Još jedan debitant u "Parseku" je Zvonko, a predstavlja nam se s dvije minijature. O njemu inače ne znam puno, osim što je pasionirani igrač goa.

Zvonko Bednjanec
PLAVO-SVIJETLOZELENO-
-ŽUTONARANČASTO-BIJELO-PLAVA

I pokrenuo je svih svojih stotinu nogu.

Stvar je uvježbanosti. Podloga jest skliska. Noć jest rana. Ali ide to. Dio puta po dio. Bude li odlučan, noćas bi mogao i stići.

Noćno nebo bilo je plavo. Bezbroj energetskih komešanja, vrtloženje zraka, toplije grudice plina u uzdizanju. A dalje, zvijezde. Sve on to osjeća, taj elektricitet, tu energiju, što je on, što je život.

Niže i oko njega, tamni oblici stijena su se nizali. Kao planine, ulančavali su svijet. Spuštao se sa prijevoja već tjednima i bližio se dnu Doline života.

Po ulančanim stijenama, a posebno u Dolini, polako su se budila energetska pražnjenja. U mnogim nijansama, posvuda. I on je ujačao svoju energiju, življe nastavio.

U stvari nije koristio sve noge. Nožice dvadeset-dva-desno i četrdeset-osam-desno porezale su se na prijevoju. Ona trideset-devet-lijevo krivo je stala, uf, boljela je i dok bi bila skvrčena. Bol će nestati kad će doći do svoje Plavo-svijetlozeleno-žutonarančasto-bijelo-plave, kada se budu ucijelili. Njegov zeleni spektar bujnuo je na tu pomisao.

Svijet oko njega bio je simfonija. Boje su se okupljale, komešale, međudjelovale. Sve kombinacije, sva toplina, sav život. Energija u svojem postojanju.

Nožice su brže tapkale. Bio je već dovoljno blizu da bi ju mogao osjetiti. Gdje je njegova Plavo-svijetlozeleno-žutonarančasto-bijelo-plava? Je li stigla? Da li je još na putu? Sudbina ih je vezala u toliko ovakvih okupljanja, a još stotine im predstoje. Joj, kako je divno energizirati kroz prostorvrijeme!

Tražio ju je među svim tim bojama, osjećao za njom. Njegova najdraža...

Što? Usmjerio se bolje, uzdigao se na trideset dvije zadnje nožice, što je skoro trećina, kad se oduzmu one tri. Pa ono je njegova Plavo-svijetlozeleno-žutonarančasto-bijelo-plava?! Pa što radi s Plavo-žuto-ljubičasto-svijetložuto-zelenim? Je li ono njeno žuto u njemu i njegovo žuto u njoj?

Samo se stropoštao na pod. Boli! Noge prvenstveno, ne valja padati sa visine! Što je to? Zašto?

Nije znao što da radi. Da se vrati? Ali toliki je put prešao. Da ode tamo? Možda mu se samo učinilo? Što da radi?

Samo je išao, u krug. Energetski nivo mu se srozao, barem za dvije razine. Nitko ga nije primjećivao, svi su samo prolazili pokraj.

Jao, zašto sam od ovdje? Zašto nemam... Recimo dvije noge (jer šezdeset četiri su ga sada boljele), pa odmah sve prekoračim u jednom koraku? Zašto je moje sunce takvo, pa ne smijem hodati za dana, ranije bih stigao, svoju dragu zadržao… Zašto nisam od krvi i mesa, samo bi ljubav iz mene mogla isijavati, ne bi me ostavila...

Vrtio se još noćima u Dolini života, no zatim je po prvi put otišao sam. Odlazio je tjednima, pokušavajući ne misliti na Plavo-svijetlozeleno-žutonarančasto-bijelo-plavu.

Uzaludno.