Darko Macan čita i dalje, a svoje zapise o pročitanom objavljuje na svojoj stranici http://mcn.blog.hr/ Britak kao i uvijek, za "Parsek" je odstupio recenziju zbirke koja je predstavljena na ovogodišnjem Sferakonu

NEPOKORENI ŽANR

Najbolje mi je odmah priznati: na ovoj sam zbirci prvo pročitao stražnju koricu gdje se knjiga reklamira kao "osvježenje u pomalo učmaloj ponudi anglosaksonske fantasične književnosti" i dodaje se kako će "predstavljati simboličan put u svjetlost možda i boljoj hrvatskoj fantastičnoj književnosti".

Bum.

Ja sam, dakako, pristran, no smatram kako hrvatskoj fantstičnoj književnosti posve dobro, hvala na pitanju, ide. Kako je našla identitet, jezik i teme te kako je spremna pokazati se svijetu, umjesto da se klanja fantastičnim književnostima čiji je najveći žanrovski domet još uvijek, recimo, serija "Perry Rhodan". Jest, razumijem ja da je reklama reklama i da svatko na stražnjoj korici piše najveće gluposti koje misli da će ljudi progutati, ali svejedno sam se nasekirao. Pa izvukao jatagan i rek'o "Da vas vidim!" ... To samo kao upozorenje onima koji se još uvijek nadaju da će ovaj prikaz biti objektivan.

Pa, kakva je onda suvremena njemačka fantastična priča? Ne baš suvremena, donekle njemačka i nimalo fantastična. Osrednje je zamišljena, uglavnom slabo napisano i neduhovita.

Neduhovita, mislim da mi je to najviše smetalo. Osam autora, a ni trunke duha: sami neki mrtvo-ozbiljni likovi bauljaju zapletom, a nas baš briga što im se događa jer kakvi su i ne mogu dovoljno brzo poginuti (uz to, slabo pogibaju: besmrtnost te dugovječnost jedan su od učestalijih motiva zbirke). Čitalački užitak, dakle, vizavi likova je čista ništica, a ništa bolje nije ni s prozom kao takvom. Barem polovica priča čitaju se kao sinopsisi za TV-seriju ili holivudski B-film: rečenica je strogo funkcionalna, dijalozi svedeni na klišej, likovi na stereotip. Mislim da sam zapamtio kako su bar dvojica među uvrštenim piscima televizijski scenaristi i to se bolno vidi - čak su i na papiru mentalno ograničeni budžetom svoje mreže: jedan dekor, tri do pet likova, ne više od tuceta statista, specijalni efekti minimalni. A u prozi barem mašta ništa ne košta! Joj, kako mrzim televiziju i način na koji nam žigoše mozgove!

Jedna od priča koja je pomalo odskočila naslovna je novela Michaela K. Iwoleita, inače gosta ovogodišnjeg SFeraKona i povoda izlasku ove knjige u okrilju Zagrebačke naklade. Ne da je dobra - čita se kao prepričan roman, sinopsis za kojeg stranicama patimo da netko progovori, da kaže bilo što - ali barem ima nekoliko potencijalno spektakularnih prizora i motiv složenog (iako ne baš najbolje predočenog) odnosa krvnika i žrtve, obojice besmrtnika (nu, da). Ako ste u tome očitali razračunavanje Iwoleita s drugosvjetskoratnom njemačkom prošlošću, vjerojatno ste u pravu, te za tu vlastitu i emotivnu temu on svakako dobiva bodove, ali bi svejedno trebao poraditi na pitkosti svoje prenatrpane proze.

Druga idejno zanimljiva (živo Sunce ugroženo Dysonovom sferom), ali ukočenom izvedbom obogaljena novela je Zvuk trublje Arnoa Behrenda, čija daleka budućnost nastanjena dugovječnim inženjerima pubertetske ćudi (veoma nalik onima iz manifestno odbačene anglosaksonske žanrovske produkcije) izgleda više manje-kao današnjica (prenaseljenost, web, Bill Gates) i zvuči kao priča koja bi bila bolja da se akcijsko-žanrovskog nasljeđa ("Odi u prodavaonicu zdrave hrane i reci da te šalje Oko.") uspjela osloboditi. Ili da je makar, poput priča Krešimira Mišaka, olinjale motive znala tretirati s duhom.

Od kaplara Hitlera do problema emigranata, sjene su njemačke stvarnosti prisutne kroz ovu knjigu usporedo s napabirčenim elementima SF-klasika. U toj su kombinaciji Putovi u svjetlost zaista bliski novijoj hrvatskoj SF prozi koja se jednako tako bakće između odanosti postulatima žanra i pokušaja da piše o svijetu oko sebe. Dokle će i jedni i drugi dogurati ostaje nam, dakako, tek vidjeti, ali za sada mi se - neobjektivno, ali i nesumnjivo - čini da putove u svjetlost Hrvati utiru daleko bolje od germanskih nam kolega.