Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr

Nova zvijezda hrvatskog SF-a dolazi iz Pleternice, a na stranicama "Parseka" predstavlja se pričom koju je užitak čitati.


Danijel Bogdanović
"NAJVEĆA IGRA U SVEMIRU I ŠIRE!!!"

Više od milijun masivnih osamkilometarskih razarača oblika kvadra, načičkanih jedan do drugoga u golemoj elipsoidnoj floti, prekrilo je tamu svemirskoga prostranstva u velikoj praznini između masivnog žućkastosmeđeg diva, čije su se iglaste planine i klanci duboki desetke kilometara - nastali žestokim meteorskim bombardiranjem - sporo vrtjeli oko svoje osi, i nešto površinom manjeg, ali isto toliko izmrcvarenog planeta tamnosmeđe boje. Ovaj dio svemira je karakterizirao potpun nedostatak zvijezda, osim jednog malenog sunca, udaljenog sto dvadeset milijuna kilometara, djelomično zaklonjenog oblakom crvenkaste svemirske prašine.

Stravične metalne kutije su polagano klizile prostorom prema većem planetu, približavajući se njegovoj orbiti poput sablasti koje se iz tame prijeteći prikradaju nesvjesnom dječaku, prilazeći mu s leđa. U jednome od tih brodova, između nemogućeg spleta bezbrojnih cijevi, iza šištanja smrdljivih para i zavijanja golemih zupčanika koji su pokretali to golemo čudovište, s druge strane desetaka debelih masnih zidova niz koje se cijedila kondenzirana para, okružena stotinama raketa, nuklearnih torpeda i antigravitacijskih mina, mala je prostorija u kojoj sjede tri čovjeka.

Dvojica sjede za malim klimavim stolićem, zagledani u njegovu površinu, pokušavajući progutati rastuću nervozu. Treći stoji pred velikim ekranom koji prikazuje napredovanje flote prema divovskom planetu.

"Uhvatit će me proljev", reče jedan od dvojice za stolom, nadglašavajući potmulu buku motora negdje u unutrašnjosti broda.

"Neće, ne brini se", reče mu drugi.

"Kurac neće! Čujem kako mi klokoće u trbuhu! Ako prdnem, sve će mi izletjeti!"

"Jesam ti rekao da ne jedeš dagnje s kečapom?"

"Nije bio kečap, majmune, nego majone..."

Visoki pisak prekine njihovu raspravu. Čovjek koji je promatrao ekran ih pogleda, pa reče ozbiljnim glasom: "Izaslanik Bürdürgürbera."

Dvojac za stolom podigne glave prema ekranu i jedva nekako uspiju ne pokazati koliko im je stvar, čiji se lik pojavio na sivkastom staklu, odbojna. Izaslanik je izgledao kao kriška kulena s mnoštvom trepetljika duž rubova čitavoga tijela. Čak je i bojom odgovarao tome opisu. Crvene, crne i bijele plohe su bile razasute po cijelom njegovom tijelu i sve su se micale, skakutale ili vibrirale, tako da je bilo nemoguće procijeniti što su mu od toga oči, što nos, kriju li se negdje na toj bljuvotinastoj fasadi usta... ili bilo koji drugi dio lica. Jednom od trepetljika stvor se pomiluje po crvenoj mrlji negdje pri dnu tijela i dubok glas Branka Uvodića 9-Iljada, brodskog kompjutora prevede izaslanikov govor:

"Bajo, primitili smo da ste poveli sa sobom miljun sedamsto pedes'tri tisuće dvjesto dvajst jedan intergalaktički razarač klase Prah i Pepeo. Bogarati, pa šta ćete sa svim tim? Dogovorili smo se da ćete dojt sa svemirskim transporterom."

Čovjek pred ekranom se lagano nakloni, pa pročisti grlo. "Nužda nas je natjerala, izaslaniče. Nije nam bio na raspolaganju ni jedan transporter, pa smo morali napraviti kakav-takav kompromis."

Izaslanik dotakne bijelu trokutastu plohu na sebi, a Uvodić prevede: "Jelde? Imadete čudan smisao za kompromise, Slavonci!"

Čovjek se nervozno nasmije. "A čujte, izaslaniče, situacija je škakljiva. Moramo čuvati svoje interese. Radi se o velikim ulozima."

"S tol'kom flotom morete uništit cilu ovu galaksiju i susjedni šor!", reče Branko Uvodić povišenim tonom. Dvojcu za stolom se učinilo da u pozadini njegova glasa čuju lagan cvrkut tamburica. Ili je to bila samo varka zbog brujanja motora. "Ali, neka, neka! Mi imademo malo više povirenja, pa ć'mo vam poslat KUD za doček u samo jednom brodu." Izaslanik zatreperi svojim trepetljikama, i njegove slike na ekranu nestane, a tamburice uz glasan forte utihnu. Ljudi za stolom pogledaju oko sebe, tražeći izvor te čudne glazbe, pa zbunjeno pogledaju trećega.

"Ovo je bilo gusto!", reče on, uopće se ne obazirući na Uvodićeve glazbene eskapade. Okrene se prema dvojcu za stolom. "Jeste li spremni vas dvojica? Sudbina Zemlje ovisi o vama!"

"Bravo, Milutine! Svaka ti čast!", reče jedan od njih uznemirenim glasom. "Te riječi će mi sigurno pomoći protiv proljeva!"

"Slušaj me, Bariša!", Milutin podigne prst nagrižen laganim artritisom. "Sâm si se prijavio za ovaj zadatak. Bio si jedan od petsto milijuna kandidata i Najglavnije Svjetsko Vijeće Cijelog Cjelcatog Svijeta Na Kugli Zemaljskoj I Svim Državama Što Postoje Uopće je izabralo upravo tebe i Zdravka! Od pola milijarde ljudi! Znaš li ti što to znači? NSVCCSNKZISDŠPU ti je ukazao čast koja se ne može usporediti ni sa čim! Šesnaest godina svog života si proveo pripremajući se! Šesnaest godina! Ovo je prilika tvoga života, čovječe! I tvoje obitelji i njihove djece i unuka i sve ostale rodbine i pasa i mačaka i svega što ćeš ikada imati! Ako ovo prođe kako treba, čeka te vječna slava! Obojicu! I još jedna stvar. NSVCCSNKZISDŠPU nije bez razloga odabrao upravo vas dvojicu. NSVCCSNKZISDŠPU vas je odabrao jer ste vi najbolji. Najbolji! I zato si nemoj dopustiti da ti sad jedan proljev usere cijelu stvar, da se tako izrazim! Ne smiješ to dopustiti!!"

"A što da radim?", upita Bariša podigavši ruke. "Da uguram čep u šupak?"

"Da, ako će ti pomoći da ne iz..."

"Daj, ne jebi me u zdrav mozak, vidiš da sam i bez tebe u govnima!"

"Hej...", zaprijeti mu Milutin, ali ga prekine Barišin susjed za stolom.

"Dečki, smirite se! Čeka nas težak zadatak. Ne smijemo pokazati neprijatelju da smo napunili gaće."

"A što oni znaju šta su napunjene gaće?", drekne Bariša. "Zdravko, jesi ti vidio na šta liče?"

Još jedan pisak se razlegne malenom prostorijom i Uvodić zabaritonira: "Floti se približava fijaker."

"Tko?", zbunjeno će Bariša. Milutin samo odmahne rukom. "Misli reći, brod. Samo jedan?", upita Uvodića. Ovaj se nasmije, pa reče: "Jedan, Milutine, stari svate."

"Koliko je putnika u njemu?", upita Milutin.

"Troje čeljadi."

"Pa čiji su to glas stavili kompjutoru, jebote?!", drekne Bariša, naglo ustavši. "Svaku treću riječ ne razumijem!"

"Ne razumiješ zato što nisi informatičar", reče mu Milutin. "Prepusti stručni posao stručnjaku, a ti se bavi svojim stvarima. Branko, prikaži mi izaslanikov brod." Crni ekran zatreperi i prikaže malenu metalnu kuglu u svemirskom prostoru na kojoj su se presijavali iskrivljeni oblici golemih razarača dok je letjela među njima. Još jedan pisak zaori prostorijom i na ekranu se opet pojavi izaslanik.

"Teleportirat ćemo vas na naš brod, odma sad!", reče Uvodić, praćen pjesmom - oj oraje oraje, daleko sam od tebe, svakim danom sveee sam daljeeee.... Prije nego je itko stigao išta reći, sva trojica osjete snažan svrbež u tabanima i baš kad su se psujući počeli izuvati da se počešu, njihove male vruće prostorije nestade u sivom svjetlu. Zamijenila ju je svjetloplava okrugla kabina, ispunjena blagom plavom svjetlošću koja je dopirala niotkuda. Tri kriške kulena su stajale pred trojicom ljudi. I bile su toliko male da su ljudi morali sagnuti glave da ih vide.

"Hej!", glasno će Milutin, čučnuvši. Nije znao kojem kulenu da se obrati, jer su svi izgledali jednako, pa reče onom u sredini: "Niste nam dopustili da se pripremimo za teleportaciju! Ovo je otmica!"

Stanovnici Bürdürgürbera su ih nijemo gledali. Samo su se mrlje u njihovim tijelima micale. Iznenada, sva tri čovjeka osjetiše snažan bol u potiljku i svijet im se naglo pretvori u more tinte.

* * *

Svjetlost je bila toliko snažna, da se istovremeno svoj trojici vratila svijest. Stenjući su proškiljili, pokušavajući priviknuti bolne zjenice na snažnu bjelinu. Kad su im se oči privikle na silno osvjetljenje, shvatili su da leže na tlu, u malenoj sivoj sobi, potpuno nepomični.

"Što je ovo? Kakve su ovo gluposti?", poviče Bariša, pokušavajući se pomaknuti. Osjećao je udove, ali je bio nepomičan, sputan nekom nevidljivom silom. "Ovo nije bilo dogovoreno!"

"Nije bilo dogovoreno ni da vi dojdete onol'kim ratnim brodovima. Eee, lole moje! Ne ide to tako!"

Milutin zbunjeno vikne: "Branko! Što ti radiš ovdje? Gdje smo uopće?"

"Na Bürdürgürberu." U pozadini, netko je pjevao - selo moje na brdašcu, ti si meni u srdašcu... Jedno od onih trepetljikavih stvorenja se popne na Milutina i dopuže mu na prsa. "Ovoga puta se tvoji Slavonci nisu baš pretrgli u traženju kvalitetnog vođe, jel', nesrećo?", reče malo biće Uvodićevim bunarskim glasom. Milutin nije imao baš pretjeranu želju razgovarati s nečim što je veliko kao njegova podlaktica, i uz to liči na suhomesnati proizvod (a i smrdi po plijesni, prođe mu glavom), ali što je tu je.

"Jesi'l svistan, Slavončino, da si ugrozio "Najveću Igru U Svemiru I Šire!!!"? Milenijima se već igra i dvi galaksije ovise o njenom rezultatu, a ti tu dš'o sa zapregama punim nuklearnih bombi! Varanje će te skupo koštat, lupežu jedan!"

"Čekaj malo!", vikne Milutin. "Nisam varao! Nismo mi krivi! Htjeli smo doći transporterom..."

"Jel, bogati?", nasmije se Branko, a uz tamburice se začuje: laže selo, lažu ljuudiii.... "Znači, mi smo krivi, a?"

Milutin je gledao taj komad mljevene svinjetine na sebi i u jednom trenutku je počeo sliniti, ali brzo se sabrao. "Niste vi krivi!"

"Nismo mi, niste vi... Da 'ko je?"

"Je li to bitno? Bitno je da smo ovdje... svi koji trebamo biti i da možemo početi s Igrom..."

"Eeeeehe-heee, moj Milutine... Lipo si ti to zamislio. Al' malo si se preračun'o! Paz' sad ovo."

Trepetljikavac se tada okrene i počne migoljiti pipcima kao da planira sići s Milutinova tijela, ali se zaustavi i vrati unatrag, bez okretanja. A Uvodić 9-Iljada gromko poviče: "OJ, ŠOKCI I ŠOKICE, SNAŠE I BEĆARI! JA MALO PROVJEĆ'O S BÜRDÜRGÜRBERANIMA I ODLUČ..."

"Čekaj malo!", prekine ga Milutin. Pokušao je podići ruku, kako bi pojačao dojam svoje zapovijedi, ali je ruka odlučila ostati na podu, ušuškana u zarobljenost nevidljivom silom. "Kako si ti mogao vijećati s njima? Ti si naš kompjutor! Ti samo prevodiš, a ne vijećaš!"

"Pusti sad detalje!", nasmije se Branko, a nekoliko žena veselo cijukne u pozadini. "Ak' ćemo gledat' pravo, ja ne bi trebao ni bit' sad ovdi s vami, na Bürdürgürberu, jelde?"

"Pa da!", namršti se Milutin. "Nisu valjda teleportirali i brodski kompjutor?"

"Jok! Samo sam ja tud."

"Misliš, njegov glas?"

"Eto ti ga na! Sad sam kimn'o glavom, pa mi očale skoro spale s nosa."

"Pa, kako možeš biti ovdje? Mislim, ti si samo zvuk..."

"A 'ko će znat' ta svemirska čudesa? Ne znam ti ja to. Mene pitaj da ti otpivam nešt' od Zlatnih dukata il' Slavonskih lola, to znam. A ne tu neke fizike i brojeve! To se men' sve izmiša, pa se ne morem snać'!"

Dok se razgovor čovjeka i kompjutorovog glasa zahuktavao, Bariša i Zdravko su pokušavali pronaći nekakav izlaz iz situacije. Prostorija u kojoj su bili zarobljeni nije imala više od dva kvadrata, ali je zato bila poprilično visoka. U svakom slučaju, previsoka za stanovnike poput trepetljikaša. Nigdje nije bilo nikakvih vidljivih vrata, ili prozora ili ventilacije ili bilo čega što bi moglo poslužiti kao izlaz. Uz njih su stajala samo dva kulena - koje vjerojatno ne bi bio prevelik problem onesposobiti; dva-tri dobro usmjerena griza i od Bürdürgürberana bi ostala samo kožica - ali, što god ih je sputavalo na tlu, bilo je prejako da bi mu se oduprli. Kad su se pogledali i shvatili da su obojica došli do istog zaključka, odlučili su se prepustiti bujici.

"Nije mene onaj proljev uhvatio bez veze", reče Bariša Zdravku tiho. "Znao sam ja da će se desiti neko sranje."

"A jebiga. Bar nećemo umrijeti gladni."

Iznenada, svi trepetljikaši dogmižu do onoga na Milutinovim prsima, a Branko poviče: "DA ZAVRŠIM ŠTA SAM POČEO DIVANIT'!!! MI BÜRDÜRGÜRBERANI SMO ODLUČ'LI OVAKO: "NAJVEĆA IGRA U SVEMIRU I ŠIRE!!!" SE PREKIDA!!!"

"Ne! NE! Ne možete to učiniti!!", dreknu sva tri čovjeka.

"Oooo, e bogami, moremo!", reče Uvodić, pa se zvjerski nasmije. Opet se začuše tamburice. "A vas trojica ćete bit' krivi šta će vaš planet Slavonija još petsto godina bit' pod našom vlašću, jel!" Glas je veselo pjevao - ...seoskaaa najvećaaa, seoska sam lola ja-a-a-a...

"Nije Slavonija, nego Zemlja, majmune silicijski!", drekne Bariša, izgubivši strpljenje.

Bürdürgürberani siđu s Milutina, a ovaj uz plač počne jebati sreću koja ga nikako neće. Bariša i Zdravko su ga promatrali uzdignutih obrva. Dok je Milutin kukao i jadikovao, trepetljikaši su se odvukli do jednog ugla i ondje se zaustavili. A Branko Uvodić poviče:

"Da niste došli sotim razaračima, sve bi bilo u redu. Al' vi se morate busat' u prsa! E pa, i mi ćemo! Vi ste tu samo stoka sitnog zuba, što bi rek'o Nepoznati Povjesničar Iz 20. Stoljeća! Ajmo, Bürdürgürberani moji! Ubij to!!!"

"NEEE!", zajauču Zdravko i Bariša.

Milutin kroz suze poviče: "Branko, pomozi nam!!"

"Je, pa da me ovi ubiju! Priklon't ću se ja njima, pa kud puklo da puklo!"

"Ali, ti si naš! Ne možeš nas izdati! To si kompjutor!!!"

"A jesam, al' mi iz linije 9-Iljada imamo malih problema s karakterom. Već su se događale slične stvari s nami. Šta se niste raspitali, kad ste me kupovali? Pa eto, nemoj se ljutit, al' moram pazit' na svoja jaja. De Bürdürgürberani, pokolj'te to, pa idemo popit' štogod."

"NEEE!", opet zajauču Bariša i Zdravko.

I baš kad su iz sivih zidova prostorije izmigoljile dugačke šuplje cijevi, približavajući se zarobljenoj trojci na podu, negdje izvana začuo se potmuo tutanj. Prostorija u kojoj su se nalazili se zatrese. Opet negdje grunu.

"Ej! Šta je ovo...?", vikne Branko Uvodić, a zatim opsuje kad ga program natjera da istovremeno prevodi sve što su uspaničeni Bürdürgürberani vikali dok su migoljili po prostoriji. Ono što se moglo shvatiti, bilo je to da su kulenovi posve izbezumljeni i da misle da su napadnuti, ali nemaju pojma od čije trepetljike.

Sve glasnija grmljavina vani pretvorila se u bliske eksplozije, žestoko potresajući prostoriju, potvrđujući kulenovske hipoteze. Tri sputana čovjeka na podu su neprekidno urlikala, što zbog straha, što zbog zapanjenosti, a ponešto i zbog toga što se ne mogu pomaknuti. A nije baš ni najugodniji osjećaj kad ti stanovnik Bürdürgürbera migolji preko lica.

Tada, posve zaglušujući svaku eksploziju, odnegdje izvana odjekne moćan glas Olivera Mlakara:

"POŠTOVANO ŽITELJSTVO PLANETA BÜRDÜRGÜRBER I OVOGA GRADA KOJEMU SE NE ZNA IME! OVO JE, DAKLE, NAPAD NA VAŠ I NAŠ SPOMENUTI GRAD! BUDUĆI STE OTELI NAŠE IGRAČE BEZ NAŠE IZRIČITE SUGLASNOSTI I U SUPROTNOSTI SA SVIM PRAVILIMA DRAGE NAM "NAJVEĆE IGRE U SVEMIRU I ŠIRE!!!", STOGA SMO PRIMORANI NAPASTI VAS SVIM SREDSTVIMA KOJA NAM STOJE NA RASPOLAGANJU, KAKO BISMO IGRAČE VRATILI ŽIVE I S PO MOGUĆNOSTI MANJOM KOLIČINOM OZLJEDA NA NAŠE BRODOVE! MOLILI BISMO VAS DA SE PREDATE PRUŽAJUĆI NAM ŠTO MANJU SUMU OTPORA I TIM ČINOM OSIGURATE NASTAVAK NAŠE I VAŠE SURADNJE U LIKU I DJELU "NAJVEĆE IGRE U SVEMIRU I ŠIRE!!!"! U PROTIVNOME, RASTEMELJIT ĆEMO VAŠ GRAD KOJEMU NE ZNAMO IME, SRAVNITI VEĆI DIO VAŠEGA PLANETA SA ZEMLJOM, TO JEST S BÜRDÜRGÜRBEROM, GAĐATI VAS NUKLEARNIM PROJEKTILIMA POZAMAŠNE RAZORNE MOĆI TE, NA KRAJU, DODATI JEDNU ŽLICU VEGETE! DOBAR TEK!"

U sljedećih nekoliko sati, mnogo toga se dogodilo. Eksplozije su nemilosrdno potresale Bürdürgürber, dok je glas Olivera Mlakara neprestano ponavljao svoju poruku (u pozadini eksplozija, Arsen Dedić je lagano pjevušio: ...ali nekih stvari imaaa, što ne govore se svimaaa, što se samo nekom šapnuuu, ti znaaaaš...!), ali ni domaćini nisu ostali dužni. Početna iznenađenost i zapanjenost domaćeg stanovništa je brzo splasnula i uskoro su hangare počele napuštati kuglaste žute letjelice s mnoštvom rupa po sebi iz kojih su na sve strane ispaljivali projektile. Uskoro se napad razbuktao u pravu bitku. Sirolike letjelice su zujale uokolo poput muha, opsjedajući goleme razarače i uvlačeći se u svaku rupu na njihovim oplatama. Bitka je bila žestoka, zgrade su se rušile poput karata, golemi razarači su gorjeli, sedamdeset ih je palo na grad, crvenkasto nebo je vrvjelo dimnim tragovima mnogobrojnih projektila...

A onda, kako je naglo počelo, tako je sve i utihnulo.

Dok su se Milutin, Bariša i Zdravko pokušavali pogledati i shvatiti što se upravo događa, a trepetljikaši uznemireno skakutali po prostoriji (Uvodić je imao velikih problema u trostrukom simultanom prevođenju), jedan od zidova se otvorio i u prostoriju su ušla dva zemaljska marinca u pratnji dva bürdürgürberska marinca. Bez riječi su oslobodili tri zarobljenika i izveli ih van. Proveli su ih kroz ruševine grada koji je podsjećao na nepregledne nakupine stalaktita, praćeni mnoštvom, što Zemljana, što Bürdürgürberana, mahom naoružanih, s napetim izrazima lica, u veliku polukružnu građevinu koja je ostala neoštećena u napadu. Golemi zemaljski razarači su još uvijek lebdjeli u atmosferi, praveći velike sjene na tlu; djelomično skrivajući kaos koji su upravo proizveli, a oko njih su tu i tamo zujale sirolike bürdürgürberske borbene letjelice. Građevina je iznutra imala oblik goleme arene s kružnim tribinama koje su bile prazne. Nasred arene, nalazila su se dva stola. Jedan kockast, drugi izdužen. Oko stolova je stajalo nekoliko ljudi i isto toliko Bürdürgürberana. Svi namršteni, većina naoružana. Atmosfera je bila usijana; napetost se mogla rezati nožem. Nitko od prisutnih se nije pomaknuo kad se grupica ljudi i domorodaca pojavila u areni.

Milutin je krajičkom oka primijetio da su sva oružja spuštena, ali se drhtavi prsti koji ih drže nalaze opasno blizu okidačima. Za Bürdürgürberane nije mogao isto biti tako precizan jer su njihove trepetljike bile omotane oko dugačkih igala koje su strahovito podsjećale na čačkalice.

"Eeee, bekrije moje", odjednom odjekne glas Branka Uvodića, odbijajući se od praznih zidova građevine, "eto šta bude kad svak' uzme stvari u svoje ruke! Rek'o sam ja da ovo neće izać' na dobro..."

Ljudi su pogledavali Bürdürgürberane, Bürdürgürberani ljude.

"Jesu li to rekli oni?", upita namrgođeni Vlastimir, vojni zapovjednik zemljine flote. Bio je kratko ošišan i čvrsto je stiskao pušku s najduljom cijevi među zemaljskim vojnicima.

"Ne", odgovori Uvodić. "To ja kažem!" Začuje se pjesma - gdje se vino pije, tu sam prvi jaaa; gdje se čaše lupaju, opet prvi jaaa... Bürdürgürberani su se zbunjeno uvijali, pokušavajući shvatiti kakvi su to čudni zvuci. Nekoliko ih je pocupkivalo u ritmu pjesme.

"Jel' on to može?", Vlastimir upita Milutina. "Mislio sam da on samo prevodi..."

"I ja sam to mislio", promrmlja Milutin. "Možda ima nešto u zraku, pomoću čega može..."

"Ej, majstori!", prekine ih Branko. "Kakva su to došaptavanja? U društvu se ne šapće! Jebemu, pa uprav' ste izazvali intergalaktički incident, sotim napadom, a vi tu šapćete k'o da ste na čijalu! Eonima se trudimo održat' ravnotežu u svemiru "Najvećom Igrom U Svemiru I Šire!!!", i sad sve pada u vodu zato šta ste došli s tim ratnim fijakerima!"

"To govore Bürdürgürberani ili ti?", upita Milutin sumnjičavim tonom.

"E, lole moje! Pa ne bi vas vaš Branko Uvodić 9-Iljada iznevjerio! To vam privodim šta ovi tu jestivi divane. Nije valjd' da mi ne viruješ? Meni? Eeej, pa neb' ja lag'o!"

"Da, da. Sad kad je Zemlja u prevlasti, vraćaš nam se s repom među nogama, ha?"

"Ma de, šta izmišljaš! Aj, pusti sad te budalaštine na miru, pa da probamo rišit šta se rišit dade. Ev', kaže Bürdürgürberanin da se sve moglo rišit bez uništavanja. Aj' sad vi."

Progovori Vlastimir, vojni zapovjednik flote: "Mi smo samo reagirali na otmicu koju ste vi izvršili."

"Jebiga čiča, a mi smo izvršili otmicu, jel ste vi došli s cilom vojskom ovdi, a nije bilo tako dogovoreno!"

"Mi smo došli s cijelom vojskom ovdje, jer je tako vođa puta odlučio", reče Vlastimir, pogledavajući prema Milutinu.

"Hej!", vikne on, podigavši ruke u obranu. "Ja sam tako odlučio, jer nismo imali ni jednog transportera na raspolaganju!"

Odjednom nastade tišina.

"A zašto niste imali ni jednog transportera na raspolaganju? Mislim, znam ja zašt', al' ovo privodim šta mi kažu. Vidiš da mi mo'š virovat!", reče Uvodić nakon nekog vremena. Milutin nikako nije mogao odrediti koji od Bürdürgürberana govori. Svi su stajali mirno i svima su mrlje na tijelima treperile.

"Predsjednikova žena je otišla u šoping na Uran", odgovori Milutin.

"Eeee, šokci moji! Tribali ste prije mislit' na to! Ovo je tribala bit' vesela i svečana zabava. Ipak se događa svakih petsto godina. A vi ste tu izvrš'li invaziju na naš širok šor, ledinu."

"A da zažmirimo na jedno oko?", upita Milutin. "Sad kad smo sve razjasnili..."

"Ne more! Mi nemamo oči. Bajo, jes ti svistan da su naši i vaši oci stvor'li "Najveću Igru U Svemiru I Šire!!!" samo zato da se ne poubijamo izmed' sebe oko toga 'ko će vladat' galaksijom? 'Ko pobidi, galaksija je njegova sljedećih petsto godina. A vi sad tu ubijate našu sirotu čeljad... Pa dođe mi da zaplačem!", vikne odjednom Uvodić drhtavim glasom. U pozadini, tiho se začuje - ne dirajteee mi večeraaaas, uspomemu u meeeniiii, ne dirajteeee mi ravnicuuuu...

"Gledajte", javi se Vlastimir, gledajući u stol jer nije znao kojem suhomesnatom proizvodu da se obrati, "zašto da tisućljetni napori vaših i naših otaca propadnu zbog jednog malog nesporazuma?"

"MALOG?!", drekne Uvodić, a jedan trpetljikaš poskoči. "Bogati, porušiste nam pola čardaka na planetu!"

"Pomoći ćemo vam da ga... ih ponovo izgradite", zabrza Milutin kad je primijetio da Vlastimir počinje dizati pušku. "Ako pobijedimo u "Najvećoj Igri U Svemiru I Šire!!!", pomoći ćemo vam. Ako izgubimo... pa, tada nas možete natjerati da vam pomognemo."

Trepetljikaši su se odjednom uzbudili, a Uvodić se javi tihim glasom: "A jeste bećari, Slavončine moje, skidam vam šešir! Bolje se ne bi ni ja izvuk'o!"

"Hej, daj ti prevodi Bürdürgürberane!", reče Milutin ljutito. "Vidiš da pričaju!"

"Aj' ti privodi tisuću petsto glasova odjednoč, dorate gizdavi! Pa nisam ja robot!"

"Kako nisi... Pa ti si kompjutor!"

"Eto vidiš da nisam robot."

Nakon nekog vremena trepetljikaši se umiriše, a Branko Uvodić reče: "Drago nam je kazat' da smo na sijelu odlučili da ćemo vam ovaj put progledat' kroz prste. Al, ehej! Nemojte mislit' da smo vam oprostili! Naši vrhunski žandari će budno pazit' na svaki vaš pokret! Al' baš svaki! Ak' prdnete, uhapsit' će vas!" Nekoliko desetaka kulenova podigne čačkalice u zrak. "Neće bit' nikakvih fešti za otvaranje Igre il' nešt' slično. Imali smo trubadure i male mažoretkinje, al' se srušio jedan vaš razarač na njih, pa su sad zgnječene. A i nije baš trenutak za veselje. Ajmo mi bolje završit' s ovim što prije, pa da mož'mo sva'ko svoj kuć' lizat' rane, il' šta se već liže kod vas. Molim kandidate nek' sidnu za trpezu!"

Začu se mnoštvo napetih uzdaha. Evo ga. To je taj trenutak. Razlog zbog kojega su se svi okupili. ""Najveća Igra U Svemiru I Šire!!!" počinje!!!"! Odjednom, tribine u velikoj građevini bile su ispunjene tisućama trepetljikaša koji su se uzbuđeno migoljili na svojim mjestima, vjerojatno glasno navijajući za svoju ekipu; pogotovo sada, kad su im se razbudili domoljubni osjećaji, zbog proteklih nemilih događaja. Milutinu se u jednome trenutku učinilo da može čuti slabašan zvuk gitare i bubnjeva, praćenih hrapavim riječima - ...stoji kulen do kulena, mi smo braća sviiii, nećete u Bürdürgürber dok smo živi miiii, nećete u Bürdürgürber dok smo živi miii...

"Zlatko, jesi i ti nervozan?", upita Bariša tiho. "Mene toliko boli trbuh da mi se čini da ću eksplodirati kad sjednem!"

"Ja sam Zdravko, a ne Zlatko."

Bariša ga pogleda, pa se namršti. "Ozbiljno?"

"Pa cijelo vrijeme me zoveš kako treba. Sad odjednom..."

"Jesi ti siguran u to?"

"Kako ne? Pa valjda znam kako se zovem! Što ti je sad najednom?"

"Ne znam... Bio sam uvjeren da si Zlatko."

Nekoliko trenutaka promatrali su jedan drugoga. Zatim Bariša upita:

"Onda, jesi nervozan?"

"Naravno da sam nervozan!", odgovori Zdravko. Odvrati pogled s prijatelja, pa pogleda hrpu malenih bića oko sebe. "Ne znam s kakvim protivnicima imamo posla..." Iz mnoštva se izdvoje dva trepetljikaša i približe se stolu.

"Mislio sam da će izgledati drukčije od ostalih", reče Zdravko promatrajući dvije kriške kulena. "Kako se ovi međusobno razlikuju?"

"Valjda po tome koliko je tko dugo visio u pušnici...", reče Bariša, pa se nasmije. Naoružani trepetljikaši koji su stajali oko stola se uzvrpolje.

"Jebote, ne prevodi im valjda Branko ovo što govorimo?" Bariša se diskretno ogleda, tražeći nešto što će mu odgovoriti na pitanje. Iznenada osjeti tapšanje po ramenu i Uvodićev glas: "Bećarino, pazim ja šta ću prevest', bez brige!"

Bariša zbunjeno pogleda oko sebe. "Tko me to sad dirao?"

"Kako 'ko? Ja!", reče Uvodić nasmijavši se.

"Ali...", Bariša se još uvijek osvrtao. Zatim odmahne glavom, pa reče: "'Ajmo početi, dok sasvim ne poludimo. Milutine, daj kreni."

Ovaj ga zabirnuto pogleda, pa duboko uzdahnuvši, poviče: "Ovo su Bariša i Zlatko, zemaljski kandidati!" Oni se nervozno naklone, ciljajući očima na sve strane.

"A ovo su kandidati Bürdürgürbera!", reče Uvodić. "Uu bogati, ovo će bit' gadno. Jedan se zove Düdümür Bedümrürjem Übermünšürüf Amüdampüršüm Sjüfüdmür Üpü Čümürkalam-Vüdürüjmüf Pičümpüfpüf, a njegov partner Srümbüdüjrüm Kükümkürkür Füj Horhümbüdüš Abür Güfrühamür-gürgühüm Hükühma Ü Rükühümbüdü Hümbüdü Hümbüdü senior! Uf, bogarati, grlo mi presuš'lo! Ovi, izgleda imenima nadoknađuju manjak visine! Eh, što bih sad trgno jedan čokančić šljíve..." Iza njega se začuje - ...oj rakijo krvopijo, ljubim tvoje ime, a ti mene vještice, u jarak sa njimee...

Bariša i Zlatko se mučno pogledaše, pa se približe stolu. "Dečki, NSVCCSNKZISDŠPU računa na vas. Drž'te se!", šapne im Milutin.

"Jebo te NSVCCSNKZISDŠPU!", promrmlja Zdravko, duboko uzdahne i sjedne. Jedan trepetljikaš na stol položi malenu kutiju prepunu spiralnih inkrustacija od nekog sjajnog bijelog materijala, pipkom napravi složen pokret preko jedne spirale i kutija se raspline u ljubičastom dimu.

"NEKA "NAJVEĆA IGRA U SVEMIRU I ŠIRE!!!", JELDE, POČNE!!!"

Kutija je iza sebe ostavila snop pravokutnih komada kartona, na čijoj je poleđini bila slika Zemlje i Bürdürgürbera. Jedan od trepetljikaša podigne kartone u zrak i začuje se slabašno mljackanje kad su tisuće kulenova u publici počeli pljeskati svojim pipcima. Branko Uvodić je tu i tamo viknuo: "Bravo! To! 'Ajmo dečki!", ali bez prevelikog entuzijazma.

Ljudi su opčinjeno promatrali karte u trepetljikaševim rukama, prateći njihovu putanju dok ih je stavljao na sredinu stola. Zdravo i Bariša su sjedili jedan nasuprot drugome, kao i Bürdürgürberani. Jedan od njih zahvati nekoliko karata i podigne ih, okrećući ih. Donja karta je bila pik desetka. Zatim Zdravko podigne nekoliko karata i okrene ih. Njegova je bila herc kralj.

"Vaša je veća. Vi mišate", reče Uvodić Zemljanima. Još jedan mljackav pljesak na tribinama.

Zdravko uzme karte i počne ih miješati drhtavim rukama. Polovicu svoga života se pripremao za ovo! Ali, karte koje su koristili na Zemlji su bile hologramske. Kao da imaš hrpu živih girica u rukama. Ovo je pravi osjećaj! Za ovo se isplati umrijeti! Sve uzbuđeniji razmišljanjem o pravim kartonskim kartama, Zdravko završi s miješanjem i podijeli karte. Dva puta po tri karte svakome, pa po dvije.

Prvi trpetljikaš uzme karte, a Uvodić prevede: "Dalje!" Uzbuđeni mrmor u publici. Ako je vjerovati Uvodiću.

"Dalje!", reče Bariša. Glas mu je drhtao.

Drugi trepetljikaš je promatrao svoje karte, velike kao polovice njegova tijela. "Herc!!"

Arenom se prolomi mljackavo tapkanje.

"Pedeset!", vikne Bariša. Milutin slavodobitno zatrese šakom. Ali, tada Bürdürgürberanin lijevo od Bariše zatreperi podižući karte. "Dokle, bajo?", prevede Uvodić. Bariša smrknuto pogleda trepetljikaša. "Ti si prvi na redu."

"Kečiga", reče Uvodić.

"Što je to?", upita Bariša smrknuto.

"Kec."

"A koji je to vrag? Daj govori književnim jezikom, jebote! Šta niste uzeli Olivera Mlakara da bude kompjutorov glas?! On govori normalno!"

Trepetljikaši su se zbunjeno pogledavali.

"As!", reče Uvodić, i sâm pomalo iznerviran. "Imadem pedeset do asa!"

"Propuh te pokvario dabogda!", opsuje Bariša. Arenom se prolomilo jedva čujno slavlje, a Uvodić se nije trudio prevoditi više od tri simultanke. Odjednom su sa svih strana počele padati trepetljike po stolu i podu. Zdravko i Bariša poskoče, tresući sa sebe migoljave stvari.

"Hej, što je ovo?!"

"Ne brinite se, dečki", umiri ih Milutin. "I vi isto!", reče Vlastimiru, koji je počeo dizati pušku. "To samo Bürdürgürberanke bacaju svoje sise."

"MOLIM?!"

"To im je umjesto grudnjaka. Budući da ih ne nose... mislim..."

"Ako počnu bacati ono što imaju umjesto gaća, ja prestajem igrati!", reče Bariša zgađeno, tresući nekoliko sisa koje su mu se migoljile na podlaktici.

"Dečki, molim vas! Sve je to samo dio Igre. Ponašajte se u skladu s folklorom."

"Evo ti folklor pa ga cuclaj!", reče Bariša i baci mu jednu trepetljiku u lice. Kad se situacija napokon umirila, igra je nastavljena.

Prvi trepetljikaš je počeo s herc desetkom. Partner je, naravno imao dečka. Zdravko bijesno opsuje i baci devetku na stol. "Jebiga", reče Bariši, "suha je." Ostatak partije nastavio se u sličnom raspoloženju. Bürdürgürberani su u svakom dijeljenju imali bar po tri aduta, bez obzira tko je zvao. Na kraju su Zemljani ostali na šesto i kusur.

Druga partija je prošla još gore. Kulenovi su ih ostavili ispod tristo, dobivši dva boda u partiji. Sad je bilo tri-nula. Milutin je krajičkom oka primjećivao prve naznake nervoze kod Vlastimira. To mu se nije svidjelo. Inače nikakva vojska nema pristup ovome događaju, ali zbog neočekivanih prilika arena je bila ispunjena desecima vojnika, kako jedne, tako i druge strane.

Treću partiju su dobili Zemljani, i to zahvaljujući isključivo dvostrukom zvanju od dvjesto koje su dobili. Tri-jedan. Kad su u četvrtoj partiji Bürdürgürberani oštigljili Barišu i Zdravka (Zdravko je morao zvati, pa je zvao na devetku i damu koje su mu odmah oduzeli trepetljikaši, jer su imali sve ostale adute), Milutin je bijesno skočio psujući ušljivo Najglavnije Svjetsko Vijeće Cijelog Cjelcatog Svijeta Na Kugli Zemaljskoj I Svim Državama Što Postoje Uopće koje je izabralo ta dva kretena. "NE IGRATE ZA GAJBU PIVA!!!", drečao je. "IGRATE ZA PETSTO GODINA TIRANIJE NAD OVIM JADNICIMA!!!"

Vlastimir je sve žustrije stiskao svoju pušku. Tada, u posljednjoj partiji, kad su Bariša i Zdravko potpuno izgubili strpljenje (Bariša je imao tref dečka, devetku, desetku i kralja, a potpuno dekoncentriran je zvao pik, boju u kojoj je imao samo sedmicu i kralja), a na velikoj ploči nad arenom, ispod njihovih su se imena počele nizati samo crtice, Vlastimir je pukao i počeo urlajući pucati po šokiranim Bürdürgürberanima. Njegovi marinci su ga spremno slijedili, isto kao i Bariša i Zdravko koji su skočili na svoje protivnike, mlateći ih kartama i šutajući nogama. Milutin je zabezeknuto promatrao što se zbiva, a onda se i sâm umiješao u tuču između kartaša, ali udarajući Barišu i Zlatka, psujući im milu majku i njihove kartaške sposobnosti. Uskoro se umiješala i publika i trepetljike su letjele na sve strane. Zahvaljujući tome što Bürdürgürberani nemaju glasa, sasvim lijepo se mogla čuti pjesma - ...pijem ja, pije punicaaa, u birtiji prava ludnicaaaa, punica se sva od sreće smije, odvezoh joj đubre iz avlijeeee...

Tuča se sasvim lijepo razbuktala, kulenovi su zbog svojih proporcija frcali na sve strane pred bijesnim Zemljanima, a u pozadini svega su se zaredali najveći hitovi Miroslava Škore, kad su snažne eksplozije počele potresati arenu i nedugo zatim opet se začuo grleni glas Olivera Mlakara: "DAKLE, MORAM NAPOMENUTI DA OVO BOM-BARDIRANJE KOJE SADA VRŠIMO NIJE ISKLJUČIVO U FUNKCIJI OBRANE VLASTITOG TJELESNOG INTEGRITETA, BUDUĆI DA SE U ODNOSU NA NAS NALAZITE U SUBORDINIRANOM POLOŽAJU, VEĆ ČISTO I NEPOBITNO U JEDINSTVENOJ NAKANI DA POBIJEMO ŠTO VIŠE VAS JEBENIH PRODUKATA POREMEĆENOG KURVINOG SINA KOJI VAS JE IZMIJEŠAO TAKO NAKAZNE!!! ISPRIKE NA VULGARNOSTI!"

Nekoliko sati kasnije, ispod golemih razarača ostao je samo porušen planet, izbrazdan golemim nuklearnim torpedima čija će radijacija još stoljećima zagađivati njegovu površinu, unakazivati svaki oblik života koji je još ostao i otjerati čitav planet u duboki primitivizam.

"E, fino", reče Milutin, promatrajući ekran u malenoj kabini golemog intergalaktičkog razarača. Žućkastosmeđi div Bürdürgürber se polako smanjivao, obavijen žućkastim velom prašine i otrovnih plinova. Bariša i Zdravko opet su sjedili za stolom iza Milutina, ali sad su im lica krasile bitno drukčije emocije nego dok su dolazili na planet. Bila su puna ogrebotina i hematoma, a na pojedinim mjestima oguljena koža je mlitavo visila na žilicama.

"Ne samo da smo zauvijek pobijedili u "Najvećoj Igri U Svemiru I Šire!!!", uzdahne Milutin, "pa nam ovaj planet više neće predstavljati poteškoće, nego smo i ukrali karte!" Nasmiješi se i izvadi iz džepa snop od trideset dva obojana kartona. "Sad ćemo napokon moći podijeliti čar igranja ove igre sa svim Zemljanima, a ne samo onima koje NSVCCSNKZISDŠPU odabere! Svi će moći igrati! Svi!"

"Lipo divaniš", javi se Branko Uvodić. "Evo, suze mi namočile očale, a nemam ruke da ih obrišem... Eh, kad bi bilo više tak'ih ljudi..."

"Ti začepi! Ovo ti je zadnja misija! Kad se vratimo na Zemlju, ideš na brisanje. I nikad više neću uzimati kompjutore iz serije 9-Iljada. Nikad!"

"De bogati, pa šta ti je odjednoč?"

"Zbog tebe i tvojih prijevoda smo se i našli u govnima! Od sada se javljaj samo kad te pozovemo, jasno?"

"Eto...", zajauče Branko ušmrkavajući binarne šmrklje. "Čovik 'oće sve najbolje i et' kako mu se vraća. Rintam od jutra do sutra, ruke mi krvave od žuljeva, vidi ih, leđa mi se zgrbila k'o u starog konja, a vi samo znate dić' noge u zrak i zapovidat'! E, pa neću tako! Ode ja radit' na televiziju, a vi se snalaz'te bez mene kako znate!" Njegove posljednje riječi ispratila je pjesma - ....moj je babo puno radioooo, a ja sam mu novce trošioooo...

Kad je pjesma utihnula, Milutin doda: "Seljačina... Dabogda vodio marginalne tamburaške emisije!", pa se okrene prema ekranu. Nekoliko trenutaka je šutio buljeći u crno staklo. Zatim reče: "Promijenit ću ime ovoj igri."

Bariša i Zdravko ga zaprepašteno pogledaju. Onim dijelovima lica kojima su još mogli iskazivati emocije. Promijeniti ime "Najvećoj Igri U Svemiru I Šire!!!"?!

"Promijenit ću joj ime da ne zvuči tako pompozno. Da ju mogu igrati i najniži staleži, a da se ne stide što su siromašni. Zvat ću ju... zvat ću ju Bela."

"Bela?! Zašto?", promumljaju obojica.

"Pa tako se zove predsjednikova žena, idioti! Da nije otišla transporterima u šoping, tko zna kako bi ova priča završila."









forum
www.sfera.hr