Evo još malo Azije. Ovaj put to je film Dodir (The Touch), kojeg je režirao Peter Pau. Radi se o nečemu što bi se najbolje dalo opisati kao hibrid između Indiana Jonesa i Tomb Raidera, ali na kineski način. I to, mora se priznati, Kinezi znadu sasvim fino skuhati, barem ako nismo pretjerano zahtjevni.

Priča se vrti oko Sharire, relikvije koja sadrži čistu esenciju nekog budističkog sveca, pokojnog tamo negdje od 13. stoljeća. Do Sharire, izvora velikih moći koje nikako ne smiju pasti u ruke zlikovaca, vodi nekoliko predmeta-ključeva, među ostalim Srce Dun Huanga, nekoliko spisa i tako redom. Skrivena pred osvajačima, Sharira je smještena u nekoj velikoj pećini, prepunoj smrtonosnih klopki, i do nje se može doći samo opasnim akrobatskim vještinama. Da bi se do nje jednog dana ipak moglo doći, budistički su redovnici odabrali jednu obitelj, u kojoj su potrebne vještine prenošene 700 godina, s naraštaja na naraštaj.

Vrijeme današnje. Yin (Michelle Yeoh) i njezin mlađi brat Tong su slavni akrobatski par, koji svoje vještine demonstrira (a gdje drugdje?) u cirkusu. Sama Yin u legendu o Shariri baš i ne vjeruje, iako joj je pokojni otac njom uši probio. Tong, s druge strane, kao dvadesetogodišnjak, sve teže podnosi biti u sjeni starije sestre.

Na drugom kraju grada, bogati kolekcionar Karl (Richard Roxbourgh), na svojem putu do apsolutne moći, upravo se dokopao Srca Dun Huanga. Izvršitelj je bio Eric (Ben Chaplin), siroče i ulični lopov, koji je rastao zajedno s Yin i Tongom, a onda naprasno otišao i od tada svoja akrobatska umijeća koristi za spektakularne krađe umjetnina. Karl je vrlo opasan čovjek, ubija a da ne trepne, i Eric - koji za razliku od Yin vjeruje u legendu o Shariri - već sljedeće noći ukrade Srce koje mu je predao. Sa Srcem odlazi k Yin, i uskoro je čitava obitelj uvučena u bjesomučnu potjeru za zagonetnom Sharirom.

Točno, ovakvih smo se priča već nagledali. Međutim, ako se to dobro izvede, onda uvijek pali. Posebno kad glumci uspijevaju stvar držati na visini. Osobito to važi za Michelle Yeoh, zvijezdu honkonških akcića koju zapadna mainstream publika možda najviše pamti po Tigru i zmaju, Sjećanjima jedne gejše (Što sam bojkotirao iz principa: daleko od toga da imam išta protiv ijedne od tri ženske zvijezde tog filma, baš naprotiv, ali samo američkim kretenima može pasti na pamet da im Kineskinje utjelovljuju Japanke.) i kao Brosnanovu partnericu u Sutra nikad ne umire. Michelle Yeoh definitivno u jednoj osobi kombinira fizičku spretnost (poznata po tome da dobar dio svojih kaskaderskih točki radi sama), znanje borilačkih vještina, solidan glumački raspon, smisao za humor i općenito izgled nekoga u koga se čovjek uvijek može pouzdati. Kako je u ovom filmu i koproducentica i jedna od potpisnica priče/scenarija, možda će se u budućnosti isprofilirati i kao zrelija autorica. Ako ništa drugo, lakše se u takvom filmu vežete za nju nego, recimo, za Angelinu Jolie u sličnoj ulozi Lare Croft.

Naravno, kako to kod Kineza obično biva, film se može pohvaliti i atraktivnim pustinjskim i tibetanskim lokacijama, čak i uvidom u onu većinsku, siromašniju Kinu, daleko od pozapadnjenih metropola: rasklimani pokvareni vlak, još rasklimaniji auto, jadno selo u koje naši junaci stižu tražeći Shariru, ljudi odjeveni u plave radničke kute, čisto da čovjeka podsjeti na stara dobra vremena. Može se prigovoriti da film malo pada pred kraj, u spektakularnoj sceni obračuna, koja je zahtijevala CGI bolje kvalitete od onog koji je bio dostupan. Ali, sve u svemu, ako neke stvari oprostimo, te ako smo fanovi dotičnog podžanra i glumice, onda je Pogled iznenađujuće zabavan film.

Da je Michelle Yeoh u stanju samom svojom pojavom držati i slabije filmove na površini, pokazuje Srebrni sokol, još jedna njezina produkcija koju ovaj put potpisuje Jingle Ma. Ovdje je ona bogata nasljednica Lulu Wong a.k.a. Srebrni sokol, maskirani borac protiv zločina. Priča je futuristička, vrti se oko novog sustava mobilne komunikacije, sparenog s osobnim računalom, pomoću kojeg se mogu ljudima usađivati i podsvjesne poruke. Preporučam prvenstveno za mlađu publiku, da ne kažem djecu, kojoj je ovaj stripovski film, prema svemu sudeći, i namijenjen.

O našim filmskim prevoditeljima uglavnom više ne vrijedi trošiti riječi. Jednostavno se ne isplati gubiti vrijeme na analizu misaonih (hm?) procesa kojima je naslov A Scanner Darkly postao Replikator. Bilo kako bilo, ekranizacija jednog od najpoznatijih romana Philipa K. Dicka (koji je u zadnjih dvadeset i pet godina, od Bladerunnera, najekraniziraniji SF pisac uopće, iako su rezultati znali oscilirati) pojavila se i na našim DVD-ima.

Film je u suštini priča o nekoliko prijatelja, ovisnika o drogi Supstanca D. i sitnih dilera, koji u prljavoj i zapuštenoj kući u predgrađu, vjerojatno nekom reliktu američkog sna, manje-više sistematski odlaze u qurac, filozofiraju o smislu života, haluciniraju i istjeruju svoje paranoidne strahove od sveprisutne vlasti, što nesmiljeno uhodi sve i svakoga, a bogami, hoće ljude i mrak progutati. Nekoliko života iz kalifornijskog velegradskog predgrađa bačenih u vjetar, rekli bismo.

Međutim, sveopća paranoja, iako inducirana drogom, nije u ovom slučaju nimalo neopravdana. Jedan od petero prijatelja zapravo je infiltrirani policijski agent, koji pokušava odozdo doći do krupnijih riba u lancu distribucije opasne droge. Pri tome neizbježno i sam malo po malo postaje ovisnik, pa se i njegov život raspada, baš kao i njegov um, i tragični je svršetak u umobolnici neminovan. Ali, kako to kod Dicka obično biva, stvari nikad i nikako nisu onakve kakvima se čine i slijedi obrat kome kumuje neumoljiva policijska država...

Film je zanimljiv prije svega po specifičnoj tehnici koju koristi. Naime, u pitanju je animirani film, rađen već dobro poznatom tehnikom rotoskopije, u kojoj se animirani lik crta na projiciranoj slici snimljenog glumca ili glumice. Iako je neki animacijski čistunci smatraju podvaljivanjem bubrega pod muda, ta se tehnika vuče još od Fleischera i Disneya, pa preko Bakshija, a sad ju je režiser Richard Linklater samo kompjuterizirao. Rezultat dugačke postprodukcije je vizualno impresivan i mislim da je jedan od jakih pomoćnih faktora da se preko sat i pol epizodične paranoje i nafiksanih trabunjanja bez nekog pravog zapleta uopće dade gledati. Tu su i solidni glumci (Keanu Reeves, Robert Downey Jr., Woody Harrelson, Winona Ryder i Rory Cochrane), od kojih neki imaju itekako iskustva s drogama - primjerice, Downey je, čini mi se, sjedio u buksi, a i Winoni je malo falilo.

Iako film definitivno ostavlja vrlo opori okus i dobro je napravljen, nisam siguran da je nešto što će se učestalo vraćati u player, barem što se mene tiče. To definitivno znači da se ne radi o brzoj zabavi, što je svakako plus, ali isto tako i da je u pitanju dosta zamoran film o likovima za koje se dosta teško vezati i s njima se identificirati. U svakom slučaju, sugeriram još i dodatke na DVD-u, jer sadrže možda desetak minuta Dickovog intervjua/izlaganja na nekoj francuskoj konvenciji. Tek toliko, da vidite što je sve čovjek brijao. S druge strane, ne bih stavio ruku u vatru da nije imao pravo...

Uwe Boll, za one koji nikad nisu za njega čuli, jest njemački režiser kome su mnogi kritičari uvalili titulu što ju je onomad ponosno nosio Ed Wood, dakle najgoreg režisera u povijesti. Po mojem mišljenju, sasvim neopravdano!

Jer, kad čovjek pogleda njegova dva filma, Alone in the Dark i Bloodrayne, oba po video-igrama, onda se zapitate po čemu je on gori od, recimo, sličnih adaptacija kojima nas je častio Paul Anderson, o manje uspješnim imitatorima da i ne govorim.

U Alone in the Dark, kopanje po nekim starim predkolumbovskim arheološkim nalazištima na svjetlo dana (odnosno, u tamu noći) izbacuje nekakvu prastaru rasu čudovišta, s preočitim gigerovskim uzorima, koja se spremaju ponovno zagospodariti svijetom. Na putu su im vladina supertajna agencija, poprilično naoružana i opremljena (oklop, jurišni helikopteri, sateliti), jedan buntovni istražitelj paranormalnih pojava (Christian Slater - big gun) i mlada antropologinja (Tara Raid - big gun i big boobies).

U Bloodrayne, naslovna polu-vampirica - Kristanna Loken, od koje ne očekujemo ništa više od atributa i to, manje-više i dobijemo - ustaje u pobuni protiv gospodara svih vampira - Ben Kingsley, kome bi trebalo zaprijetiti oduzimanjem plemićke titule ako ne bude pažljivije birao uloge. Pri tome se udružuje s tajnom organizacijom koja se bori protiv vampira generalno, a koju predvode Michael Madsen, čija filmografija oscilira između sad već klasičnih Tarantinovih filmova i čistog žnj-smeća, i Michelle Rodriguez, koja se već više puta okušala u ulozi prgavih akcijskih junakinja.

Da, u oba se filma vidi Playstation (ili koja već platforma) porijeklo scenarija. Hvala bogu, od adaptacija kompjuterskih igrica ja definitivno ne očekujem do li minimalni nivo suvislosti. A Boll ga sasvim uspješno postiže, održava i čak se umije malo i izdići. Da, u scenarijima mu ima rupa i neobjašnjenih stvari, npr. nekakva mutna crkvena politika u Bloodrayne. Da, originalnosti nema ni u tragovima. Ima čak i gluposti. Mislim, cura koja se u Rumunjskoj prije par stotina godina šetala okolo u tijesnim kožnim hlačicama je riskirala redaljku i lomaču, ne nužno tim redoslijedom. Da, imaju pravo oni koji kažu da Boll ne zna režirati dijaloške sekvence. Recimo da to radi onako, ofrlje, tek toliko jer se mora. Baca on i likove u vjetar: neki samo prodefiliraju, dovoljno da se pomalo i zagrijete za njih (npr. neki od pripadnika i pripadnica tajne službe u Alone in the Dark), ali nedovoljno da bi ih Boll dalje razradio i korisno upotrijebio, osim kao topovsko meso. Njega zanima akcija, pucačina ili mahanje mačevima, ukratko koljačina. I to je cilj koji si on postavlja i uspješno pogađa.

Koristeći neke specifičnosti njemačkih zakona, po kojima mu, kao njemačkoj produkciji, film praktički plaća država (ako sam dobro shvatio; u međuvremenu su tu nešto mijenjali jer su se švercali američki producenti), Boll je uspio postići solidan tehnički nivo svojih uradaka i u njima skupiti razmjerno poznata glumačka imena, što u ovakvim filmovima nikako ne može smetati. Ukratko, čovjek zna što hoće, odabirom tema to pošteno iskazuje kao svoj program i onda i postiže. Da je nama jedan takav!

Ne znam je li to bio neki marketinški trik, ali je navodno svoje kritičare izazvao i da se s njim odmjere u ringu. Navodno su loše prošli.