Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr

Čitatelji "Parseka", do sad upoznati s Kristijanovim minijaturama, uživat će u ovoj punokrvnoj priči. Puno slika u malo riječi, kao i brza akcija, zorno demonstriraju njegovu vještinu minijaturista.


Kristijan Novak
STANICA

Zidovi poprskani krvlju.

Stanica se polako okretala oko mutnozelenog mjeseca, bljesak na nebu lišenom zvijezda. Samo je jedna, tamno, tamno crvena kugla kratkovidno žmirkala u daljini. Kraj galaktičkog kraka, poput završetka puta s kojeg slijedi pad u beskrajnu prazninu. S druge strane, daleko svjetlucaju sva ona bezbrojna sunca središta galaksije, predaleko da bi bila išta više od sivila u tami.

Na stanici, tišina prekidana zujanjem strojeva, povremenim javljanjem računala i pokojim kašljem jednog od generatora. Sterilnost nagrđena krvlju.

* * *

Laboratorij je u najgorem stanju - izvrnuti stolovi, razbacana oprema, razbijena računala, pričuvna rasvjeta koja svojim crvenilom skriva neko drugo crvenilo, ljepljivo i tekuće. U jednom kutu, Elvira sjedi i gleda u jednu točku. Paralizirana je strahom, totalnim užasom koji se iz jedne točke u mozgu spustio niz vrat i ugnijezdio u donjem dijelu kralješnice, oduzeo joj noge i otpustio mjehur. I tako, Elvira sjedi u svojoj mokraći, nogu djelomično podvučenih pod sebe, praktički nesvjesna okoline. Samo je jedna točka zanima, ali kad bi se ona pomakla, Elvirine oči ostale bi na mjestu gdje je dotad ta točka stajala. U rukama steže prijenosni terminal, privija ga uz prsa kao da je štit. A uz nju leži omamljivač, nadohvat ruke. No mogao bi biti i dvadeset metara daleko, što se Elvire tiče. Njene oči vide samo jednu točku, a ta točka je smrt. Kad se točka pomakne, sve će biti brzo gotovo.

* * *

U skladištu broj pet, dvojica muškaraca teško dišu. Jedan pridržava drugoga koji krvari iz rane na ruci. U stvari, iz batrljka jer je ruku ostavio dvije prostorije dalje. Izgubio je mnogo krvi i pao bi da ga drugi muškarac ne pridržava.

Ovdje je svjetlost prigušena, zrak ustajao, tišina sveprisutna osim disanja, jednog brzog i frenetičnog, drugog sporijeg i smirenijeg. Ali strah je tu, prisutan kod obojice iako viši, ranjeni muškarac u preostaloj ruci steže teški pištolj, a njegov pomagač preko leđa ima prebačenu jurišnu pušku.

Ozlijeđeni muškarac opušta se pod pritiskom nadolazeće nesvjestice i ispušta iz ruke pištolj. Metal zazveči na metalu, drugi se muškarac trgne i grabi pušku s leđa, puštajući onesviještenog da se sklupča pod njegovim nogama.

* * *

Bojiš li se, Igude? Sigurno se bojiš. Stanica ti je u raspadu, dvije trećine posade mrtvo, a generatori tek što nisu otkazali. Hoćeš li stići do kapsule prije no što bude prekasno?

* * *

"Mislim da smo konačno nešto postigli!", reče Elvira ponosno, pokazujući na jednooko uplašeno stvorenje koje je sjedilo u kutu improvizirane ćelije. "Zadnji pokusi pokazali su da su naše sumnje bile opravdane: taj je dvonožac vrh hranidbenog lanca na Mirceli. I pokazuje inteligenciju!"

"Dakle, to je cjelokupni zaključak nakon dva mjeseca pokusa?", Igud se nasmije posprdno, "pa na..."

"Slušaj, Igude", prekine ga Elvira, "shvaćaš li na što smo naišli? On je posve drukčiji od ostalih organizama na Mirceli - kao da je ovamo dopremljen! Zato smo ga i uhvatili, njegov spektrogram..."

"Čime lovi? Ovim tankim rukama? Zubima? Pa ima praktički mliječne zube. Glupost! Uostalom", Igud zastane da bi proizveo veći efekt, "umjesto što gubimo vrijeme s njim mogli smo već pokupiti sve dijamante i javiti da nas dođu pokupiti."

"Miješaš prioritete!"

"Nikako! Očito je da ćemo biti plaćeni za rudarski posao, istraživanje je tek… Nuspojava. Svima u Kompaniji to je posve jasno, osim, izgleda, tebi!"

Elvira se namršti, proguta psovku i ode iz sobe. Igud se nasmiješi gledajući kako joj se stražnjica pomiče ispod uniforme i prisjeti se nekih drugih trenutaka s njom. Slegne ramenima i nastavi tipkati izvještaj.

* * *

"Javljaju da nastavimo iskopavanja. Prokleto previše vremena smo izgubili na gluposti!"

Sjedili su za stolom u društvenoj prostoriji, na dnevnom sastanku.

"Otkrivam fascinantne stvari o Jednookom, izgleda da..."

"Ne zanima me to! Mislim da nitko osim tebe i Diotermisa nije zainteresiran za tu spodobu. Trošite resurse stanice na njega umjesto da sve iskoristimo za brže iskopavanje. Shvaćaš li da ova stanica nije napravljena da traje tako dugo? Kao da su zaboravili na nas!"

"Gledaj, Igude, nije to tako jednostavno. Mi smo i znanstveni..."

"'Ajde šuti, Diotermise! Zatvoriš se u svoj labos i drkaš tamo po svim onim svojim instrumentima, umjesto da nam pomogneš. Ti i Elvira." Igud pogleda Elviru u oči. "Slušaj, donio sam odluku. Ona spodoba mora otići. Već smo slabi s hranom, a osim toga trošite previše vremena na njega. Sad nam treba sva pomoć..."

"Ne dolazi u obzir! Što si ti zamišljaš..."

Igud udari šakom po stolu. "Što si zamišljam? Pa ja sam zapovjednik ove jebene stanice!" Kimnuo je glavom prema visokom muškarcu koji je sjedio s Elvirine lijeve strane. "Fredi, riješi to."

"Ne!"

"Šuti, ti nemaš ništa za reći o tome. Ni ti, ni Diotermis."

* * *

"Diotermise, bojim se. Igud se ponaša čudno. Morali bismo nešto napraviti."

"A što? Bojim se da je Jednooki osuđen na smrt. Fredi će ga ubiti, Igud je odlučio, a on je zapovjednik."

"Ako javimo..."

"Kome? Ako ih nije bilo briga za nas do sada, zar misliš da će ovaj poziv nešto promijeniti. Prisutnost Jednookog na mjesecu je misterij. A njih zanimaju samo ti dijamanti …"

"Ne možemo dozvoliti da ga samo tako ubiju. To je ipak inteligentni stvor, vidiš da je naučio prepoznavati znakove."

"Što predlažeš?"

* * *

"Regina je poludjela! Zatvorila se u kupaonicu i unutra vrišti. Razvalit ću vrata!"

"Smiri se, Tobiase. Poslat ću -"

"Da se smirim, Igude? Da se smirim? Prvo podivljali Leonard s mesarskom sjekirom, a sad Regina. Čini mi se da sve odlazi u kurac!"

"Fredi? Fredi, jebemu! Idi po Danijela i riješite to. Ne mogu vje -"

"Koji je to kurac?"

"Generator je pregorio! Slušaj Igude, mislim da bismo trebali evakuirati stanicu."

"Fredi, učini što sam ti rekao. Ja ću pregledati generator."

* * *

"Umri, kurvo!"

...

"Fredi? Fredi, što... AHHH!"

"Moram pobjeći … Moram pobjeći. Ovo se ne događa..."

"Regina, otvori. Molim te…"

"Hej, tko je ugasio svjetlo? Leonarde, jesi li to ti?"

"Elvira, pomozi mi, molim te… Boli me… Tako me boli…"

"Ti ćeš omamljivačem na mene, pičko?"

"Ne! Nemoj! Molim te …"

* * *

Stiže pred vrata kapsule, sam. Fredi je iskrvario. Pucanj, drugi, treći, negdje u drugom dijelu stanice. Igud se strese. U umu mu je samo jedna misao, samo bijeg. I strah, ali to nije misao. Strah ga sputava, usporava, suši mu usta, trese mu ruke. Trnci mu se spuštaju niz leđa, bok uz bok s ledenim kapljicama znoja. Disanje mu je isprekidano.

Bojiš se, Igude? I trebaš se bojati. Čuješ li to disanje? Dolazi li to smrt po tebe ili je to samo u tvojoj glavi? Sve je samo u tvojoj glavi, Igude, ali ti to ne znaš. Niti ne slutiš. Samo se bojiš.

Otvaraš vrata, ulaziš u kapsulu, zatvaraš vrata. Kontrole su automatizirane, znaš što trebaš uraditi ali sve ide sporije, tako prokleto sporo jer se tako jako bojiš. A čega se bojiš, Igude? Neka strah prestane, neka sve prestane. Imaš pušku, upotrijebi je! Prekini strah, inače te on nikada neće napustiti. Sad je prekasno za to. Kamo god pogledaš, vidiš jedno oko, veliko, zastrašujuće, smrtonosno. Podigni pušku i prekini strah, prekini agoniju, prekini sve. Oslobodi se tog oka, oslobodi se mog pogleda.

* * *

"NEEEEEEEEEEEEEEEE..."

* * *

Ako najudaljeniji kutak galaksije nije dovoljno daleko, što onda je? Kamo bih morao otići da me ostave na miru?









forum
www.sfera.hr