Kristijan Novak nije nepoznat na među hrvatskim esefičarima. Tako nam od njega stiže ova šarmantna minijatura.

Kristijan Novak
SVETI JURAJ I ZMAJ

Vozim se jedan dan dvanaesticom, tamo kraj HNK i gledam kroz prozor. Najednom, kip Svetog Jurja koji ubija zmaja se malo zamuti. Jedva primjetno, netko bi to možda povezao sa svjetlošću sunca kroz prozor. Ali ne i ja.

Dakle, kad sam došao na posao, već je okinula hrpa alarma. Kvaternik je podivljao, pjenio se više nego obično jer bio je to napad direktno na nas. Pa dobro, rekao je onim svojim dubokim, prijetećim glasom, kad tako hoće, onda ćemo i mi igrati prljavo. Naravno, ja sam u sve to uletio kao tetrijeb, a još mi je i bilo malo čudno što u blizini nema nikoga od Prve Linije. Kvaternikove prodorne oči uhvatile su moje, uperio je kažiprst prema meni, zaškiljio na jedno oko i nastavio urlati. Sada na mene, kad je našao prigodnu žrtvu. Kvaternik ima neugodnu naviku pljuckanja dok urla.

Ukratko, dobio sam slučaj.

Prvo sam otišao u kontrolni centar i pregledao diskove. Sve je bilo snimljeno, dokumentirano i spremljeno u bazu podataka. Lokaliziran je trenutak promjene prošlosti koji je istitrao u naš svijet. U nekoj od paralelnih stvarnosti dogodio se temporalni prekršaj. Nije bila riječ o prirodnoj rezonanciji, računala su tu vjerojatnost smanjila na 1,23%. Sad kad sam dobio sve relevantne informacije nastupilo je vrijeme za terenski rad.

Zula mi je dao svu potrebno opremu. Stari oružar jedva se kretao, ali smrdljivu rupetinu od podruma koju smo nazivali oružarnicom, skladištem i častili ju sa nekoliko manje pristojnih imena nitko nije poznavao bolje od njega. U stvari, nitko se drugi ne bi ni snašao u tom vlažnom polumraku. Nakon toga svratio sam do ureda, gdje me na stolu čekao fasckil s uputama, dozvolama i šiframa. Nakon tih formalnosti, došlo je vrijeme za prostorno-vremenski pomak, odnosno putovanje kroz vrijeme.

Izašao sam na ulicu i aktivirao tragač. On je pak automatski uštimao stroj (nitko ga više nije nazivao vremeplovom - to je tako demode) i počeo prilagođavanje. Uz malo električno pražnjenje, peckanje u jetri i kostrešenje kose prebačen sam iz jednog vremena u drugo. Vratio sam se u trenutak kad se kip promijenio. Naravno, pošto se to nije dogodilo u mom primarnom svijetu, stroj me pomaknuo i u prostoru, podprostoru ili kako god to želite nazvati, da bi me prilagodio ne samo trenutku, nego i mjestu promjene. Istina je, zapravo, da vrlo malo ljudi zna točan način na koji funkcionira vremenski stroj. Ja nisam jedan od njih. Ja izabirem specifikacije, a ostalo stroj radi automatski.

Svijet u koji sam stupio bio je toliko sličan mome da je to bilo zastrašujuće, jer tek su se sada razlike posebno isticale. Na mjestu staroga kipa bio je novi, prikazujući veličanstvenog zmaja kako gazi po lešini konja. Negdje ispod konja provirivala je oklopljena ruka Svetog Jurja, držeći ostatak slomljenog mača. Zmajeva raširena krila bila su pozlaćena, sam zmaj dostojanstveno pozelenio od zuba vremena, a konj i zgnječeni jahač izrađeni u sivom kamenu, kao sekundarni, nevažni dio kipa.

Ljudi oko mene bili su malo arhaično obučeni, a i tramvaji nisu izgledali poput ovih naših. Na poprilično oblačnom nebu letjela su velika stvorenja samo djelomice nalik pticama. Žitelji ovoga svijeta nisu izgledali sretno; bila je to slika porobljene mase, držane na uzdi silom i prijetnjom. Dakle ovako se razvio svijet zbog nekog idiota koji se išao igrati vremenskim promjenama.

Ponovno sam aktivirao stroj i pomaknuo se u vremenu, ovaj put u vremenu ovoga svijeta. Locirao sam mjesto i naštimao još neke parametre, te skočio na mjesto zločina.

Stajao sam na rubu šumice i gledao kako se Sveti Juraj priprema za napad na zmaja. Ni zmaj a ni Juraj nisu izgledali naročito veličanstveno; izgladnjeli zmaj s jednim poluotpiljenim rogom i šepavom stražnjom nogom te Juraj u prilično udubljenom, oštećenom i hrđom nagrizlom oklopu na također šepavom konju otužna izgleda. Bilo mi je žao obojice.

U sjenama na drugom kraju šume čistine nešto se pomaklo i uočio sam prekršitelja. Maloljetnik, naravno, s ukradenim vremenskim strojem i Upravljačem. Upravljač je zanimljiva spravica i koriste je snage reda. Najvjerojatnije je do njega došao krađom; nije mi izgledao poput nekoga tko bi si ga mogao priuštiti na crnom tržištu.

Uključio sam vlastiti Upravljač i promatrao kako bandit zbunjuje konja i kako Juraj pada na zemlju. Zmaj je baš tada odlučio navaliti, logično, tako da sam morao učiniti dvije stvari odjednom.

Kriminalac (kasnije identificiran kao Tobar Lop - ljudi u današnje vrijeme daju zaista čudna imena djeci) se začudio kad mu je Upravljač eksplodirao u ruci, još više kad je shvatio da više niti nema ruke jer je eksplozija bila prilično jaka. Onda je počeo urlati.

Zmaj se začudio kad ga je konj napao i udario kopitom u glavu. Zatim ga je taj isti jadni konj ugrizao za gubicu te mu frknuo par puta u facu. Dok sam se ja smijao u grmlju, zmaj je dao petama vjetra. Nije bio naročito hrabar. Otpustio sam kontrolu nad konjem koji se onda počeo tresti od straha, shvativši valjda što se dogodilo. Juraj je sve to više-manje prespavao. Kasnije će ispričati priču o strašnoj borbi koja će postati legenda, a ostalo je povijest. Naravno, u jednoj mogućoj budućnosti zmajevi će i dalje gospodariti ljudima, ali šteta je poprilično smanjena.

Došetao sam do Lopa, kauterizirao mu rane i otpremio ga u bolnicu u našem svijetu i vremenu, gdje će mu izrasti nove ruke. Mi nismo besmisleno okrutni, ali shvatit će poruku. Sljedeći put ruke mu neće izrasti.

Eto to je to, crtica iz života vremenskog policajca.