Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr

Govoreći o hrvatskim piscima SF-a iz razdoblja časopisa "Sirius", mogli bismo konstatirati kako Branko Pihač (Zagreb, 1956.) upravo utjelovljuje tu generaciju autora, njezin uspon, gašenje, i ponovni život. U ovom razgovoru, vođenom elektroničkom poštom, saznat ćemo mnoge pojedinosti, ne samo o zanimljivom prošlom razdoblju, već i onome što predstoji.
Branko Pihač: NE TREBATE IMATI NIKAKVE KOMPLEKSE!

Razgovarao: Boris Švel

"Parsek": Možete li nam reći nešto o izboru tema svojih priča?

Pihač: Pa, moje su se priče razvijale prirodno kako mi je koja pala na pamet i nisam obraćao pažnju na temu, bilo je glavno da mi je bliska i poznata i da je mogu obraditi. Pa ipak, kada sam retrospektivno klasificirao svoje priče u zbirke, vidio sam da se moje teme mogu prilično dobro podijeliti u tri grupe: jedna je kontakt s vanzemaljcima (FOMBOS, dar zvijezda, Darivanje itd.), druga je psihologija, metafizika i mistika (Đavolji vrtovi doktora Hirnemiusa, Mačje oko itd.), a treća je futuristička (Posljednji poziv, Bumerang itd.). Mislim da u posljednje vrijeme nekako te teme kod mene sve više interferiraju. Ali, moram reći da je pisati sve teže, jer su ljudi već došli do mnogo ideja i teško je napraviti nešto originalno, što baš nikome još nije palo na pamet. Umjetnost je, u krajnjoj liniji, kao i tehnika, svaka priča je jedan mali izum, a prostor raspoloživih ideja se, prirodno, sužava, iako se razvojem nauke i proširuje. Ja se osobno često, kad mi neka ideja padne na pamet, pitam nisam li je, možda, negdje u nekom drugom obliku pročitao, ali do sada, koliko znam, nitko se nije javio da sam nekoga plagirao.

Je li istina da vam je pok. Urednik Borivoj Jurković odbio priče iz političkih razloga?

Ja nisam imao mnogo priča koje bi bile političkog karaktera. Urednik Jurković odbio je štampati dvije moje priče, jedna je bila Worglockova noć, a druga Tajna profesora Henka. No razlozi za prvu priču bili su da je preduga (odbio ju je recenzent Košćević), a za drugu je tok radnje bio naprosto prekompliciran za kratku priču. Ni recenzent Mažuranić nije mi priče propuštao samo tako, u nekoliko sam priča morao nešto popravljati. Što se tiče "političkih priča", bila je jedna jedina "politička" priča, s naslovom Sedamnaesta ravnina, u kojoj sam kritizirao komunistički Gleichschaltung, odnosno uravnilovku, a koju je kasnije objavio Boban Knežević. No, ne sjećam se da sam ikada imao neku diskusiju s gospodinom Jurkovićem o toj priči. Mislim da je ta primjedba neukusna, jer da je on odbijao priče iz "političkih razloga", onda bi ih valjda iz istih razloga i propuštao, a toga sigurno nije bilo.

Kakav je općenito bio vaš odnos s pokojnim gospodinom Jurkovićem?

Čuo sam od nekih prijatelja, još prije svojeg odlaska u Kanadu, da neki misle da je mene g. Jurković "favorizirao" i da sam zato uspijevao objavljivati priče. Mislim da nema naročite potrebe takve primjedbe iz podzemlja hrvatskog SF-a uopće komentirati, ali čini se da to moram, da većina ljudi koji ne znaju pravo stanje stvari ne bi pomislili da ja na to "nemam što reći", pa da je to "onda valjda istina". To prije svega nije etički prema pokojnom g. Jurkoviću, jer njega više nema i on se od tih glasina, koje i njega vrijeđaju, ne može braniti, pa mislim da je i to razlog da ja kažem što mislim o tome. Moja suradnja s pokojnim g. Jurkovićem je bila čista i profesionalna. On mi je jednom dao veliki kompliment rekavši da sam ja "jak autor" i da on po raznovrsnosti tema mojih priča vidi da "imam dubinu". Znao mi je pokazati pisma koja su stizala u vezi mojih priča. No, on je bio i veliki mudrac kada je trebalo voditi "Sirius", pa ta pisma nije objavljivao, odnosno objavio je samo malobrojna. Između ostalih, objavio je jedno pismo iz Srbije u kojemu me čitatelj kritizirao da sam u priči Đavolji vrtovi doktora Hirnemiusa plagirao atmosferu starog Egipta. Ja sam g. Jurkoviću tada rekao: "Pozdravite ga, stari Egipat je moja omiljena civilizacija i ako je on to osjetio, a da to riječima nigdje bilo spomenuto, svaka mu čast". No, sjećam se da je stiglo i jedno jako dobro pismo iz Beograda, općenito o mojim pričama, koje on nikada nije objavio. Ja sam bio time malo uvrijeđen, pa sam mu to i spomenuo. Rekao sam mu nekako ovako: "Nije baš fair da ste objavili one koji me kritiziraju, a dobre komentare niste objavili". Onda je on zastao i počeo se smiješiti na svoj karakterističan način i rekao mi jedino: "Pa, ja mislim da vaša priča to može podnijeti." Gospodin Jurković mi je, naročito u početku, dao nekoliko korisnih savjeta u vezi pisanja, upoznao me s recenzentom tadašnjeg "Siriusa", što je bio g. Želimir Košćević, i ja sam ga shvaćao kao svojeg mentora, iako mislim da za mene nikada nije učinio ništa što ne bi učinio za nekog drugog autora koji je nešto obećavao. Reći da ja nisam dobro pisao, pa me je on morao "gurati", bilo bi isto kao i reći da Heintje nije dobro pjevao, pa ga je Kleijngeld morao "gurati". G. Jurković je prema meni bez sumnje bio prijateljski, i ja se time ponosim, ali mislim da sam to i zaslužio. On je prije svega bio profesionalac i da moje priče nisu vrijedile, on ih ne bi objavljivao. To je bottom line.

Znate li nešto o politici "Siriusa", navodno je propuštano samo oko 10 posto priča?

Nije mi poznat taj omjer. Znam samo da je u nekoliko navrata, kad sam došao kod urednika Jurkovića, na stolu bila povelika hrpa rukopisa. Mislim da je bolje da o tome porazgovarate s nekim od bivših "Siriusovih" recenzenata. A ako ćemo pravo, jedan od deset i nije tako loš omjer. No, moram reći da je g. Jurković nastojao propustiti svaku priču koja je iole bila objavljiva, jer je htio da "Sirius" otkrije što više domaćih autora.

Možete li nam reći koliko ste priča objavili u inozemstvu?

Bilo je nekoliko objava, a moglo ih je biti mnogo više da sam malo više radio na tome ili da sam imao privatnih veza s uredničkim kućama, kao što su imali neki drugi autori u to vrijeme. Otkupljeno mi je osam priča u Njemačkoj, imao sam tri priče objavljene u Poljskoj i Tri minijature u jednoj čehoslovačkoj zbirci priča. Žao mi je što sam propustio razgovarati s jednim talijanskim urednikom kada je za vrijeme jednog SFeraKona bio u Zagrebu. To je više poslovna komponenta pisanja i njoj treba pristupiti isto tako metodički kao i samom pisanju, a ja tome još onda nisam obraćao dovoljnu pažnju.

Kako to da usprkos tolikom broju objavljenih priča niste dobili nijednu nagradu SFERA?

Nije to nikakva tragedija, to se događa i u svijetu, da se neka nagrada dodijeli, pa se poslije požali, ili da se ne dodijeli pa to izaziva pitanja. No, da bismo na to pitanje korisno i konstruktivno odgovorili, moram reći da Hrvati općenito imaju veliki problem kod vrednovanja stvari i taj se problem očituje na svim poljima, naročito onima koja nisu egzaktne znanosti. Da nemaju, stajali bi više na ljestvici poznatih naroda u povijesti. Ja sam prije mislio da je to zlo došlo od komunizma, ali jednostavna primjena Millovih induktivnih metoda slaganja i razlike pokazuje da to nije slučaj, nego da su Hrvati jedan oblik političke, društvene i psihičke nedoraslosti naslijedili od ranije.

Što se mene tiče, ja sam u sebi izgradio jednu distancu još od djetinjstva, kada sam trebao pjevati na dječjem festivalu, mislim, "Zagreb 1970", išao sam u sedmi razred osnovne škole. Izabrala me je profesorica muzičkog odgoja, gospođa čije ime znam ali ga možda u ovom trenutku ne bih spominjao, pa sam i ostajao par puta poslije škole uvježbavati jednu pjesmu. Onda je ona, međutim, otišla na porodiljski i zamijenila ju je jedna druga i ona je odmah na osnovi tri otpjevana tona ustvrdila da ja ne pjevam dobro i kao iz rukava izabrala jednog drugog dečka. I on je dobro pjevao, ali sam ja imao veći raspon glasa. Kasnije sam doznao da je on stanovao u istoj kući kao i ta nastavnica, i da je ona bila dobra s njegovom mamom. Uglavnom, kao što vidite, ja na to gledam kao na dio šireg mozaika onoga kako se stvarima pristupa u Hrvatskoj. Bilo bi dobro da to promijenite, jer sada, kad Hrvati imaju svoju državu, više nema isprike da su "za sve krivi Srbi".

Kakav je bio vaš rad nakon "Siriusa"?

Otišao sam iz Hrvatske 1991. godine. Nakon što je g. Jurković prestao biti urednik, objavio sam još nekoliko priča i nisam imao problema s kasnijim urednicima, a niti recenzentima. U ovom momentu vjerojatno vi, koji ste proučavali kronologiju autora, imate bolji uvid u to što sam ja objavio nakon "Siriusa" nego ja. Znam da sam dosta radio za Radio Zagreb i da je bilo perioda kada su mi svaka dva-tri mjeseca znali objaviti priču, bilo premijeru bilo reprizu. Suradnja s Radio Zagrebom uvijek mi je bila zanimljiva, jer su mnogi poznati glumci dali mojim likovima svoj glas, a dobru suradnju imao sam sa g. Miroslavom Mađerom i urednicom gđom. Cvitan, čijeg se imena u ovom trenutku ne mogu sjetiti. Nekoliko priča bilo mi je objavljeno na radiju i poslije mojeg odlaska u Kanadu, a urednica je u to vrijeme, mislim, bila gospođa Supek.

Kakav je bio vaš odnos s drugim urednicima i recenzentima, primjerice Košćevićem, Mažuranićem, Prćićem, Đokićem, Kneževićem…

Sjećam se da je urednik neko vrijeme bio Hrvoje Prćić, Darije Đokić je bio recenzent. Mislim da su oni bili O.K., Prćić je imao sa mnom jedan intervju na radiju, a dao mi je i, koliko znam, prvu stručnu kritiku mojeg opusa i ona je bila objavljena u "Siriusu" kao uvod u priču Mačje oko. Đokića se ipak više sjećam kao autora. Sjećam se da je imao jednu vrlo dobru priču u kojoj je ideja bila da moraš biti brži od svjetla da bi dobio brod brži od svjetla. Što se tiče Bobana (Kneževića, op.ur.), on je poslu pristupio vrlo profesionalno, a kao osoba mislim da je vrlo pošten i s njim je sve O.K. i ja se nadam da on još uvijek drži svoj biznis, iako je sada zbog manjeg tržišta svima teže. Krsto i ja smo imali privatnu suradnju nakon mojeg odlaska u Kanadu, jer je on vršio jezičku korekturu moga romana Mačje oko i tu je napravio posao iznad svakog očekivanja, jer se nije ograničio samo na jezik nego je čak i korigirao neke moje previde iz astronomije, a dao mi je i vrlo dobru i profesionalnu kritiku koju se nijedan autor ne bi stidio imati na koricama svoje knjige. Recenzenta Košćevića sam nekako ostavio za kraj: on je bio prvi s kojim sam došao u kontakt u vezi mojih priča, ne računajući, naravno, urednika Jurkovića. Njegova profesija je inače likovna umjetnost, ali je bio veliki ljubitelj SF-a, a recenziranju je pristupao vrlo ozbiljno, neopterećeno i pošteno. Popio sam s njime nekoliko puta kavu na Katarinskom trgu u Gornjem gradu, dok je bio direktor Galerija grada Zagreba, ali, na žalost, prije dvije godine on je otišao u penziju. Izgleda da stara garda polako odlazi…

Kakav je bio vaš rad u Kanadi? Jeste li nešto objavili na engleskom?

Ja moram reći da sam prije svega bio jako razočaran statusom SF-a u Kanadi. Bio sam u kontaktu s nekim, čak i vrlo jakim imenima ovdašnjeg SF-a i vidio sam da je Kanada jako zasjenjena Amerikom, ekonomski, ali i psihički. Honorari autorima su ponižavajuće niski, a profesionalni prijevod priče bio bi više nego deset puta skuplji od honorara za tu priču i to bi bio vrlo skupi hobi. Osim toga, morao sam se profesionalno razviti i u svojoj profesiji i to je trajalo nekoliko godina, a traje još i danas, pa sam zapravo potpuno zanemario pisanje. Pa ipak, čini mi se da ću pisanju posvetiti određeno vrijeme u budućnosti, no o tome još nemam čvrste planove.

Kakve su konvencije i fandomi u Kanadi? Kako kanadski SF prati svjetski SF?

Konvencije postoje i nisu uvijek u Torontu, a ono što živi su privatna druženja, parties po privatnim stanovima i kućama. Psihologija pregalaca SF-a i njihov psihički kut prema realnosti su potpuno isti kao i u Hrvatskoj, a mogu reći da je s obzirom na broj stanovnika, dakle relativno gledano, SF u Hrvatskoj napredniji nego u Kanadi. Vi ste, vidim, izdali vrlo lijepe tvrdo ukoričene knjige koje rijetko tko ovdje u Kanadi može izdati, jer je sve jeftini paperback. Pa ipak, nije ni Kanada tako bespomoćna, ovdje je težište, naime, na vizualnom aspektu umjetnosti, pa se na pr. isplati pisati scenarije za filmove, ali tu je konkurencija ogromna, postoje biblioteke scenarija i tu nema mjesta hobistima. To je profesija kojom se mora baviti 24 sata na dan ili odustati.

Na čemu trenutačno radite?

O SF-u sam ponovo počeo razmišljati tek prije tri-četiri godine, za prvih deset godina potpuno sam ga zaboravio. Imao sam, dakle, veliku pauzu po dolasku u Kanadu, ali sam uvijek svoje ideje pribilježivao na papir. Za sada imam koncepte za oko petnaestak priča koje bih trebao napisati, a ne mogu, jer za pisanje treba određen mir i opuštanje koje ovdje naprosto nemam, jer treba i raditi, a radim kao inspektor u QC (quality control) departmentu jedne firme, na poslu koji je odgovoran i koji se općenito smatra dosta stressful. Imam i gotove sinopsise za dva romana, jedan od njih je proširena tema priče FOMBOS, dar zvijezda, a drugi također tretira specifičnu kataklizmu planeta o kojoj, međutim, sada ne bih želio govoriti. Ono na čemu tu i tamo radim je četvrta zbirka priča, a radni naslov te zbirke je prema jednoj priči koja se zove Kanadska snježna noć. Biti u Kanadi, međutim, znači ogromnu informacijsku prednost, jer ovdje postoji mnogo materijala o životu ljudi u različitim epohama i oni su lako dobavljivi. Upravo proučavam svakodnevni život ljudi prije srednjeg vijeka za jednu priču čija je radnja smještena u anglo-sasko doba u Engleskoj, dakle to je na kraju kolonizacije Sasa iz sjeverne Njemačke negdje do 12. stoljeća, i koja će se zvati Grbovi, grobovi, gromovi i bogovi.

Namjeravate li izdavati dalje i kako?

Gledajte, stvari se temeljito mijenjaju u konceptu izdavaštva. Prije je bilo važno tko kome izdaje knjigu, jer pisci nisu imali tu tehničku moć, a i izdavačke kuće imale su priličan ugled jer su se držale stručnih kriterija vrijednosti i imale stručne ljude koji su znali procijeniti vrijednost djela. Danas, s jedne strane, imate hiperplaziju tehničkih pomagala i mnoštvo malih štamparija tako da svatko može sam sebi štampati tisuću-dvije knjiga, koliko eventualno može proći na Hrvatskom tržištu, a s druge strane mnoge izdavačke kuće ili nemaju dovoljno stručne ljude za izbor knjiga ili rade na principu "usluga za uslugu", pogotovo one koje dobivaju državne dotacije. Ja sam osobno dao rukopis svojega romana Mačje oko - za koji imam odlične kritike od jednog profesora hrvatskog jezika na sveučilištu u Waterloou, a također i od dva poznata hrvatska stručnjaka i ljubitelja naučne fantastike koje sam spomenuo ranije, u jednu poznatu izdavačku kuću u Zagrebu, no nakon negdje šest mjeseci dobio sam odgovor da oni knjigu ne mogu objaviti. Nikakvog razloga, nikakvog obrazloženja, nikakvo ime književnog kritičara koji bi pod svojim punim imenom i prezimenom mogao reći da roman ne valja, ništa. Kada sam upitao za ime kritičara koji je roman odbio, rečeno mi je da je politika kuće takva da se imena njihovih internih recenzenata ne odaju (?!?). Jednom riječju, imate sistem u kojem ljudi bez imena djeluju iz potaje, a tu onda nikako ne može biti ni etike ni časti ni profesionalnosti. Mislim da nijedan pisac ne bi trebao da se tako ponižava, da uopće kontaktira s nevidljivima i da mu takvi određuju vrijednost. Ja osobno mogu izdati svoje knjige u vlastitom izdanju i to bi bio moj savjet svakom piscu i uopće umjetniku. Trebaju nam samo stručni ljudi koji će pod svojim punim imenom, prezimenom i ugledom procijeniti knjigu, jer je psihologija kritičara definitivno drugačija nego psihologija pisca, i ta kritika bi razumno trebala biti neki garant vrijednosti djela. Do te točke može i mora ići autor, a dalje ostaje stvar na čitateljima, hoće li ga prihvatiti ili ne.

Što biste nam mogli reći za kraj?

U svakom bavljenju postoje različite struje i njihovo ujedinjenje je moguće samo ako one poštuju jedinstvene kriterije vrijednosti, jer inače nemate borbu mišljenja, nego borbu osoba. Mislim da se, koliko ja vidim stvari ovdje izvana, morate možda bolje organizirati jer je sve stvar organizacije. Morate vidjeti s kojima resursima raspolažete i postaviti krajnje ciljeve, pa makar i nerealne, jer je najvažnije ići u pravom smjeru, a koliko ćete postići, to uvijek ionako ovisi o nizu okolnosti. Ne trebate imati nikakve komplekse prema strancima, jer tu zaostalu psihologiju podatnosti šire oni koji ništa ne mogu da stvaraju ni da daju, pa podsvjesno žele uništiti one koji nešto stvaraju, jer im je to jedini način da dođu do izražaja. Morate eliminirati nedozrelu psihologiju nadmetanja koja je u moje vrijeme bila vrlo prisutna u SFeri da su to primijetili čak i neki ljudi izvana, i umjesto nje razviti kolektivnu psihologiju međusobne zainteresiranosti i druženja. Morate paziti da ne utonete u žablje perspektive SF-a, a i realnosti općenito, nego da uvijek imate obzor nad totalitetom. Trebate biti svjesni da je SF, htio to netko ili ne, književnost budućnosti jer promatra svijet s viših i generaliziranijih aspekata, a to je naprosto zato jer ju pišu ljudi različiti od onih koji pišu intrigantsku (ne intrigantnu) književnost za široko pučanstvo. Isto tako ne treba govoriti o nekoj "staroj gardi", mada sam i ja spomenuo taj izraz, jer se generacije ne izmjenjuju digitalno, nego kontinuirano, kao glumci na pozornici historije.

U svakom slučaju želim vam puno uspjeha u radu i zahvaljujem vam na ovom razgovoru.

Hvala Vama!



forum
www.sfera.hr