo", nježno ga pomiluje Alan. Rupyrtu nije bilo ugodno.

"Ne mogu vjerovati, stvarno smo se susreli dva puta, ali teško mogu povjerovati. Oprosti na odugovlačenju, treba vremena da se prihvati istina.", nasmijao se Alanu. Zagrlili su se bez razmišljanja i puni osjećaja, kao što se mogu zagrliti milijuni godina rastanka. Pred njima je do sada zjapila vremenska rupa koju ni jedna duša nije prošla i jedino logično je bilo da se ponovno spoje. Alan je približio usne Rupyrtovima. Iako je želio i čeznuo za istim, Rupyrt je izbjegao poljubac. Odgurnuo je Alana s velikom mukom i dvojbom te sjeo na drugi kraj separea. Opet je na njih pala tišina. Alan je bio zbunjen i iznenađen, Rupyrt pun nedoumica.

"Ne, ja to ne mogu", priznao mu je. "Alane", približio mu se pun iskrenosti, "ja nisam homoseksualac. Okorjeli sam heteroseksualac. Ne mogu si pomoći. Želim biti s tobom svaki tren života, ali ti ne mogu biti ljubavnik. Mogu, ali lagao bih te tako. To ne želim: previše te volim."

Nakon ovih riječi očekivao je oštre reakcije poput uvreda ili naglog odlaska. Alan nije bio takav. Strpljivo ga je slušao, sućutno gledao, dobrohotno se smijao. To je malo smirilo Rupyrta i dokazivalo mu kako je Alan dobar čovjek. Doznao je odmah da je on i osoba od akcije, jer na Rupyrtove riječi nije odgovorio, već je djelovao. Ustao se, brzo skinuo gornji dio odjeće i pokazao polovicu tijela. Oči su se Rupyrtu ispunile malešnim ženskim grudima, onakvim kakve je viđao samo na pornografskim slikama. Nije se ni snašao, Alan se svukao do kraja. Da, bio je žena.

"Ja sam Alana", reče mu. "Nema ljepšeg od čuti da nisi homoseksualan. Ne mogu uz homoseksualca doživjeti smrt prerušena."

Sjali su ljubavlju i to se vidjelo po njima. Zadovoljno su se smješkali napokon se grleći. Rupyrt se smijao samom sebi: mjesecima mu je Alan prolazio pred očima, a nije zamijetio da je Alan u tijelu suviše Alana. Međutim, nisu znali kako će ih svijet prihvatiti. Alana je govorila kako je u pubertetu priznala najboljoj prijateljici da bi vodila ljubav s muškarcem. Ona je odmah dobila zgađeni izraz lica: 'Zar bi pustila ONO u sebe?'. Slična je iskustva imao i Rupyrt. Nije im sjajna budućnost. Na kraju su se odselili u Sakramento, jer su u Kaliforniji cijeli okruzi heteroseksualni, a posebno okolica Sakramenta.

Živjeli su u sretnom braku i uspješno radili u zemaljskim istraživačkim centrima kao profesionalni znanstveni pomoćnici. Prema sjećanjima s terapija otkrivali su nova arheološka nalazišta i bit boga. Suprotno vlastitim očekivanjima, nisu bili izvrgnuti ruglu, vjerojatno i zato što su bili toliko posebni. Često su se zbog posla razdvajali, kao i sada kada je Rupyrt prema sjećanjima iz prethodnih života na Sardiniji pronašao neolitsko selo iz jednog od svojih bivših života. Kako su iskopavanja napredovala, sve je manje imao posla pa se šetao po okolnom potamskom seocetu uskih ulica i kamenih kuća. Jedan od mještana, koji je često sjedio ispred kuće i pozdravljao se s Rupyrtom, ponudi ga sjesti na svoju drvenu klupu, a potom iznese vino:

"Jeste li što zanimljivo iskopali? Dugo nisam bio na nalazištu."

     "Ima jako puno bjelokosnog oružja. Jučer smo došli do mjesta gdje su se praljudi ubijali. Našao sam i svoje tijelo u kojem sam se ubio u devetnaestoj godini. Danas sam dugo gledao taj kostur i nisam mogao vjerovati da sam živio u tom tijelu. Onda su ljudi bili stvarno maleni."

     "Znaš potamski. Ti si Rupyrt.", reče starac značajno uprijevši prstom kako to već Mediteranci rade. "Ja sam Luygi."

     Naravno da ga je znao, Rupyrt je često bio na vijestima. Prava zvijezda jer je najviše pomoću njegovih sjećanja reinkarnistika postala priznata znanost. Znanstvena zajednica je njega i njegovu Alanu obožavala, a pučanstvo Sunčeva sustava smatralo uzorima.

     "Mi se Potamci ponosimo tobom. Tvoja i Alanina ljubav je prva ljubav u pamćenju ljudskog roda. Ostavio si u one vrijeme vodstvo... Bio si hrabar. Inače, meni ne smeta u kakvoj si vezi. Netko nešto voli."

     "To su rekli i moji očevi. Trebalo im je vremena, ali su prihvatili. Kao i moja i njezina rodbina. Neki su preuzeli našu djecu na čuvanje, vole nas i cijene. Vjerujete mi, pokušavao sam šezdeset godina živjeti s muškarcima. Ne ide. Čak ne bi s njom živio ni da je bila muškarac pa zbog mene promijenila spol. Ne volim muškarce u bilo kakvom obliku", iskreno je naglas razmišljao.

     "I vi ste otkrili boga u međuživotu", načne čovjek novu temu. Zadržat će za sebe mišljenje o Rupyrtovim sklonostima.

     "Ja sam samo pomogao znanstvenicima. Dokazano je da postoji, jedino mu još moramo odrediti mjesto u drugim svemirskim dimenzijama. Sumnja se na nekoliko mjesta u Svemiru gdje vrijeme teče sporije. Obećali su mi da ću biti prvi koji će do boga stići. A treba još vidjeti zašto se duše sele samo u Sunčevu sustavu ili zašto rođenjem zaboravljamo prethodne živote. Ostalo je puno posla."

     "I, kada ćete naći bog?", zanimalo je staroga.

     "Ne znam. Na tome sada jako puno rade u Americi. Tamo je i moja Alana."

"Vi se jako volite, kako sam mogao vidjeti.", pohvali ga Luygi.

"Dugo smo patili jedno za drugim. Uostalom, jedini smo se mi od sedamsto tisuća dokazanih reinkarnanata opet sreli. I to tri puta. To je sreća."

"Istinu kažeš. U jednom se životu teško spoje rastavljena tijela, a kamoli duše u milijunima godina", stari mudro zaključi.

     Živjeli su u napokon dočekanoj sreći. Znali su da tome mora doći kraj. U njihove dvije smrti nestalo je toliko milijuna godina željenja i šezdeset godina ispunjenja želje, a ostala je samo nezadovoljena i uvećana žudnja. Za njihova života odbačene su vjerske zablude o reinkarnaciji kao kazni ili nagradi, potom one o ponovnom reinkarniranju obitelji ili o prenošenju osobina iz jednog života u drugi, potvrđene su teorije o nastanku duše u čovjekolikih majmuna prije pet milijuna godina. Na mnoga se pitanja još odgovara.

     Kada se Rupyrt u idućem životu podvrgao terapijama, sjetio se prošlog života te odmah počeo tražiti svoju ljubav. Pomagao mu je cijeli svijet. Trudili su se jako i dugo, ali uzalud. Unatoč svim dosezima znanosti, milijunima elektronskih knjižnica podataka i pomoći znanstvene infrastrukture, dvije se duše nisu uspjele spojiti.

     Patnja i ovaj put nije izostala. Povećala se jer sad više žudi zbog ono malo godina ispunjenosti. Shvatio je koliko bi bilo blaženo živjeti zemaljski život, a onda prijeći u neki drugi i time prestati s kruženjem bez prestanka, makar završilo na mjestu gdje rogati demoni griješnike kuhaju u kotlu. Sve bi dao čak i za to. Jedino je u njegovom postojanju sigurno da će živote i međuživote ponavljati i iz tog kruga nema izlaza. Pokušava naći dobre strane reinkarnacije, ali ih ovdje ne nalazi. Jedino vjeruje u ponovni susret s mojoj ljubavlju, mada je to malo vjerojatno.

     U međuživotu je ostala Alana. Za nju nada postoji, malena nada: ekipe znanstvenika u životu sve uspješnije proučavaju prirodu i mehanizme reinkarnacije. Ako su jednom zakazali, ne znači da će opet. Zna da je to jedini način da se vječna ljubav još jednom sretne. Svejedno joj je spoje li ih u životu ili u međuživotu.