Engleskog pisca Briana W. Aldissa (1925.) ne treba posebno predstavljati: bogatog životnog iskustva, dobitnik je brojnih nagrada, među inima i Huga te Grand master Award. Autor je brojnih djela - kako proznih, tako i faktografskih, među kojima se izdvaja povijesni pregled SF-a Trillion Years Spree. Ove je godine Aldiss gostovao na na šestoj istarskoj konvenciji znanstvene fantastike, popularnom Istrakonu, gdje je, među ostalim, prezentirano hrvatsko izdanje njegovog putopisa po nekadašnjoj Jugoslaviji, Oxford-Ohrid (u izvorniku Cities and Stones), kao i dopunjene inačice romana Non Stop, što ga je sam preporučio za objavljivanje. Aldiss se često svrstava u Novi val, naraštaj pisaca zapaženih početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, no u razgovoru vođenom u Pazinu 1. travnja ove godine vidjeli smo da tome nije nužno tako...
JA SAM STEPSKI VUK!
Razgovarao: Boris Švel
"Parsek": Tijekom prezentacije Vašeg romana Non Stop spomenuli ste kako ste počeli čitati SF u doba časopisa "Astounding" Johna Campbella i da ste u Vašoj mladosti primali utjecaje pisaca poput Van Vogta, Simaka i Bradburyja. I onda ste postali arhetipskim piscem Novog vala.
Aldiss: Znam da me prati ta priča, no kad je Judith Merril sastavljala knjigu o Novom valu, pokušala je tvrditi da sam i ja članom. Rekao sam da sam prestar i da Novi val nema ništa sa mnom. Pisao sam priče za časopis Michaela Moorcocka ("New Worlds", op. ur.), ali ne, nisam pripadao Novom valu - kako sam i mogao?
Vidite, uvijek sam bio perverzan. Ja sam stepski vuk, živim sam. Ne doslovce, ali sam stepski vuk koji je došao iz stepe. Živim unutar društva, ne želim uništiti društvo, ali sam uvijek skeptičan i kritičan prema njemu. Pa se tako čak nisam mogao složiti ni s Michaelom Moorcockom.
Ako niste Novi val, kamo onda pripadate?
Idem svojim putem, kao što sam uistinu demonstrirao knjigama Report on Probability A i Barefoot in the Head, dok se moja prva zbirka kratkih priča zvala Space, Time and Nathaniel. Namjerni pokušaj banalnosti: svemir, vrijeme i... Nathaniel!? (smijeh) Trebala je to biti šala, nešto kao: hajde, ljudi, nasmijte se malo! No, nikome se nije sviđalo; mislio sam da je to početnička greška! Netko mi je rekao: zašto je niste nazvali Nathaniel i svemir i vrijeme? Tako da se ide prema nečemu velikome - ali to nije bio moj cilj.
Zapravo, teški ste za čitanje.
Ne želim pisati da se lako čita. Ciljam na eleganciju i neizravnost. Kad ste pisac težak za čitanje, ne zarađujete toliko novca kao pisac koji piše lagano. No, nadam se da će moje priče biti lijepe i duboke, odražavajući zbiljski život - a ne samo pulp!
S druge strane, Vi ste ozbiljan povjesničar znanstvene fantastike.
Jesam ozbiljan, ali nisam uštogljen! Tu je velika razlika: naravno da sam ozbiljan u pogledu pisanja! Bilo bi apsurdno da nisam - to je moj život, moj poziv! Onda sam postao više istinoljubiv. Puno znanstvene fantastike je zapravo smeće. Ukratko, uzmimo novu verziju King Konga. Poštedite me, poštedite me tog buncanja - momak bježi pomoću nesretne ptice, držeći se za krilo jednom rukom, a drugom drži djevojku! Kad ste vidjeli nešto bedastije? I svi su tvrdili da je to sjajan film! Pa, ja mislim da je smeće.
Zašto ste odabrali Non Stop za hrvatski prijevod. Zašto ne bilo koji drugi Vaš roman?
Kad sam prvi put došao u Jugoslaviju, vidio sam da posvuda na dućanima piše "Non-stop"! (smijeh)
Posjetili ste bivšu Jugoslaviju puno puta?
Da, bio sam zbilja puno puta. Primjerice, u Zagrebu sam održao banket za organizaciju World SF godine 1983.
Govoreći o organizaciji World SF, Vi ste poznati po tome što podržavate manje SF scene, uključujući nedavni projekt "Internova".
Velike ustanove ne trebaju nikakve potpore, već to trebaju one male. Ali činim premalo, bojim se.
Imaju li manje SF zajednice - koje pišu i čitaju na svojim jezicima - uopće ikakve šanse?
Ovo je jako teško pitanje. Jedino mjesto gdje znanstvena fantastika cvjeta izvan engleskog jezika je Japan, gdje je svakodobno dostupno puno znanstvene fantastike različitih vrsti. No, od kuda taj američki i engleski monopol, ne znam. Mogu to razumjeti u Francuskoj gdje se, primjerice, kratka priča nije razvila do de Maupassantovog vremena. Francuzi su imali feuillton. Feuillton je bi bila jedna stranica ili tako nešto, kao neke vrsti esej, možda komičan, satiričan, ali nije pripovijetka. Engleska pripovijetka postojala je ranije, najmanje u Dickensovo doba, pa jest postojala tradicija na koju se nastavljalo. Bi li to bio odgovor? Ne znam! Mislim da je američki odgovor jasan - oni su uvijek naginjali tehnologiji! Na neki način, mi u Engleskoj nismo. No, imali smo dobre pisce.
Dat ću vam primjer: H. G. Wells napisao je Rat svjetova. To je upozoravajuća priča, duboko upozoravajuća! Ukoliko se sjećate, vrhunski uvodni ulomak govori o ljudima devetnaestog stoljeća, koji se bave svojim poslom; a cijelo to vrijeme, na drugom svijetu, umovi moćni i hladni i bezosjećajni kovali su planove protiv nas. To je priča s poukom - a jedan od njezinih ciljeva je način na koji su Britanci tretirali Tasmance, tj. pobivši ih sve, pa ne očekujmo da će Marsijanci biti išta blaži prema čovječanstvu.
Stoga je to priča upozorenja, prijekora! No, Amerikanci je ne bi prihvatili kao takvu. Američki je tisak piratizirao roman kao seriju, a zatim je platio pisca imenom Serviss neka napiše nastavak - Edison's Conquest of Mars! - gdje se skupi cijela flota Amerikanaca i ode i umlate Marsijance k'o volove u kupusu! Posve drukčiji stav u odnosu na wellsijanski! Mislim kako činjenica da ta dva stava barem latentno postoje, pridonosi interesima znanstvene fantastike.
Bilo je pisaca znanstvene fantastike koji su bili, nazovimo to tako, ne-invazivne vrsti. Primjerice, Clifford Simak, koji je uvijek držao da možete sjesti na svoj prag i pogađati se sa susjedom, pogađati se s izvanzemaljcem, pa ćete s vremenom doći do mirnog rješenja. Prodali biste mu svoj traktor, on bi vama prodao svoj gurbleburbleho, pa bi sve bilo u redu.
Govoreći o tehnologiji i ljudima koji se bave svojim poslovima, jesmo li uistinu zaboravili zvijezde i uronili u iracionalne fantasy priče?
Mislim da je to u velikoj mjeri tako. Kao da je budućnost stala kad je stala misija Apollo. To nije istina u pogledu stvaralaštva, ili ne bi trebala biti.
Tek je prošlog mjeseca NASA lansirala u ožujku čudesnu sondu koja će proletjeti kraj Plutona 2012. godine (misija New Horizons, op. ur.). To je dalekovidna zamisao, kad će oni koji su osmislili letjelicu biti starci. No, pri tome se svijet ne čini uzbuđenim zbog toga. Mislim da je to veliko uzbuđenje: reći će nam puno o stvarima koje ne znamo, uključujući možda otkrivenje podrijetla planeta i kako to da je, od svih planeta u Sunčevom sustavu, Zemlja tako nabujala životom. Malo je to čudno, nije li? (smijeh) I tko je odlučio o tome? Možda otkrijemo 2012. godine.
Vratimo se pisanju. Kratka priča ili roman?
To dvoje je u simbiozi. Jedno daje život drugome. Često ste usred romana i padne vam misao na pamet, na koju ne biste naišli da niste pisali roman, pa pomislite: "Moj Bože, da..." Da, tu je jezgra pripovijetke s kojom se možete lako pozabaviti. Zatim sve odložite i napišete kratku priču u tjedan-dva, dok vam roman uzme godinu. Napišete svoju malu priču i vratite se romanu. Jedna vrst često proizlazi iz druge.
Napišete puno priča u uzbuđenju trenutka. Ponekad, ima fraza koju želite uhvatiti. Može biti raznih razloga zašto pišete kratku priču. Nakon što je napišem, često je ne šaljem; završi u ladici... Volim pisati kratke priče! Na neki način, to je lako jer vam oduzme samo tjedan života.
Hvala Vam!
|
