Dakle, da. Nije me bilo neko vrijeme. Nije da se u kinima nije imalo što odgledati, ali nije mi se dalo, pa nisam ništa ni recenzirao, i tako... A s druge strane, ljudi me pitaju kad će KVČR, rubrika ima fanova. Kad sa spiska skinem sebe, pouzdano sam izbrojao čak jednog. Da, tu je i urednik kome trebaju tekstovi. Pa eto... Samo ćemo se sada malo zabavljati stvarima koje sam u zadnjih, recimo godinu dana, odgledao na DVD-u. Nešto je od toga bilo u kinima, veći dio najvjerojatnije nije, a ima par naslova o kojima se ima što reći. Redoslijed je metodom slobodnih asocijacija.

Evo, da počnemo malo s Azijom, u ovom slučaju s Tajvanom. Naslov Double Vision, kod nas genijalno preveden kao U krugu smrti. Režiju potpisuje Chen Kuo Fu, a podžanrovski bi se film najlakše mogao opisati kao X-filek.

Daklem, na Tajvanu se događaju neobjašnjiva ubojstva. Moćni poslovni čovjek, optužen za bacanje otpada, pronađen je mrtav u svom uredu. Uzrok smrti? Utapanje u ledenoj vodi. Sve u redu, samo je sredina ljeta, svi se kuhaju od vrućine, a u uredu vode nije bilo ni za u čašu. Pa je neka ženska, koja je ljubakala s nekim uglednikom, završila reš-pečena u svom stanu. Sve pet, osim što, kad dođu vatrogasci, u stanu ni dima ni vatre. Konačno, evanđelistički svećenik je nađen u svom krevetu, solidno i očito ritualno rastranširan na dijelove. OK, ali gdje su tragovi ikakva nasilja?

Istragu vodi nepopularni policajac - glumi ga Tony Leung - kojeg nitko ne može smisliti jer je svjedočio protiv korumpiranog kolege. Kćer mu ne govori, brak je pred razvodom, čovjek je u kurcu do jaja. E sad, kako je ubijeni svećenik bijelac i posrednik u kupovini oružja iz "arsenala demokracije", tajvanska policija zove u pomoć američke kolege. Pa FBI šalje svog stručnjaka za serijske ubojice, glumi ga David Morse.

Čovjek dođe u Tajvan, o jeziku i običajima pojma nema, totalni stranac u totalno stranoj zemlji. Lokalci ga ne mogu smisliti i u početku čine sve da ga gurnu na sporedni kolosijek i spraše natrag odakle je došao. Međutim, frajer se ne da baš vodati i, kako to obično biva, između dva se policajca razvija buddy-buddy odnos (kojeg smo se, bogu hvala, nagledali), a istraga od samog početka ukazuje da stvari nisu sasvim normalne. Što policijski nosevi, što slučaj, vode naše junake do opskurnog taoističkog kulta, kojeg u prastarom hramu, doslovno ciglu po ciglu prenešenom iz NR Kine, vode dva bogata kompjuteraša.

Neću dalje o priči, da ne pokvarim. Radije, kako izgleda tajvanska verzija X-filesa? Prilično dobro, moram priznati. Iako, s druge strane, nije bez nezanemarivih problema. Kao prvo, film je jedan od primjera trijumfa forme nad sadržajem. U našem slučaju, prenaglašena spotovska vizualnost i rascjepkano kadriranje hoće rezultirati razvučenošću i donekle otežanim praćenjem filma. Problem je i u scenariju. Iako se priča dade poloviti u osnovnim crtama, ima nerazjašnjenih detalja, i to onih na kojima se u filmu dosta inzistira. Možda se to pogubilo negdje u prijevodu, ali kakav je, recimo, značaj zagonetne plijesni, koja se nalazi na mjestima ubojstva, ostaje nejasno. Problemi su i oko djevojke, koja je cilj zastrašujućeg eksperimenta što ga sekta provodi, a koja je prilično specifična sama po sebi (opet, da ne otkrivam). Kako su došli baš do nje? Promaklo mi je, eto.

S druge strane, vjerojatno najjača strana filma je upravo izgradnja odnosa između dva detektiva, razdijeljenih kako Pacifikom, tako i nacionalnim, kulturnim i jezičnim barijerama. Početno nepovjerenje, ustvari iritiranost tajvanskog detektiva što mu je politika na leđa natovarila tamo nekog Amera, polako prerasta u suradnju i završava zajedničkim ispijanjem popriličnih količina piva. Doduše, i tu se moglo još malo poraditi i nisam siguran da li buddy-buddy formula tolerira zahvat koji su na kraju izveli scenarist i režiser.

Međutim, kao primjer kako se neke poznate teme obrađuju u sasvim drugačijim kulturama, a i kao odmor od holivudskih bljezgaranja, Double Vision je sasvim preporučljiv.

Kako to u holivuđana obično biva, uspješni filmovi kad-tad obavezno dobiju nastavak. Pošteđen nije bio ni Starship Troopers Paula Verhoevena, odlična politički nekorektna zafrkancija, zbog koje će mu se, doduše, Robert A. Heinlein kad-tad osvetiti. Već će stari nešto smisliti: vječnost je duga i čovjek ima puno vremena.

Što će, pak, Heinlein raditi Philu Tippettu, majstoru spec-efekata i režiseru Svemirskih vojnika 2, strah me i pomisliti. Jerbo, Svemirski vojnici 2 je definitivno potpuno nepotreban film koji bezobrazno i bezobzirno tezgari kontroverznog pisca, njegov naj-kontroverzniji roman i skoro pa jednako kontroverznu ekrani-zaciju koju je potpisao jedan od kontroverznijih nizozemsko-američkih režisera.

Priča ovog nastavka? Mala grupica vojnika ostane izolirana na nekoj vukojebini od planeta, s nula strateškog značaja, ali zato naseljenoj bugsima. Vojnici bježe do nekakve napuštene utvrde i tu nalaze jedinog preživjelog, nekadašnjeg junaka, a sad izdajicu kojeg samo činjenica da se traži svaki par ruku sposobnih držati pušku spašava od strijeljanja na licu mjesta, jebeš prijeki sud.

Kako se naši junaci utvrđuju i spremaju za nadolazeću opsadu, nailazi još jedna grupa preživjelih. Uslijed radosti što nisu svi izginuli, promiče malo čudno ponašanje novopridošlica. Malo po malo, na vidjelo izbija paklenski plan bugsa, koji bi, ako uspije, mogao dra-stično preokrenuti ishod rata. Da ne duljim, a vjerujte mi na riječ, ne kvarim vam ionako sumnjivi užitak, Starship Troopers meet Puppet Masters.

Kao što vidite, derivativna B-produk-cija, koja spaja čak dva Heinleinova romana. Film krajnje pred-vidljiv, osrednje od-glumljen i režiran. Iako, tehnički nije tako tragičan i mora se priznati da ga se, ne tražite li išta, čak i dade odgledati. Recimo, prolazna ocjena, iako bi Tippettu bilo bolje da se ubuduće drži efekata ili barem potraži neku svježiju inspiraciju. Ovako, zlobnici bi rekli da rezultat odgovara očekivanjima.

David Twohy je pomalo čudan filmski autor, koji mi nije sasvim jasan. Za ljubitelje žanra, on ima iza sebe stvari poput Dolaska, zanimljivog Planeta tame i nastavka, Riddickovih kronika. Tu je i možda nešto manje poznati Below ili Ispod površine, iz 2002. godine, kojim se ovdje i sada bavimo.

Četiri filma su sasvim dovoljna da se o Twohyju stekne mišlje-nje. Kao prvo, čovjek suvereno pliva u vo-dama čvrste žanrovske B-produkcije, sad već s pretenzijama prema dosta ambicioznim projektima, poput Riddickovih kronika. Drugo, Twohy je nesumnjivo spretan i sposoban režiser, koji umije ispričati zanim-ljivu priču na napet i pregledan način. Iako obično hoda po žanrovski utabanim stazama, on ima smisla za postaviti scenu i dati joj vizualnu snagu, istovremeno pazeći da mu CGI efekti ne pojedu film i ne zaguše likove. Twohyjevi likovi su solidno osmišljeni i u filmovima mu glumci - obično ne pretjerano poznati (s izuzetkom Vin Diesela), ali zato pouzdani - redovito odrađuju uloge bolje od onih koje inače u takvoj produkciji očekujemo. Nisu ni fabule, po kojima snima, u osnovi sasvim glupe i bez veze, baš nasuprot.

Pa onda čudi što mu baš u scenarijima, a Twohy je inače scenarist, filmovi imaju najviše problema. A radi se zapravo o rupama, preciznije detaljima, koje se nisu ni trebale javljati ili su se mogle prilično jednostavno pokrpati. Sve gore rečeno, dobro i loše, vrijedi i za pod-mornički horror Below.

Priča je smje-štena na Atlantik, u vrijeme Drugog svjet-skog rata. Američka podmornica pokupi nekoliko preživjelih s torpediranog britan-skog bolničkog broda, među njima i jednu bolničarku i teško ozlijeđenog njemačkog pilota. Ubrzo pod-mornicu počne pro-ganjati njemački razarač, koji se motao u tim vodama. Da bude još gore, na njoj se samoj događaju čudne stvari.

I dok traje ona dobro poznata igra mačke i miša između podmornice i razarača, bolničarka (Olivia Williams) shvaća da podmornicu zapravo opsjeda duh poginulog kapetana i da preostali časnici (Matt Davis i Bruce Greenwood) među sobom skrivaju strašnu tajnu.

Kao što vidimo, solidna i ne baš korištena premisa, koja je mogla dati i znatno bolji rezultat, da se samo Twohy potrudio bolje pokrpati nelogičnosti koje su mu se potkrale u zapetljavanju oko zavjere što vlada na podmornici. Mislim da se morao i malo bolje informirati o podmorničkom ratu i tehnologiji: neka mi tehnička rješenja koja koristi djeluju neuvjerljivo. Osim toga, film bi mu ispao logičniji da ga je smjestio na Pacifik, gdje su američke podmor-

nice operirale barem pola oceana daleko od svojih matičnih baza i gdje bi osnovne postavke zvučale uvjerljivije. Ovako, i Below, kao i ostali Twohyjevi filmovi, predstavlja zrelo žanrovsko ostvarenje, vrhunski režirano, solidno odglumljeno, napeto, tehnički sasvim u redu unutar limitiranog budžeta, ali i s nekim scenarističkim propustima koji su se uistinu mogli izbjeći. Svejedno, pogledati!

Serenity je još jedan nižebudžetni SF filmić, ovaj put izrastao iz TV serije Firefly. Za tom serijom, prilično kratkotrajnom, mnogi plaču, a pošto je nisam gledao, suzdržat ću se od komentara. Ostanimo na filmu, projektu kojeg režijski potpisuje tvorac Firefly serije, scenarist Joss Whedon, inače poznat i kao autor Buffy, ubojice vampira i njenog spin-offa, Angel.

Dakle, Serenity je krijumčarski brod kojim upravlja blisko pove-zana posada anarho-idnih otpadnika dobra srca. Kad kapetan na brod primi mladog liječnika i njegovu pomalo čudnu sestru još čudnijih sposobnosti, počnu generalna sranja. Brod postane predmetom zanimanja vojske, koja ne preza ni od čega da se dokopa djevojke, svim raspoloživim sredstvima, kako se to onomad govorilo. A kako ni mala nije baš ono što izgleda, uzbuđenja ne nedostaje. Dodajmo još tu i flotu kanibalskih koljača i razbojnika, čije je iznenadno pojavljivanje u svemiru predmet stroge državne tajne, pa je zabava potpuna, a velika svemirska bitka u kojoj se baš i ne zna unaprijed kome će opanci, a kome obojci, može početi.

Očito, film ima sve elemente space opere. Nije loše glumljen, nije ni vizuelno slab i gledljiv je. Međutim, ima i nedostataka. Kao prvo, počiva na seriji, i za potpuno razumijevanje svih likova korisno je prvo gledati seriju. Drugim riječima, orijentiran je prven-stveno prema već postojećim fanovima. Ne znam koliko je za film dobro da se u njemu jako osjeća njegovo televizijsko porijeklo, ne samo u oslanjanju na seriju, već i u tretmanu cjelokupnog materi-jala. Još problema-tičnije, Whedon nije baš vrhunski režiser i to se vidi. Na primjer, akcione bi mu scene mogle biti bolje izvedene, što je u akcionom SF filmu prioritet. Skoro pa šteta što Whedon nije posao režije povjerio nekom drugom, iskusnijem. Twohyju, na primjer, kad smo ga već spominjali u prethodnoj recenziji. No, i ovako, premda ostavlja dojam lako zaboravljivog djelca, Serenity ostaje gledljiv film.

Idemo, opet malo Azije! Ovaj put borilačka fantazija Zu ratnici (Zu Warriors) proslavljenog Tsui Harka, čiji bi opus bio popriličan problem samo nabrojati: moguće da čovjek više ni sam ne zna što je sve režirao. Tsui Hark je inače specijaliziran za akcione i kung fu filmove, npr. proslavio je Jet Lija u serijalu Once Upon a Time in China, a režirao je vjerojatno i dva ponajbolja Van Dammeova filma, Double Team i Knockoff. Iako je s Van Dammeom u Hollywoodu dosta slabo prošao (bezo-brazno tvrdim: sasvim neoprav-dano!), daleko od toga da se Tsui Hark predaje. Pa se 2001. vratio mističnoj planini Zu, o kojoj je još tamo negdje u osamdesetima već snimio navodno briljantan film.

Zu ratnici, u ovom novom obliku kakav je u nas dostupan, nisu baš briljantni. U suštini, priča (koja se jedva dade prepričati) je to o borbi redovnika s planine Zu protiv mračnog Zla koje je želi uništiti da bi u potpunosti ovladalo svijetom. Tu je i lijepa smrtna princeza (ovi na planini su polubogovi, ako ne i u punom statusu), koja se sa svojim ocem i popriličnom pratnjom uputila u ekspediciju na mitsku planinu. Kad joj sile Zla ubiju oca, preostaje joj samo bez daha promatrati i tu i tamo pružiti ruku podrške u titanskoj bitci. Zaplet se vrti oko velike ljubavi, plemenitog samožrtvovanja, svemoćnih mačeva, reinkarnacije i zlobnih podvala. Vizualno je sve to predivno izvedeno, a Tsui Hark je majstor koreografiranja borilačkih scena, pa nije da se u filmu nema što gledati. Pomažu i privlačni glumci i glumice (Ekin Cheng, Celia Cheung, Zhang Ziyi, Louis Koo i Sammo Hung, sve manje-više zvijezde i legende kineskog i/ili honkonškog filma), ali...

"Ali" se odnosi na činjenicu da u filmu nema ničeg do li borbe za borbom za borbom, uz jedva skicirane likove i pomalo nejasnu radnju. Sve je to vizualno predivno, ali da ima smisla, nema ga. Što se tu dogodilo, pitate se? Ovaj put, vaš recenzent ostaje posebno frustriran, jer se drvlje i kamenje ipak ne može osuti na Tsui Harka, režisera i scenaristu.

Problem je negdje drugdje, naime u kući Miramax, koja je film preuzela za zapadnu distribuciju. I skresala ga s navodna tri sata na nepunih osamdeset minuta. Opet navodno, s tim su masakrom imali namjeru konkurirati za Oscara! U takvoj situaciji, ni jedan film ne može ispasti dobar i živo je čudo da su Zu ratnici, čistom snagom vizualne ljepote i privlačnošću glumaca (a tek glumica J), uopće gledljivi. Tsui Harku se to u blažoj verziji dogodilo i s njegovim pseudopovijesnim epom Sedam mačeva, skresanim s četiri na nešto preko dva sata, pri čemu je opet stradala karakterizacija likova. A nažalost, kako su naši distributeri telad lijena, koja se objesila na američku cicu i nikako da vidi da je drugdje mlijeko slađe, male su šanse da ćemo u nas imati prilike vidjeti Zu ratnike u punom trajanju. Šteta, ogromna šteta. Ovako, pogledati za informaciju. Ako volite takve stvari, plakat ćete za još.