Naravno, i sami naslućujete o čemu će ovdje biti najviše riječi...

A JOJ...

Kad su Star Wars izvorno pokrenuti, zamišljeno je da to bude serijal od čak devet filmova, podijeljenih u tri trilogije. Druga je trilogija (druga kronološki, prva snimljena) ona znamenita: Nova nada, Imperija uzvraća udarac i Povratak Jedija. Već sam o njoj pisao, ne jednom. Iako ne bez značajnih nedostataka, ipak se radi o tri solidno zabavna i zanatski majstorski izvedena filma. Koliko su oni SF, o tome bismo mogli opaliti diskusiju u sljedeća tri "Parseka", ali mislim da je malo SF fanova koji te filmove nisu pogledali. I gledali. I gledali. I gledali...

A onda, kad se osjetio dovoljno jakim i zrelim i stasalim, čika George se upustio u novi poduhvat. Snimiti (kronološki) prvu trilogiju, onu u kojoj se objašnjava kako je Lukeov otac, Anakin Skywalker, postao stari astmatičar u crnom plaštu i s piklhaubom na glavi (zapravo, to nije klasična Pickelhaube, nego model iz 1916., op. ur.).

E sad, tu je nastao jedan veliki problem. Čika George je u međuvremenu postao velik i bogat i moćan i umislio si je da sve zna. U prvoj (po redu snimanja) trilogiji si još uvijek nije uvrtio da je takva faca, pa je za Epizode 5 i 6 (Epizoda 4 je zapravo bio projektić od koga se i nije bog-zna-što očekivalo. Mnogi su kasnije lupali glavom u zid što nisu pažljivije poslušali što im taj mladac ima za ponuditi dok je krpao financijsku konstrukciju...) uzeo i kompetentnije scenariste i kompetentnije režisere no što je sam bio. Za drugu trilogiju ga je Tamna strana Sile (čitaj: taština) nagovorila da sve radi sam. I pisanje scenarija i režiju. A pokazalo se da čika George tome ipak nije dorastao. Pa smo dobili Fantomsku prijetnju i - ako ništa drugo, dinamičniji - Napad klonova. I svu onu hrpu gluposti i glumatanja koje je efikasno istorpediralo cijeli serijal.

No, sad šta je- tu je, započeti se posao mora dovršiti. Pa nas je čika George počastio i Epizodom 3, prigodno nazvanom Osveta Sitha. A kritika i fanovi pošizili. Kao, baš je dobro, baš je super, to je to!

Mo’š si misliti!

Da, moram priznati da je nakon Fantomske prijetnje teško napraviti baš, ono, totalno smeće od filma. Meni je već i Napad klonova sa svim onim pozajmicama iz svega živog što smo gledali zadnjih desetljeća bio koliko-toliko gledljiv. Međutim, da je Osveta Sitha neko remek-djelo, nije! I točka!

U čemu je problem? Pa u onom u čemu je obično problem kad čika George ide raditi film. U tanahnom scenariju, lošem radu s glumcima i prenatrpanosti.

Tko god je pogledao, zna priču. Pod paskom svog učitelja, Obi Van Kenobija, mladi Anakin Skywalker postaje junak Ratova klonova, koji bjesne Galaksijom. Čovjek je sretnik, iz svakog se mogućeg sranja izvuče skoro bez ogrebotine, ima doma komada koji ga čeka i stekao je puno povjerenje kancelara Palpatina, glavne polit-face u Republici (čiju tamnu spletkarošku prirodu već kuže i vrapci na koruskantskim granama, ali ne i Vijeće Jedija, a o Senatu da ne govorimo).

Dakle, čovjek je sretnik. Da li je i zadovoljan? Ne, jer ga frustrira odnos ostalih Jedija prema njemu. I kad se nađe pritisnut morama koje ga upozoravaju na smrt njegove žene, a s druge strane razočaran Vijećem, od Palpatina posađeni crv sumnje pasti će na plodno tlo, da ne kažemo meso. Pa kad dođe stani-pani, i kad mladi Anakin mora izabrati između Jedija i Palpatina koji odlučno preuzima vlast... Pa, recimo samo da su Jediji izvukli deblji kraj. Pravo im ga budi! Doduše, pokazuje se da titula Dartha nije besplatna, i cijena koju će mladi Anakin morati platiti je strašna.

E sad, recimo da to koliko-toliko drži vodu. Odnosno, držalo bi, da su neke ključne stvari izvedene daleko uvjerljivije, da politika u filmu ima stvarne veze s ičim, da Vijeće Jedija s vremena na vrijeme malo i upregne Silu i skuži neke stvari na vrijeme, da... Razumijete što vam hoću reći? Tu čak ni neki vrlo aktualni osvrti na bušovsku Ameriku ne spašavaju stvar, iako su aluzije očite.

Boljka je i rad s glumcima. Jeste, Hayden Christensen se malo doveo u red, recimo da liči na Mark Hamila iz Povratka Jedija. Međutim, Natalie Portman se cijelo vrijeme drži k’o da joj je netko utjer’o metlu, a ona, sirota, ne zna što bi s njom. I kad se njih dvoje prime nečeg imalo emocionalnijeg, onda stvari postaju iritantne, a stanje nije puno bolje ni s ostalim likovima. Čak ni najveće glumačke veličine ne bi lako izašle na kraj s Lucasovim dijalozima i režijom. A onda, opet se događa jedna stvar, koja je u Hollywoodu postala običaj u zadnje vrijeme, a to je da je kompjuterski generirani lik (u ovom slučaju, naravno, Joda) ujedno i najbolji.

Konačno, cijeli je film zapravo prenatrpan. Na svim nivoima: fabulativnom, vizualnom, gdje god hoćete. Tu se jurca s planeta na planet, Jediji se tamane, razbacani po cijeloj Galaksiji, mjesto da ih se u jednom efektnom Alamo-stil obračunu posmicalo u nekoj velikoj bitci. Raznih vizualnih štosova ima na sve strane, scenografije, stvorenja, opreme, brodovlja, oružja, čega ti srce želi u jednoj dizajnerskoj orgiji koja na kraju rezultira jedinim mogućim ishodom. Preopterećenošću i, konačno, dosadom. Nakon nekih sat - sat i petnaest se počnete pitati kad će to već jednom doći kraju?

A to nije dobro za jedan film, nikako nije dobro. I to je problem cijele ove prve (kronološki) trilogije. Bio bi problem i druge, da je Lucas imao tada kompjutere i veći budžet. Vidjelo se to već u Povratku, a pogotovo u jubilarnim, specijalnim izdanjima, koja su rijedak primjer kako autor nakon 20 godina zamalo izmasakrira svoja vlastita djela. Na žalost, tu je već Lucas ušao u fazu kad nikog nije pitao za mišljenje, ili mu se nitko nije usudio to isto (mišljenje) reći. A to je već simptom nekih drugih bolesti, o kojima bolje da sad ne raspredamo.

Bilo kako bilo, Lucas je, čini se, svoje odradio, treće trilogije izgleda biti neće (tu su radnju pokrili romani i stripovi, nije više zanimljivo). I možda je tako i bolje. Možda je trebalo prestati još davno. Pa onda ne bismo bili toliko razočarani...


ŽIVJELA ORUŽJA MASOVNOG UNIŠTENJA

Herbert George Wells. Rat svjetova. Tom Cruise. Steven Spielberg. Može li što tu krenuti loše? Može. A kako nas uči drug Murphy u svojim ključnim razmatranjima primjenjene stohastike, ako može, bogami i hoće!

Radi se tu, naravno, o novom ljetnom super-spektaklu, Ratu svjetova, u režiji jednog od danas najvećih, Stevena Spielberga. Kako svi bar po čuvenju znamo o čemu se radi u Wellsovom romanu, i kako ipak znamo Štjefove potencijale, logično je pitanje što sad ne valja?

Pa... Ništa?

Kao prvo, priča je, naravno, modernizirana i događa se danas, na američkoj Istočnoj obali. U redu, to je već radio Orson u svojoj čuvenoj radio-adaptaciji. Ne treba očekivati od Amerikanaca, takvih kakvi danas jesu, da rade film smješten u Englesku na početku prošlog stoljeća. To samo po sebi ne mora biti nedostatak.

Problem je u scenarističkim zahvatima u samu srž romana. Mislim, iskreno, Marsovci koji dođu na Zemlju samo da ih tu pomlati hrpa mikroorganizama baš i nisu ne znam kako pametni i inteligentni i superiorni. Čika Herbert ima u svom opusu još takvih nelogičnosti, ali mu se neke stvari ipak praštaju, već samom činjenicom da je bio prvi. Prvi (ili barem prvi ozbiljan) je pisao o invaziji iz svemira, prvi je pisao o nevidljivom čovjeku, prvi je pisao o vremeplovu, anticipirao je razorni učinak suvremenog rata etc, etc, etc. Čovjek je bio prvi. I zato mu se nelogičnosti opraštaju.

E sad, ako imate vanzemaljce (čini mi se da se nigdje u filmu eksplicitno ne prozivaju Marsovcima), koji planiraju iz daljine napad na Zemlju, o kojoj spoznaje skupljaju isključivo teleskopima (kako je to zamislio drug Herbert), a pri tome se ne sjete potencijalne bio-opasnosti, OK, to autoru možete oprostiti.

Ali, ako zadržite ideju da Zemljane spase amebe, a pri tome uvedete izmjenu da su Marsovci svoje ratne sprave ukopali unaprijed, tko zna kada, i da one čekaju spremne, znači da su možda već i bili, ili barem slali daljinski upravljane letjelice, e onda... Onda su dotični Marsovci hrpa idiota i pravo im budi! Naravno, možda je to neka duboko skrivena Štjefova aluzija na Amere koji idu okolo ratovati, a da prvo ne provjere koje ih sve plemensko-vjersko-političke amebe čekaju po, recimo, Iraku... Međutim, ovakva izmjena u premisi povlači i druge probleme. Ako su Marsovci ukopali svoje strojeve nekoć davno, očito prije uspona suvremene ljudske civilizacije, zašto nisu onda zauzeli Zemlju? Bilo bi brže, djelotvornije i jeftinije (svaki rat košta, čak i Marsovce) nego li čekati da civilizacija dosegne stupanj gdje bi možda mogla čak i uzvratiti. Vidite kakve se sve logičke rupe otvaraju kad se u stare tekstove uvode proizvoljne izmjene?

No dobro, bilo kako bilo, idemo dalje. Invazija počinje kad Marsovci (ili što su već) nekakvim munjevitim teleportima pošalju posade u svoje ukopane strojeve. Tom Cruise je lučki dizaličar, razveden, kome je bivša dovela dvoje djece (djevojčica od kojih 10-12 i stariji tinejdžer) preko vikenda. Kad napad počne, prvo zagonetnim udarima groma, a onda izdizanjem tronošca na crkvenom trgu i potom ubijanjem svega što se kreće i rušenjem svega što nije na nivou tla, Tom grabi djecu, trpa ih u jedini ispravni auto u cijelom kvartu (Munje sjebu svu elektriku, elektroniku, sve, totalni black-out. To što par minuta kasnije netko snima izranjanje tronošca na digitalac, a netko drugi na kamkorder, jebi ga, tko će sad uz tolike efekte paziti na logiku!) i bježi glavom bez obzira.

A Marsovci žare i pale, bijega pred njima nema čak ni u podzemlju i samo čudo, tj. bakterije, spašavaju stvar. Jebi ga, nisu se dečki potrudili napraviti biološko uzorkovanje terena! Ovo je ukratko priča, mislim da se iz ove skice vide svi problemi scenarija. Na žalost, tu nije kraj.

Spielberg je genijalan u onim scenama kad prikazuje rat i to rat koji neprijatelj vodi tehnološki neusporedivo naprednijim oružjima. Tu nema ni otpora, ni milosti, ni boga, tu se samo bježi što te noge brze nose! U tim je detaljima Štjef majstor i tu film koliko-toliko valja.

Problem su, kao i uvijek u suvremenom blokbasterskom Hollywoodu, likovi. Mislim da je drug Herbert zamislio Rat svjetova kao studiju građanske klase izvrgnute brutalnom ratu. Koliko je Tom Cruise kao, u suštini, plava kragna dobar uzorak za Herbertove ideje i dobro oličenje njegovih likova, to je pitanje. On varira od proračunate, čak i beskrupulozne, sebičnosti kojom spašava sebe i djecu (djecu mu je Štjef valjda uvalio da ga opravda i da ne ispadne totalna pizda), do mucho macho poteza s kinder-jajima kojeg se ne bi postidio ni Stallone u Rambo-danima.

Problem su i djeca, s kojom Štjef obično zna što i kako. Klinka prolazi cijeli glumački raspon od histerije do starmalosti, dok tinejdžerski sin zvuči i izgleda starije od oca, a k tome kao da je malo previše gledao reklame za USMC. Ukratko, sve to skupa djeluje vrlo, vrlo neuvjerljivo, čak i iritantno. Spielberg je očito htio prikazati rastrojenu obitelj u kojoj djeca i otac pod pritiskom opet nalaze zajednički jezik i stječu uzajamno povjerenje i poštovanje.

Na žalost, u tako scenaristički i glumački ambicioznom pothvatu se promašilo i to celi futbal. Krivi su neuvjerljivi dijalozi (Koji na momente predstavljaju ili scientologiju u svakodnevnom životu ili sublimiranu Oprah Winfrey - scena u kojoj brat smiruje histeričnu sestru nekakvom stupidnom sugestijskom mantrom mi je posebni “biser”. Gdje su ona vremena kad muškarčina u smrtonosnoj opasnosti opali šamar, a onda se eventualno kasnije ispričava?) i neuvjerljiv glavni glumac kojem je dana pogrešna uloga.

Da je Toma Cruisea zamijenio Tim Robbins, koji igra rednecka koji u skrovištu protiv tornada sa sačmarom u ruci planira gerilu, bilo bi daleko bolje. Robbins više priliči obiteljskom čovjeku i brižnom ocu, a Cruise bi onda bio idealan za PTSP-gerilca, pogotovo ako se negdje u pozadini još vidi olupina nekog F-14.

Dakle, Spielberg je i opet ubrljao stvar. Uveo je ne baš pametne izmjene u osnovnu ideju, pogrešno je odabrao glavnog glumca, nije uspio u namjeri da analizira učinak rata na pojedinca i obitelj, k vragu, da nam približi likove! Baš ako ćemo pravo, nitko nam u tom filmu nije posebno simpatičan, ni uz koga se čovjek baš ne može vezati, u krajnjoj liniji, koja je zapravo šteta ako Marsovci stvarno i potamane tu hrpu egoista? A kad imate takav odnos, onda su problemi veliki, poveliki i nerješivi. Tu više ne pomažu ni spektakularne scene, posebno kad u njima prepoznajete citate iz barem desetak filmova, Spielbergovih, ali i ostalih. Šta se događa sa Štjefom, ne znam, ali, ako ovako nastavi, neće valjati. Ako hoćete gledati dobru verziju Rata svjetova, natrag u prošlost i vadite iz ormara onu Haskinsovu, iz ranih pedesetih. Tamo barem vojska učini logičnu stvar i pokuša s Bombom.