Jedan od novih autora na stranicama "Parseka", Zvonko nam se već predstavio svojom pričom Deveta patka u broju 92. Kao i u slučaju prethodne priče, začudnost koju nalazimo u Zvonkovim radovima sasvim je neuobičajena...

Tog jutra se mlađi brat Julijan probudio s mnoštvo ideja u glavi. Nije bilo vremena za čekanje, odmah je krenuo po doručak.

Gotovo poskakujući, hitro i precizno je klizio sa stepenice na stepenicu, spuštao se u svijetlošću okupanu kuhinju i mamin zagrljaj.

"Mamice!"

"Julijane!", iznenađeno će mama. "Pa što je to? Nešto si mi pun energije danas?"

Ali, Julijan nije imao vremena za trivijalne razgovore. Bio je to njegov dan i valjalo je što brže u njega i poletjeti. Ozbiljno je promatrao nedosežno visoke kuhinjske elemente i ruke pružio u zrak: "Može moje peludne prutiće?" upitao je mamu.

"Opa", odgovori ona otvarajući taj čaroban pretinac što skriva nešto najfinije zamislivo na svijetu. Uzela je plavu kutiju sa slikama njegovih omiljenih pčelana iz crtane serije. Eufrezija je jučer spasila livadu od najezde mravona. U zadnjem trenutku!

Julijan je već sjedio na svojem mjestu za stolom, na svojoj stolici, a koja nije bila povišena zato jer je on mali, nego zato što on doista zaslužuje sjediti visoko. Ne kao njegov brat Lilijan, koji uvijek stvara probleme.

Mama je krenula pred njega staviti zdjelicu s četiri prutića i nektarom proljetnog ružmarina, ali ju je brzo povukla natrag.

"Mama?!" bolno je zazvučalo.

"A-a. Ništa dok mi ne kažeš što se zbiva." Mama Tratinčica je znala kako iznjedriti podatke od svojeg ponekad zagonetnog mlađeg sina.

"Ali, mama?", uslijedio je drugi molećiv pokušaj, bezuspješno. Zatim je Julijan kao ljutito prekrižio ruke, no osmijeh mu je izbio na licu i sav je u jednom dahu priznao: "Danas ću se voziti u svojoj vozilici!"

Zdjelica s dobrotama je ostala u zraku.

"Svojoj vozilici?" uz sumnju u glasu, možda i zabrinuto upita mama. No Julijan je toliko piljio u zdjelicu da ju je jednostavno spustila pred njega. "To ti je tata rekao? Julijane?"

Zadovoljno mljackanje, cuclanje i oblizivanje ispunilo je i prostoriju i jutro. Njegovi peludni prutići su doista jedna od najboljih mogućih stvari. Čak niti medne gomilice nisu toliko dobre. No, mama je i dalje stajala uz njega, očekivala odgovor. Samo mu nije bilo jasno ono o tati.

"Tata? Tata ništa nije rekao."

Sada već s olakšanjem u glasu mama nastavi ovim smjerom istrage: "Nego?"

Potpuno sretno i zadovoljno maleni pčelan Julijan ponovno ispali prodoran osmijeh: "Ja sam to sanjao!"

"A tako, dakle", umireno se okrene njegova mama i ponovno počne raditi to što već mame rade svako jutro u kuhinji. "Hajde, pričaj mi malo o tom snu."

"Pa, sanjao sam da sam se ustao, doručkovao, otišao u svoju vozilicu. I tata je bio tu, ali ja sam pilotirao. I išli smo na ovu tu planetu." Julijan je pokazivao prema prozoru i velikoj plavoj kugli sa smeđe zelenim flekama kopna i bijelim posipanim oblačnim paperjem, a koja se pred njima nalazila. "I onda smo išli svuda i do neke planine, a imala je ono bijelo po sebi…"

"Snijeg", nadopuni mama. Jadno dijete cijeli život leti okolo, a nikad se nije sanjkalo.

"I onda smo bili tamo, i vidjeli smo nekakvo smiješno visoko bilje, a ima čačkalice po sebi. Ne kao ruže, nego skroz." Mljac, mljac, šljok, šljok. "I onda su došli ti veliki mravoni, oni s laserima, i htjeli su uzeti to čudno čačkalica bilje…"

"Kaktus."

"…zbog velikih crvenih cvjetova, ali im mi nismo dali", dovrši Julijan.

U to se začuo bat teških koraka. Tratinčičin muž Maja nije bio debeo pčelan, više onako, punašan. Razlog zašto su se stepenice što vode u kuhinju ponekad tresle, smatrala je ona, je zato što on voli stajati onim zadnjim dijelom stopala. Onako, muški, snažno.

Tata Maja je ugrabio svoju ženu u strastven zagrljaj i krila njih oboje veselo su zazujala.

"Dobro jutro dragi."

"Dobro jutro draga. Je li moja Tratinčica nešto lijepo sanjala?"

"Pa, možda i jesam, ali ni približno uzbudljivo kao neki", reče ona i zabaci glavu prema gotovo praznoj zdjelici za stolom.

"Da?", upita tata.

"Julijane, hoćeš tati ispričati što si sanjao?"

Nije tu trebalo previše nagovaranja. Otac je prišao zapričanom sinu, u maleno čelo proslijedio poljubac, te krenuo pripremiti nešto za jelo. Tata je volio medene valjuške. Priča se nije imala namjeru zaustaviti, pa je Tratinčica tiho upitala muža:

"Što ćemo s Lilijanom?"

"Što - što ćemo? Evo, popravio sam vozilicu, a danas je zadnji dan…"

"Ja ne bih da on ide."

"Ma znam…"

"Ali njemu to ne ide", uporno će mama. "Neka ponovno upiše letački tečaj…"

"Nije stvar u tome", umirujućim tonom će tata Maja. "Mlad je. To ti je vruća, pčelanska krv. Jesi li vidjela sliku one cure u koju se zagledao?"

"Jesam, ali…"

"Tečaj tu neće pomoći. A ako mu zabraniš, tek tada će biti loše. Onda će ukrasti vozilicu i sve to. On njoj mora donijeti to nešto posebno."

Mama Tratinčica je utihnula, uvidjevši da do rezultata ne može.

"Tata, kad idemo?" stvorio se Julijan i uskliknuo odmah pokraj njih.

"Ah, da", gotovo s isprikom će mama. "Zaboravila sam reći, danas imaš još jednog pilota za pripremiti." Zagonetan osmijeh se proširio njenim licem, krenula je dodati još malo nektara proljetnog ružmarina i jedan prutić u Julijanovu zdjelicu.

"Mi negdje idemo?", upita tata s trunkom shvaćanja kamo sve ovo zapravo vodi.

"Pa da, kao u snu, a rekao si da se snovi ostvaruju. Veliki pčelani ostvaruju svoje snove, tata. Hajde, idemo!", reče Julijan, vukući ga za ruku.

"Prije nego što krenete, evo još malo za mojeg velikog pčelana", reče mama i pruži Julijanu prutić.

"Ovaj, Julijane", tata Maja je morao dati odgovor unatoč tome što je njegov sin već sjedio i napadao žut, ljepljiv i presladak prutić. "Ti znaš kako smo mi pričali o školi i vozilici?"

"Da, tata." Šljok, šljok, mljac, mljac.

"O tome kako pčelani prvo moraju naučiti letjeti. U školi. Sve one zadane oblike."

"Da, tata", ponovno i odsutno će Julijan.

"Tek onda mogu ići učiti pilotirati."

"Da, tata!" Zdjelica je ponovno bila prazna. "Ali, kada idemo?!"

Tata Maja je utonuo u najnježnije boje glasa.

"To ti i govorim. Morati ćeš prvo biti u školi i učiti letjeti svojim krilima. Onda ćeš ići učiti pilotirati u svojoj vozilici."

Velika nepravda je u tom trenutku bila izrečena. Julijan više nije bio mali i znao je što to znači. Njegov brat Lilijan je opet pobijedio. Međutim, zato što više nije mali to nije značilo da je mogao sakriti ono što je sve to za njega značilo.

"To nije pošteno!", gotovo je zajecao, a brada je iskočila u naletu tuge. "Lilijan je dva puta razbio vozilicu i dobio je novu, a ja nikada ne mogu dobiti svoju vozilicu!"

Tata Maja više nije uviđao strategiju koja bi vodila uspjehu.

"Ali Julijane, znaš da nije tako", svejedno je pokušao. "Odrasli pčelani moraju mnogo toga razmišljati i promišljati…"

Trutovi najobičniji, prošlo je kroz glavu njegove žene Tratinčice. Nikad ništa ne rade.

"Danas još k tome moramo i krenuti", nastavi tata Maja. "Da stignemo na Festival, znaš?"

Julijan je samo još i ljutito i tužno prekrižio ruke.

"A Lilijan se mora još puno vježbati, a vježbati se može samo pilotirajući, znaš?"

Julijanov izraz se nije izmijenio: "Vi njemu uvijek popuštate."

Tata Maja je uvidio da bi bilo krajnje vrijeme za napuštanje broda i prepuštanje vrućih krumpira snagama potpore. "Ma znaš da nije tako", samo je šapnuo, potapšao sina po kratkoj kosici, te ženi nadodao: "Idem ja. Malo pogledati Lilijanovu vozilicu. Provjeriti da je sve kako treba, i to."

Tratinčica je znala da će to tako završiti. U njenim rukama, kao i uvijek. Ali njena ljubav je bila velika i tu nije bilo pomoći.

Prošlo je i nekoliko minuta prije nego što se odlučila progovoriti. Julijanov izraz lica nije popuštao.

"Vidiš, mi pčelani, mi ti stalno putujemo", krenula je objašnjavati ona. "Mi nismo kao oni mravoni. Oni vole živjeti u onim svojim rupama, ali mi ne. Za nas su bitne biljke i cvjetovi. Mi idemo od svijeta do svijeta i oprašujemo ih, brinemo se o njima."

Julijan ju je slušao, a možda i nije.

"Festival je za nas jako važan", nastavi mama Tratinčica. "Svakih nekoliko godina se svi pčelani sastanu i onda mogu uspoređivati svoje doživljaje i sakupljanu pelud sa svih krajeva galaksije. Pčelani su vrlo važni zato jer uljepšavaju i obogaćuju živote svih bića i domorodaca, odnosno onih koji ne putuju sa svoje planete. Na primjer, svi sada mogu uživati u tom divnom cvijetu Ambrozije, koju inače ne bi mogli upoznati, ne bi ni znali za nju. Diljem galaksije, nitko više nije prikraćen, našim trudom taj divan miris i cvat dodiruje svakoga."

"Zato pčelani prvo idu u školu. Tamo se uče brinuti o drugima i pomagati, uče letjeti i uče sve te zadane oblike."

Tada su se niz stepenice začuli još jedni koraci, pa je mama utihnula. Lilijan se spustio na doručak. Nije bio ništa manje odlučniji od svojeg brata. Čak nije niti pozdravio.

"Ima još one cvjetne salate?"

"Dobro jutro sine."

Stasom već gotovo odrastao pčelan sustavno je pretražio poznata skrovišta hrane i upotpunio stručan odabir. Čim se sjeo za stol i uvidio mlađeg brata, upitao je: "Što je bilo?"

Julijan je samo sklonio pogled na stranu i dalje crvenog lica.

"Stara, on se opet duri?" upita Lilijan.

"Ah, znaš kako je", reče mama Tratinčica, već više nego dovoljno emotivno načeta za jedno jutro. Kako sada Lilijana odgovoriti od njegovog nauma? Nešto mora učiniti…

"Misliš i danas ići?" upita mama oprezno. Nije gledala prema njemu, radila je nešto s posudom.

"Da."

"Ti znaš da će brod sam krenuti u predviđeno vrijeme? Da moraš biti na vrijeme nazad?"

"Da."

"Ako se danas nešto dogodi nećemo ti moći pomoći, to znaš?"

"Mama! Znam i znam, pusti me na miru!"

"Ali Lilijane, naći ćeš taj poseban cvijet na slijedećem stajanju! Ovdje više nije sigurno. Ti znaš da su domoroci ovdje ratovali do prije dvije godine. Znaš, bacili su Gljivu!"

Bez odgovora. Sad je i Lilijan kivno gledao na stranu.

"Da ipak ne ideš?", odaslala je molećljivo svoj posljednji pokušaj.

"Stara, pusti me na miru! Znaš da idem i gotovo. Idem u to mjesto koje se zove Bunar Ruža. Ako tamo neće biti - nigdje neće biti!"

"Bunar Ruža? Ali to je područje od ovih što su bacili Gljivu?"

"Što mogu kad sam, NA TVOJ NAGOVOR, cijeli dan izgubio u onoj nekoj SAHARI, tražeći pustinjsku ružu. I nisam je pronašao zato jer takav cvijet ne postoji!"

"I razbio si vozilicu!" najednom vikne Julijan.

"Što se ti javljaš, ja sam mislio da smo istrijebili sve te dinosauruse", uzvrati Lilijan.

"To nije bio dinosaurus, to je bila žirafa. Mama, on ništa ne zna!", zakriči Julijan.

Mama Tratinčica se odmah latila komunikatora uvidjevši kamo ovo vodi. "Maja, dolazi gore. Počinje."

"Šuti više!" ponovno će Lilijan. "Kad tražiš cvijeće moraš ići nisko. Nisam ja kriv što je ta velika krava onda digla glavu."

"Žirafe nisu krave! Mama, ja hoću vozilicu!"

"Ha, ha, ha, mala leteća bebica bi pilotirala", okrutno će Lilijan.

"Prestanite!", povikala je Tratinčica, bezuspješno.

"Ja nisam mali!"

"Kepec."

"Mama, reci mu!"

"Tišina!" najednom se zaorio tatin glas. "Što se ovdje dešava?"

I bila je tišina. Tata Maja je, ako ništa drugo, još uvijek zvučao dovoljno opasno. "Lilijane, kreći. I da si natrag na vrijeme."

Stariji se pokunjeno izgubio. Mama Tratinčica je samo uspjela dobaciti: "Čuvaj se!"

"Ti isto tako", s osmjehom će Maja svojoj ženi. "Skuhaj nešto."

I ostao je još samo Julijan. Ljutit i povrijeđen.

"I? Što ćemo ti i ja? Duriti ćeš se do prekosutra, ili…?", upita tata nježno.

Bez odgovora. Ruke prekrižene. Nije po njegovom.

"Hajde s tatom. Popravljat ćemo nešto u hangaru i čekati Lilijana."

Ništa. Tata Maja počinje uviđati da će se ovdje trebati neka posebna vrsta podmićivanja.

"Julijane, što ako ja kažem ovako… Mi napravimo jednu pogodbu, može?" Nikakvog odgovora, ma ni trzaja obrvom.

"Ako Lilijan i ovaj put nešto zezne, razbije i to, prva vozilica koju radimo ide tebi. Može?"

Tmurno lice se uzdigne od poda i pogleda tatu. Najednom, kao kad se sunce probije, osmjeh je zasjao, a Julijan uzviknuo:

"Jupi! Moja vozilica! Moja vozilica!"

Mama Tratinčica nije uputila ljubazan pogled tati Maji.