"Parsek": Proteklo je dvadesetak godina od Vašeg poznatog eseja A User's Guide to the Postmoderns. Što se od tada izmijenilo?

Swanwick: Pa, od tada je bilo puno promjena, pojavilo se dosta novih radova. Rekao bih da je najveća promjena u tome što novi pisci koji dolaze ne očekuju kao grupa puno od znanstvene fantastike, od svojih karijera. Ne nadaju se potaknuti ikakvu ozbiljnu promjenu i razlikovati se, kao što onomad mi jesmo. Ujedno, danas je više ljudi u izmiješanim žanrovima, pa je lakše čitati samo svoju specijalnost - SF, fantasy, horror - i ništa drugo.

U to doba me zapanjivalo što se pisci fantasyja nisu okupljali u klike, grupe i frakcije. To mi je djelovalo kao nepobitni znak literarnog vrenja i zanimljivog rada koji se zbiva. To se duboko promijenilo. Razgovarao sam o tome s Ellen Kushner na Readerconu, i rekla mi je kako se dobar fantasy ne da podijeliti na škole, da ne možete imati škole fantasyja, jer je svaki rad koji imalo vrijedi zaseban, različit od bilo kojeg drugog. Mislio sam da to jako ima smisla. Onda, nakon godinu dana, ponovno sam je susreo i pitao: "Dakle, Ellen, koliko shvaćam, vi ste na čelu 'manirističke' škole?" Imala je barem toliko dostojanstva da se zacrveni.

Stoji li još uvijek podjela između cyberpunkera i humanista, ili je više nema?

Sve je otišlo dalje. Svatko je otišao dalje, i danas radi drukčije stvari. William Gibson je sada mainstream romanopisac. Bruce Sterling uglavnom misli o sebi kao o znalcu koji stjecajem okolnosti piše znanstvenu fantastiku. Reputacije nekih ljudi su se uzdigle, reputacije nekih ljudi su opale, a ja mislim da ta podjela više nije važna. Zapravo, ni u ono doba nisam mislio da je podjela bitna. Kad sam napisao taj esej, pokušavao sam potaknuti ljude neka se izljube i izgrle.

No, pripisat ću si jednu stvar. Bio sam prvom osobom koja je rekla da je cyberpunk mrtav. (smijeh)

No, nije li uobičajeno Vas uvrštavati u cyberpunkere?

Bio sam prilično blizak cyber-punkerima, literarno i socijalno, ali nisam bio cyberpunkerom, kao što se vidi iz činjenice da me Bruce Sterling, koji jer bio glavni za popis članova, nije uvrstio. Ako je Bruce rekao da nisam bio cyberpunkerom, pa, to je to.

Što Vam je draže: romani, pripovijesti, kratke priče ili minijature?

Sve ih volim, u različita doba. Romani su najvažniji, zato što pišući romane možete zaraditi za život. Jako mi je važno zarađivati za život pišući, jer mi to ostavlja više vremena za pisanje. Moram reći kako osobito volim kratke priče. One su pećnica u kojoj se stvara sve novo u znanstvenoj fantastici. U kratkoj formi ima toliko potencijala za nešto novo i iznenađujuće. Stoga sam nastavio pisati priče, iako to zbilja nije profitabilno raditi. Jedne godine sam upriličio orgiju pisanja kratkih priča, i dovršavao sam priču svaka tri tjedna, kao urica, cijele godine. I sve su se prodale, naravno. Kada radite takvo što, to znači da svakih par dana dovršavate priču i šaljete je. Ili dobivate ugovor za časopis. Ili dobivate ček za priču. Ili dobivate špalte za priču, korigirate ih i šaljete natrag. Ili dobivate sam časopis. Svakih par dana nešto je u poštanskom sandučiću, govoreći da ste pisac - uspješan pisac! - i stvari idu dobro. Mislio sam kako je to sjajno. A onda sam prijavio porez i shvatio kako sam te godine izgubio tri tisuće dolara. Tada sam rekao sebi: "Vrijeme je napisati novi roman..."

Za svoje priče osvojili ste pet nagrada Hugo. Je li se Vaša žena umorila od brisanja prašine s njih?

Ne odprašujemo ih, samo ih stavljamo na policu i zaboravimo na njih. Moja sirota punica jako se trudi biti impresionirana, ali siguran sam da je uvjerena kako je to poput kuglačkih pokala. Kad dobijete pet takvih u šest godina, ne čine se kao prave nagrade. Stoga se ona samo smiješi i klima glavom i govori: "Baš krasno, dragi." (smijeh)

Na čemu trenutačno radite?

Uz nekoliko kratkih priča, upravo radim na romanu pod naslovom The Dragons of Babel. Radio sam na njemu par godina, nije trebalo toliko trajati. nadam se završiti ga u sljedećih nekoliko mjeseci (The Dragons of Babel su dovršeni u studenom 2006. godine, op. ur.) Kako sam ga pisao, vadio sam dijelove i objavljivao ih; prvi je objavljen kao King Dragon.

Ovdje u Zagrebu susreli ste hrvatske pisce, ljude koji se doimaju izolirani od SF-a u svijetu.

Želio bih izravno reći hrvatskim piscima: odrastao sam u Vermontu, koji je prilično izvan ruke, izolirani dio Sjedinjenih Država, a posebno je izoliran od grada New Yorka, gdje je smješteno nakladništvo. Biti u Vermontu stvara osjećaj da vas ljudi u mjestima gdje se stvari događaju ne žele čuti. Vidim da je to ono što se događa u Hrvatskoj.

No, mi vas zapravo trebamo čuti. Baš činjenica da se udaljeni, negdje drugdje, a mi ne znamo što radite i mislite, čini vaš glas posebno važnim. Zato vas ohrabrujem da pišete i zauzmete mjesto pod suncem koje vam pripada.

Najljepša Vam hvala!