Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr

O Edu Barolu ne znam puno, osim što dolazi iz Šibenika i jedan je od novijih pisaca žanra.


Ed Barol
DOBRO DOŠLI

Rupa između korijena Swientenie macrophylle nije bila ni izbliza onoliko duboka koliko je to Walter želio. Dobar dio njegovog tijela je i dalje stršio iznad površine, površine nad kojom je vreli zrak zajedno s plamenovima izazvanim bombama u svom zagrljaju držao gustu vegetaciju maglovitih šuma Petena. Zadnjih četvrt sata otkako se pakao otvorio iznad njih, njegovu mimikrijsku metauniformu natopile su litre znoja. Maska kroz koju je disao nije više uspijevala filtrirati dovoljno kisika. Jaqui je ostao ranjen dolje niz brijeg, do sada vjerojatno mrtav, dok je Caleb nestao u zelenilu tropske šume, izmjenjujući vatru s kineskim specijalcima koje je njihova verzija Falcona istovarila nad zelenilom zajedno s tepihom zapaljivih bombi. Isti ti bombarderi su izazvali dodanu zbrku i uništenje nakon što ih je američka avijacija oborila s neba.

Pred očima mu se nije odvrtio cijeli život, zadnjih minuta su mu kroz glavu prolazile samo misli o ženama. O Erin, koju je tako glupo izgubio zbog svoje ambicije kad je odbila ostaviti svoj posao i odseliti s njim, i koju nikada nije prebolio. I o ovoj posljednjoj. Niskoj dugokosoj latini koja ga je prošle večeri pokupila u hotelskom baru. Nadao se da je pala na njegov šarm plavookog dugajlije plave kose, iako je davno izgubio iluzije o svom izgledu. Nije se pretjerano iznenadio kad je pred jutro otišla dobacivši mu poljubac nakon što mu je iz novčanika izvukla poveću dolarsku novčanicu. Samo se praznina u njemu malko produbila. Ono što mu je smetalo bile su sve one cigarete koje je pušila, posebno zbog toga što je insistirala na ljubljenju. Njezin opori okus pepeljare sad mu je opet žario nepce u ovoj spaljenoj atmosferi.

Nije mogao vjerovati da mu se to događa sad kad je očekivao kraj, ali digao mu se, velik i tvrd, kao što davno nije bio. Drhtanje i treperenje su mu zahvatili tijelo. Podigne suzni pogled i ugleda svoje ruke, izvitoperene i neprepoznatljive kako se izvijaju pretapajući se u nekim dodatnim dimenzijama kao i cijeli njegov okoliš. Delirij izazvan nedostatkom kisika, pomisli. Ogromni zračni val nalik na tsunami zatreperi u daljini zaklanjajući sav obzor. Nestane sav zvuk, stvarnost poprimi nemoguće oblike i boje dok je val gutao razdaljinu između njih. Walter ponovo zarije glavu u rupu prekrivši kacigu rukama. Ovog puta njegov život proleti mu pred očima. Barem ovaj današnji dan.

* * *

Zvuk cellcoma izvukao ga je iz sna koji nije trajao više od jednog sata nakon što ga je latina ostavila pred jutro. Potražio ga je pipajući po noćnom ormariću, lupkajući po debeloj knjizi na njemu i oko nje, srušivši plastičnu bocu s vodom, sve dok ga nije dohvatio. Uključio je samo audio vezu sa svoje strane i promrmljao jedno 'alo.

- Doktore Samuelson, dobro jutro - lice na zaslonu bilo je mladoliko, kratke kose iznad tamnog odijela. Walter pogleda, sad već razbuđen i s više zanimanja.

- Vi ste potpredsjednik korporacije, sjećam vas se s jednog sastanka u Miamiu.

- Jedan od potpredsjednika - odvratilo je lice kroz tanke usne - i da, imao sam čast upoznati Vas.

- Znači li vaš poziv da su sredstva za dodatna istraživanja napokon odobrena? Već devet dana čekam u ovoj zabiti da ponovo krenemo u prikupljanje uzoraka.

- Ne baš, ne zovem vas zbog toga, potrebni ste nam zbog jedne druge stvari. Za točno - lice na ekranu skrene pogled i podigne zapešće, čak i na minijaturnom ekranu Rolex je bio prepoznatljiv - Dvanaest minuta budite ispred hotela, obucite se za izlet u divljinu, dolje će vas pokupiti pukovnik Metzler, zapovjednik jednog našeg interventnog tima, on će vas uputiti u sve ostalo.

- Hej! - Walter uspravi svoje koščato tijelo u krevetu - Kakve su to gluposti, ja sam biolog, nisam nikakav vojnik i ne namjeravam jurcati po šumi dok mi ne objasnite u čemu je stvar!

- Žao mi je, doktore, učinite kako sam vam rekao ili se spakirajte i vratite kući i zaboravite našu daljnju suradnju - lice nestane s ekrana koji se zacrni i ispusti zvuk prekinute veze.

- Sranje! - Walter baci com na zgužvane plahte i prebaci svoje duge noge na pod. Podigne bocu s vodom i popije polovicu mršteći se jer nije bila dovoljno hladna, te je vrati pokraj knjige. Ruski klasik, tako djelotvoran kao sredstvo za uspavljivanje u ovoj vrućoj i vlažnoj klimi, u hotelu gdje je klima uređaj soptao i izdisao kao da trči maraton. Kava. Da bar ima vremena za nekoliko jakih kava da ga pokrenu.

Krene bos preko starog hrapavog tepisona u kupatilo i stane ispred ogledala. Mrzovoljno pogleda svoje sredovječno lice upalih obraza i sve vidljivijih bora, zagladi rijetku kosu pa dohvati depilacijsku kremu.

Osam minuta kasnije, nakon što je pažljivo pospremio svoju opremu i računalo u hermetičku torbu i zaključao u ormar, stajao je ispred hotela. Vani je sunce nemilosrdno peklo a dan se vukao lijeno kao i rijetki prolaznici koji su se odlučili na pješačenje. Dok je pipkao po mnogobrojnim džepovima svojeg zelenog šumskog kompleta provjeravajući ima li sve što mu je potrebno, ispred njega se zaustavi sivi ofucani Hummer. Otvori vrata i sjedne, a terenac krene prije nego ih uspije zatvoriti. Pogleda postarijeg krupnog muškarca kratke sijede čekinjaste kose koji je sjedio za upravljačem. Ovaj ni ne okrene glavu prema njemu već samo trzne bradom u smjeru boce Wild Turkeya koja se valjala ispred sjedišta kao metronom brze vožnje terenca.

- Ne hvala, radije mi recite...

- Za tri minute stižemo na uzletište, objasnit ću vam sve zajedno s ostalim momcima čim krenemo.

Hummer je projurio pokraj dva kamiona i oštro skrenuo u zavoj prema otvorenom prostoru na desnoj strani, napuštajući gradsko područje. Borbena letjelica, opaka i prijeteća, blistavi crni križanac helikoptera i škorpiona, stajala je usred komada zemlje spržene od sunca, okružena s nekoliko vozila. Skupina muškaraca ubacivala je torbe u unutrašnjost i uskakala unutra.

Walter izađe iz Hummera i oprezno proviri u utrobu stroja pa se popne unutra ispred muškarca koji ga je dovezao. Kimne ostalima koji ga samo kratko pogledaju i smjesti se u najdalji kut prostora.

Zvižduci i nekoliko otegnutih buova popratili su ulazak pukovnika koji se samo kiselo nasmiješio, bacio svoju torbu na pod i mahnuo pilotu. Walteru je želudac poskočio do usta kad je letjelica uz huk motora naglo uzletjela prema naprijed i krenula s ubrzanjem koje ga je prilijepilo uz pregradu na koju se bio naslonio.

- Hej, stari! - jedan od muškaraca u prednjem dijelu, krupni mišićavko obrijane glave koji je vadio opremu iz torbe, obrati se pukovniku - Prema ugovoru, nakon borbene akcije imamo pravo na dva dana odmora.

- Tako je! - vikne visoki tamnoputi mladić širokih ramena čija je glava također bila obrijana i ulaštena - One dvije senorite koje sam ostavio u Belmopanu bit će neizmjerno tužne i...

- Dosta! - pukovnik je progovorio tihim glasom, što je bilo dovoljno da utiša dobacivanja.

- Kome se ne sviđa, uvijek može dati otkaz. - Nasloni se na vrata i izvadi cigarete iz džepa. Pokaže rukom prema Walteru predstavljajući ga - Ovo je doktor Samuelson, biolog iz odjela za razvoj naše farmaceutske industrije, pridružit će nam se na ovom zadatku.

- Čekajte! - pobuni se Walter - Ne želim na nikakav zadatak, mislio sam da vam trebam kao savjetnik. Ja sam intelektualac, a ne vojnik.

Muškarci su ga sada pogledali uz smijuljenje, i dalje vadeći stvari iz torbi i slažući ih ispred sebe.

- Čujte, doktore - pukovnik je pripalio cigaretu i uvukao duboki dim - pazit ćemo na vas. Uostalom, što se intelektualnog društva tiče ovdje ste na pravom mjestu. Rukom mahne prema osmorici muškaraca - Svi su oni visokoobrazovani, imamo inženjera s MIT-a, liječnika, povjesničara, čak i pravnika.

Walter ih pogleda pomalo s nevjericom.

- Kamo idemo? - upita.

- Guatemala, pokrajina El Peten, blizu ruševina Tikala. Upravo izlazimo iz Belizea. Poznajete to područje?

- Pomalo, bio sam tamo nekoliko puta - odgovori Walter s uzdahom spustivši glavu - to je odavno igralište naše vlade i kompanija. Kukuruz što ga tamošnji seljaci uzgajaju je toliko puta genetski modificiran da je do sada vjerojatno razvio telepatske sposobnosti.

- Dobro, hajde da i vas opremimo.

Dok je gledao mišićave muškarce kako se svlače, obuzeo ga je nestvaran osjećaj da se vratio u srednju školu na sat tjelesnog i to baš među nogometni tim. Dojam mu je pokvarilo to što su svi bili potpuno bezdlaki, tijela depiliranih do zadnje dlačice. Jedan od njih je primijetio njegov pogled i osmjehnuo se.

- Povećava učinkovitost senzorskog štita do pet posto, a to može značiti mnogo.

Na sebe su navlačili tanka polu-prozirna odijela koja su pristajala kao ronilačka i presijavala se u prelijevanju sitnih čestica. Ispred njega, na hrpi izvađenoj iz jedne torbe, stajalo je jedno isto takvo.

- Hajde, požurite se, imamo još deset minuta prije iskakanja - pukovnik se sada i sam skinuo i počeo navlačiti na sebe opremu.

- Ovo vam je elektronički štit protiv skeniranja, prebacite ga preko tog tankog odijela, to je dio toga. Nakon njega stavite zaštitni prsluk i obucite mimikrijsku metauniformu. Najbolje radi kad ste nepomični, a i onda je bolje da ležite na tlu. - Dodao mu je i kacigu i naprtnjaču uz par čizama koje su izgledale razgaženo.

Dok se oblačio, jednom rukom se pridržavajući za rukohvat, vidio je kroz uski prozor kako ispred njega promiče gusta šuma, toliko nisko da je za njima vjerojatno ostajao gusti oblak otkinutog lišća. Letjelica je poskakivala kao kosilica za travu koju u nedjeljno jutro vozi netko tko je cijelu prethodnu noć proveo u opijanju. Želudac mu se ponovno počne dizati pa odvrati pogled i ponovo stane promatrati ostale kako se odijevaju.

Vitki muškarac duge crne kose, koju je upravo skupio u rep, s ramenima punim maorskih tetovaža, izvuče iz torbe par čarapa, starih i pokrpanih koje su izgledale kao da su davno trebale biti bačene.

- To su njegove sretne čarape, već godinama ne ide bez njih u akciju - ponovno mu se obrati onaj isti muškarac od maloprije - a učinkovite su i kao kemijsko oružje.

- Javio se tip koji svaki komad naoružanja poljubi i pomiluje prije nego što pođe na zadatak - odvrati mu dugokosi navlačeći čizme preko starih čarapa. Od svih u ekipi jedini je imao dugu kosu, ostali su bili obrijanih glava ili ošišani na par milimetara.

Walter se još mučio s odijelom kad su ostali već završili s provjerom svojeg arsenala i zauzeli položaje.

- U redu, momci, slušajte sad - obrati im se pukovnik - ovaj zadatak je neka vrsta "pronađi i spasi" akcije. Sad ponovno radimo izravno za ujka Sama. Ono što mi možda nećete odmah povjerovati, ali je istina: prije otprilike četrdeset minuta uspostavili smo prvi kontakt.

- Što, s kim? - upita druga odora s lijeva - I tko to?

- S letjelicom izvanzemaljskog po-rijekla.

- To je to! - treći s desna uzbuđeno digne ruke u zrak - I spustili su se baš ovdje usred civilizacije Maya, to potvrđuje...

- Peter, ne seri! - obrati mu se vođa - Letjelica je ušla u atmosferu brzinom od tri Macha, pojavivši se praktično niotkuda. Ni jedna svemirska stanica je, koliko znamo, nije registrirala prije toga. Bez identi-fikacijskih kodova, nekoliko satelita, među kojima većina naših, otvorilo je vatru.

- Kako znaju da nije zemaljska? - upita dugokosi sa sretnim čarapama.

- Skenirana je i snimljena prije no što je oborena, stručnjaci su jednoglasni, ta stvar nije došla s naše planete.

- Hoćete reći da je prisilno sletjela tu dolje i da smo mi ti koji će uspostaviti prvi kontakt? - upita Walter koji je slušao otvo-renih usta.

- Ne, raznesena je, većina dijelova je pala u Atlantik, ono što nije izgorjelo u atmosferi. Ali, to je briga drugih, naše je da ovdje pronađemo poveći dio koji je završio na dijelu na koji idemo i to što brže, prije nego što stigne konkurencija i ovdje ne izbije pakao.

- Što hoćete od mene, zašto sam ja ovdje?

- Puka je slučajnost što ste bili na istom mjestu kao i mi. Mi smo upravo riješili slučaj otmice jednog političara i njegove ljubavnice koji su bili na odmoru u Belizeu. Trebali smo se sutra vratiti u Atlantu, ali ta slučajnost nam daje bar sat prednosti pred Kinezima i još više prema ruskim ekipama - pomogao je Walteru da namjesti naprtnjaču na leđa, izravnao je i spojio konektore iz nje s kacigom i odijelom te namjestio dvodijelnu masku oko njegovog vrata.

- Vi ste ovdje jer ne znamo što tražimo, a svaku biološku anomaliju, s obzirom da ste stručnjak upoznat s područjem, prepoznat ćete brže i lakše nego mi.

* * *

Metzler je promatrao izraze na Walterovom licu, mješavinu želje, radoznalosti i straha i pitao se koliku korist zbilja mogu imati od njega. Veselio se iskakanju i vlastitom učestvovanju u akciji, ovaj put ne samo kao koordinator, već neposredno na prvoj crti sa svojim ljudima. Iako je bio u dobi kad je njegovim vršnjacima nedržanje za rukohvat prilikom izlaska iz kade donosilo slomljeni kuk, akcija je bila razlog što je napustio vojsku i prihvatio vođenje skupine plaćenika. Novac sam po sebi, iako deseterostruko veći od onoga što ga je plaćala vojska, nije bio od presudne važnosti. Užasavala ga je izvjesnost skorog promaknuća i njegovo povlačenje s terena u udobnost i sigurnost ureda. Poslom u velikoj korporaciji nastavio je služiti svojoj zemlji. Iako je slovila kao multinacionalna, s poduzećima i podruž-nicama u gotovo svim zemljama svijeta, prvenstveno je služila ciljevima i interesima Sjedinjenih Država. Njegova mala skupina vrhunskih operativaca, skupljenih od raznih agencija i rodova vojske, bila je u stanju brzo i efikasno djelovati pod krinkom korporacijske zaštitarske službe. Posao pun adrenalina u kojem je istinski uživao. Ali više od svega, pukovnik John R. Metzler je mrzio gubiti ljude i, bez obzira na moguću korist od biologa, odlučio ga je postaviti na rub događanja.

- Ovaj put radimo bez ikakve satelitske podrške. Gore u orbiti sukob se rasplamsao, ne možete vjerovati koliko toga je prošvercano pod maskom komunikacija. Sateliti padaju kao kruške, gotovo svi su već oslijepljeni laserima. Koristit ćemo samo kodirane mikrovalove za komunikaciju i to samo u nuždi, ne duže od pet sekundi, da nas ne mogu odmah locirati. Pogledajte ovamo...

Trodimenzionalna projekcija zemljo-pisne površine pojavi se između njih i dok je Metzler raspoređivao svoje ljude i davao im upute, Walter od šuma u svojoj glavi više nije čuo ništa. Obuzeo ga je osjećaj odvojenosti, nestvarnosti, iako je fizički doživljaj bio toliko žestok da sebi nije mogao utvarati da sanja.

- Doktore! - trgnuo ga je Metzler uhvativši ga za rame - idete s Mossom i Noakesom.

- Uvucite glavu, držite korak, radite što vam kažu i biti će sve u redu.

- Dobro - uzdahne Walter dok su mu se noge sve više punile olovom.

Dvojica koju je prozvao, dugokosi i ogromni crnac mrzovoljnog izgleda koji ga ošine pogledom, stali su pored njega, spremni za iskakanje. Letjelica je stala i naglo se spustila. Dva vojnika dohvate svaki po jedan kabel sa svake strane vrata, zataknu ih za pojas, uzmu Waltera između sebe i iskoče iz letjelice koja je uz brujanje lebdjela desetak metara iznad tla, u razini s krošnjama stabala. Walter zatomi vrisak dok su naglo padali. Metar iznad tla kablovi se dodatno zategnu usporivši ih i oni skoče na tlo. Letjelica se digla isti tren i ubrzala nestajući, prije nego se Walter uspio dignuti u uspravan položaj. Bez buke motora, zelenilo koje ih je obavilo, pritisne ga svojom prividnom tišinom.

Podigao se, drhteći od adrenalina koji ga je preplavio. Podigne glavu, promatrajući tamno gusto zelenilo kroz koje su se spuštale i prelamale blistave predivne trake svjetlosti. Šuma ih je dočekala toplim vlažnim zrakom punim mirisa. Bila je gusta i divlja, s tlom prekrivenim lišćem i mahovinom. Ovo je bio dio šume koji mu se dopao prilikom prijašnjih posjeta, unatoč tome što je vladala ekstremna vlaga koja je štitila tlo od direktnog sunca i sprječavala sušu stabala. Donji dijelovi Petena bili su močvarna područja Bajos, s crnom ljeplji-vom zemljom u kojoj su noge ostajale zarobljene, koju su domoroci zvali Bo'Ox Lu'Um. Ispod njih, na jugu, bile su planine, jednako gadne. Obave li ovo dovoljno brzo, bit će to pristojan izlet u prirodu nakon učmalih dana provedenih u čekanju.

Dugokosi objesi svoju jurišnu pušku na rame i krene vaditi opremu iz torbe. Puška je bila jedna od onih modernih o kojima je Walter jednom čitao. Da ima noge, mogla bi sama u bitku. Jedna od onih što ispaljuje gomilu sićušnih radioaktivnih metaka velikom brzinom i koja probija svaki oklop. Uz to, opremljena pametnim ciljnikom koji je sam prilagođavao putanju i pronalazio metu. Ciljnikom od kojeg bi ga zaštitno odijelo ispod njegove uniforme trebalo štititi, zbunjujući procesore i mijenjajući putanju metaka prije nego što krenu. Ali što ako ga onaj koji drži oružje jednostavno isključi i zapuca u njegovom smjeru, zapita se sa zebnjom. Vojnik je sad spojio neku aparaturu i objesio je na svoja prsa.

- Očitavaš li što? - upita ga njegov sudrug.

- Jebi ga, Jaqui, što si očekivao, da će biti iza prvog stabla?

- Gotovo dvjesto kvadratnih milja - odvrati mu ovaj mrzovoljno - a nas dopadne rubno područje, a znaš i zašto - mrko pogleda prema Walteru.

- Pusti ga! Nije on kriv, maloprije je još spavao u udobnom krevetu. Hajdemo! Ova bebica ima domet od samo nekoliko stotina stopa, čeka nas dosta pješačenja.

Dugokosi krene prvi, promatrajući ekran, s Noakesom sa svoje desne i Walterom s lijeve strane udaljenih par koraka. Sad kad je šum u Walterovim ušima prestao, postao je svjestan zvukova šume. Glasanja insekata, malih i velikih životinja, pjeva ptica koje su utihnule i razbježale se prilikom njihovog iskakanja i šuma vjetra kroz krošnje. Bio je u dobroj formi, ipak je radio većinom na terenu, ali je jedva držao korak s ovom dvojicom. Hodali su brzo i klizili gotovo bešumno preko tla, kao magla po kojoj su ove šume dobile svoj nadimak. Nakon deset minuta brzog hoda već je bio zadihan. Nije nosio toliko opreme kao druga dvojica i nije imao ništa od oružja osim lovačkog noža, pa odluči stisnuti zube i izdržati bez pritužbi. Odahnuo je kad se nakon još pet minuta Noakes prvi zaustavio i izvukao pljosku s vodom.

- Jebena vrućina, jebena kišna šuma - promrmlja između dva gutljaja.

- Zapravo, ovo nije kišna šuma - odvrati Walter koji je također uzeo svoju plosku obješenu na naprtnjaču - da bi se kvalificirala kao kišna šuma morala bi imati još barem deset posto više padalina godišnje. A i ovdje ne vladaju takve vrućine kao u pravim tropima, slogan Guatemale je "zemlja vječnog proljeća" i uostalom...

- Oh, Bože, ovaj je gori od Petera - zavrne crnac očima.

- Slušaj, Sammy - obrati mu se dugo-kosi.

- Zovem se Walter.

- Dobro, Wally, ja sam Caleb, a ovaj mrgud je Jaqui. Čuj, sladak si tip i sve to, ali molim te poštedi nas predavanja i nepotrebnih podataka, svega što nema nikakve veze s našim zadatkom ako ne želiš da ti začepim usta. Razumio?

- Da - kimne Walter glavom ozlo-jeđeno.

- Idemo dalje! - mahne Caleb po-novno uspostavljajući brzi tempo - Žao mi je što su te uvukli u ovo, ali razvedri se i misli na debeli bonus što te čeka od našeg darežljivog poslodavca.

- Kako ste vas dvojica završili u ovoj ekipi? - upita Walter dašćući iza njega.

- Oh, znaš, uobičajeno - odvrati Caleb provlačeći se s lakoćom kroz gustu vegetaciju raskošnih filodendrona, gledajući u ekran svojeg uređaja - koledž, pravni fa-kultet, Biro, HRT jedinica, sve dok mi nije pristupio jedan od naših glavonja i ponudio fantastične uvjete. Često radimo za vladine agencije, a povremeno idemo i na samostalne zadatke. Jaqui je bio na Annapolisu, uglavnom ista priča.

- Mislite li da ćemo naići na izvanzemaljce? - usudi se Walter postaviti još jedno pitanje - i što ako ih zbilja ugledamo?

- S obzirom da smo ih oborili čim su se pojavili, ne očekujem da nam požele dug i uspješan život - odgovori mu Jaqui - ja ću svakako prvo pucati, a onda postavljati pitanja.

* * *

Hodali su dalje u tišini, samo povremeno zastajkujući kako bi Caleb zaokružio svojom aparaturom, pokušavajući dobiti bolja očitanja. Do sada nisu imali sreće a prošli su već polovicu područja koje im je dodijeljeno. Tiho zujanje koje je dopiralo iz daljine natjera ih da zastanu. Noakes stade šaputati nešto u maleni mikrofon na svom ovratniku pa osluhne odgovor. Zujanje se sad pretvorilo u prepoznatljivu buku nadolazećih aviona. Caleb ga povuče za ruku u zaklon između skupine visokih stabala i natjera da čučne. Pritisne sićušni prekidač na Walterovoj kacigi, na što se iz nje spusti maska za oči opremljena optikom i namjesti mu masku koju je nosio oko vrata preko usta i nosa. Sve zajedno se spoji s njegovom kacigom i odijelom, hermetički mu zatvarajući glavu. Kucne rukom po rukavicama na njegovom pojasu i Walter ih brzo navuče na ruke. Caleb i Jaqui, nakon što su obojica učinila isto, stanu namještati nekakve valjkaste dodatke na svoje jurišne puške i puniti ih malenim lopticama.

- Što očekujemo, plin? - upita Walter drhtavim glasom.

- Naši su im na repu, oborit će ih brzo, ne predstavljaju neku opasnost - odgovori mu tiho Jaqui. Čuo ga je jasno unutar svoje kacige.

- Gremline, u najgorem slučaju - nadopuni ga Caleb.

- Što je, pakla mu, to?!

- Sićušni maleni elektromagnetski uređaji - Caleb je nešto namještao na svom uređaju - prilijepe ti se za opremu i izazivaju kvarove, otuda ime.

- Nekakva nanotehnologija?

- Neee - odgovori mu Caleb - nikakva nano-mano čarolija, veliki su nekoliko milimetara, ali možeš ih onesposobiti samo pulsnim bombicama, a jako ih je teško uočiti na vrijeme, iako lebde u ne baš gustim rojevima, pogotovo ovdje. Ispališ li bombicu preblizu, onesposobi i tvoju opremu. A izazivaju i respiratorne teškoće ako ih udahneš, i gadne dermatološke reakcije. Ja uvijek kažem, daj mi nekog teško naoružanog macana za protivnika, skinut ću ga metkom u oko, ali od tih malenih govana se ježim.

Tutnjava aviona ih zagluši kad su proletjeli nisko nad šumom negdje desno od njih. Odmah iza prve krivudave skupine proleti druga, ispaljujući projektile. Nestali su, raspršujući vjetar svojim bučnim motorima, ostavljajući trag na plavom nebu. Odmah zatim začuje se zaglušujuća eksplozija, a trenutak kasnije još jedna.

- Sranje - prosikće Jaqui - zagadit će cijelo područje!

- Samo neka nam skinu konkurenciju s vrata - odgovori mu Caleb.

- Tražilica nam neće biti ni od kakve koristi i nećemo od otpada ni znati što je što.

- To je bar lako - nasmije se Caleb - na onome što tražimo pisat će Made in Riegel.

- S obzirom na izvoz kosookih, ne bi me čudilo da i na tome piše Made in China - zareži mrko Jaqui.

Podigli su se oprezno s tla, pažljivo promatrajući oko sebe. Jaqui je upravo zakoračio iza stabla kad ih serija detonacija natjera da zalegnu na tlo. Uslijedi snažan huk i brujanje praćeno zvižducima projektila.

- Jebeni nadzvučni svemirski bom-barderi! - zaurla Caleb, ali Walter ga je od gromoglasnih eksplozija koje su potresale šumu jedva čuo - Oni prvi su bili samo odvraćanje pažnje, bez satelita da ih uoče. Ovi su se spustili direktno iz atmosfere na nas.

- Krenimo! - vikne Jaqui - Moramo se pregrupirati, bombe sigurno nisu jedino što su ovi izbacili.

Potrčali su uz blagu uzvisinu, krivudajući između visokih stabala, Caleb prvi, Walter za njim gonjen strahom i dodatnom dozom adrenalina i Jaqui na začelju. Metauniforme su radile punom snagom, vidio je Caleba ispred sebe samo kao blještavu izmaglicu u kojoj su se prelijevale šumske boje i odsjaj vatre. Šuma je plamtjela od zapaljivih bombi, a iznad njih zračna bitka je ulazila u krešendo.

Walter je prvo vidio lom stabala i grana oko njih i oblak lišća koji ih je obavio prije negoli je čuo pucnjeve. Zaronio je prema tlu u panici. Sve se odvijalo jednostavno prebrzo za njega. Ugledao je Caleba, sada mnogo uočljivijeg zbog električnih izboja koji su plesali oko njega, kako se kreće kao na ubrzanom filmu, pucajući iz dviju malih strojnica koje je držao u rukama, i čuo duboko brzo zujanje Jaquiove jurišne puške. Na optici njegove maske redali su se podaci takvom brzinom da nije mogao ništa razabrati. Osjetio je udar kada se Jaqui srušio na tlo pored njega i vidio mlaz krvi koji je šiknuo uvis iz njegovih prsa. Ostao je ležati pored njega, trzajući se i ispaljujući zadnje rafale iz svojeg oružja prema nebu. Trenutak kasnije sve je bilo gotovo. Čula se samo udaljena zračna bitka i bolni vriskovi skupine majmuna urlikavaca uhvaćenih u klopku obližnjeg požara. Caleb klekne pored njih raskopčavajući Jaquiu prsluk.

Sa suzama u očima, drhteći od šoka, Walter se pridigne na koljena i ruke i smakne dio maske s usta. Povraćao je u bolnim grčevima dok je Caleb pored njega vadio opremu iz naprtnjače i petljao po rani svojeg kolege koji se još uvijek trzao na tlu. Dok je Walter vraćao prisebnost, brišući usta rukavom uniforme, Caleb odvuče Jaquia u obližnje grmlje iza jednog velikog stabla. Brosimum alicastrum, objavi profesionalno deformirani dio Walterovog uma koji se nije dao isključiti. Caleb se vrati i povuče Waltera za nadlakticu, pri-državajući ga da se ponovno ne sruši.

- Tamo gore - pokaže mu rukom sku-pinu stabala na vrhu brijega - požar se širi na drugu stranu. Ukopaj se između stabala i miruj. Oprema ti još uvijek radi, neće te primijetiti. Ja ću ih odvući dalje od vas dvojice i vratiti se s ostalima po vas čim ih sredimo. - Promjeni naboj na jednoj od strojnica i zatakne mu je za pojas - Ovo je samo za krajnju nuždu. Ne pokušavaj se boriti. I mi i Kinezi imamo ugrađene automatske implantate sa sintetičkom borbenom drogom, ne možeš se mjeriti ni s kim ovdje. Hajdemo!

Povukao ga je uz brijeg nekoliko metara i gurnuo u smjeru kojeg mu je pokazao. Nestao je u zelenilu na drugoj strani, ispalivši nekoliko hitaca kad je odmakao. Walter je trzavim teturavim trkom, kao netom probuđeni zombi, prešao put do vrha. Uspio je tresnuti u jedno stablo od čega su mu zazveketali zubi, ali udarac je barem malo razmrdao njegov zamagljeni mozak. Gore je brzo iskopao plitku rupu u mekom tlu između korijena, klečeći na koljenima, rukama, kao pas što zakapa omiljenu kost. Ispružio se unutra u trenutku kad se začuo otegnut fijuk nakon kojeg je uslijedila još jedna eksplozija u blizini, od koje se zatreslo tlo. Jedan od bombardera je odradio svoj posljednji let. Molim Te, Bože, pomisli, nek' se dogodi što se ima dogoditi, samo neka prođe brzo.

* * *

Caleb je trčao držeći se što je niže mogao. Povremeno bi zastao nepokretan u zaklonu, nastojeći uočiti protivnike. Bila su još dvojica u ovom dijelu. Ovo se sad pretvaralo u rat živaca u kojem će biti potrebno i malo sreće. Neprijatelja je mogao uočiti samo dok se kretao, kao i oni njega, ali i on i oni su trčali brzo, koristeći zaklon i zastajkivali, nepomični i nevidljivi, čekajući grešku protivnika. Požar je plamtio oko njih, dodatno otežavajući stvari. Vrebajući u jednom zaklonu uočio je bljesak boja u pokretu. Ispali brzi rafal u tom smjeru, gotovo siguran u uspjeh, ali ga presječe rafal s njegove lijeve strane, koji stablo iza kojeg se skrivao pretvori u kašu. Jedan od metaka ga pogodi u lumbalni dio, probivši kevlarski oklop uniforme. Zamka.

Potrčao je praćen rojem metaka i utrčao u plameni zid koji je jedini pružao mogućnost spasa. Izleti nakon par metara, kotrljajući se po tlu, gaseći plamen koji ga je zahvatio. Ni droge nisu uspijevale blokirati svu bol. Odijelo je postalo neupotrebljivo, jedna noga i ruka su mu bile ispečene zajedno s dobrim dijelom leđa. Bježao je krivudajući, nadajući se da će izdržati dok ne stigne pojačanje. Nakon dvije minute trka u koji je ulagao svu snagu, izleti na malu čistinu.

Uokolo je ležalo nekoliko slomljenih stabala, a u malom krateru u sredini ležao je napola ukopan, iskrivljen komad letjelice, velik oko dva metra, okružen razbacanim sitnim svjetlucavim dijelovima. Tamnoplava gusta tekućina, metalnog odsjaja, istjecala je iz jednog dijela, šireći se u sićušnim potočićima po tlu.

To je to, to je sranje po koje su nas poslali, pomisli padajući na tlo pored kratera, sad moram osigurati ovo smeće kako god znam. Leđima se naslonio na komad koji je bio još topao, nogu ispruženih ispred sebe, i uperio oružje prema zelenom zidu iza kojeg je očekivao potjeru. Pritisne prekidač lokatora koji će objaviti njegov položaj svima, kao i to da je stvar pronađena. Mogao se samo nadati da će njegova strana biti brža od suparničke. Očitanja bljesnu na njegovoj optici za jedan kratki trenutak, pa se zatim ugase. Ništa. Nije radilo ni to. Bio je prepušten sam sebi, ležeći u bolovima s tamom koja se skupljala ispred njegovih očiju.

"Mogu ti pomoći, mogu te spasiti, odvesti gdje god želiš", glas nije dolazio kroz slušalice u njegove uši, nije to bio glas iz okolnog prostora, više kao šapat iz njegovih vlastitih prsa, projiciran u njegov mozak. U panici se okretao lijevo, desno, nišaneći, tražeći protivnike. I dalje je bio sam. Pogleda oko sebe. Jedan tanki potočić plave tekućine stopio se s njegovim ispečenim bedrom, šireći se uz njegovu nogu.

"Sve što želiš, sva bol će nestati." Tekućina se širila, sve više prekrivajući njegovu lijevu stranu tijela, sve opekotine i ranu. Tama se razišla, bol je odlepršala, njegov vid je postao bistar i oštar kao nikad dosad. Vidio je strukturu drveća koje ga je okruživalo, sokove koji su kolali deblom, insekte koji su se kretali po njemu, svaki list je pričao svoju priču. Svaka molekula je postajala jasna i smislena, tkanje prostora se rasprostiralo pred njim.

Posegne dublje u prostor, obuhva-ćajući cijelo područje. Sve se rastvori pred njim, kretanje njegovih protivnika, položaj njegovih drugova, lovci u zraku i oboreni bombarderi. Vidio je i trag onih koji su odletjeli dalje, u bitku s ratnim brodovima na Atlantiku, kao blijedu fotografiju zaostalu u vremenu. Usporavao je i ubrzavao događaje po želji. Spazio je Jaquia kako umire od unutrašnjeg krvarenja i uočio njegova probijena pluća i okrznutu venu azygos kroz koju je iscurila sad već kritična količina krvi. Vrijeme je da nešto učini. Okrene se oko sebe i opazi mali crni zgnječeni i napuknuti romb na rubu kratera iz kojeg su ispali sićušni kristali. To je bio najvrjedniji dio ovdje za njegove poslodavce, onaj što sadržava podatke, znao je to nekako. Udahne duboko zrak s mirisom paljevine i krene.

* * *

Predivan sunčan dan na Azurnoj obali omogućavao je pogled daleko prema plavim dubinama Mediterana. Malena jedra u daljini tiho su klizila obzorom. Gore na brijegu, na terasi vile skrivene u bujnom zelenilu, ispružen u ležaljci Caleb je promatrao kako se od netom usidrene velike jahte s tri palube, odvaja maleni motorni čamac s trojicom ljudi. Otpusti kretnjom ruke mladića koji mu je masirao vrat sa stražnje strane, mladog nauljenog Apolona, odjevenog samo u pripijene crne biciklističke hlačice i crnu leptir mašnu.

Podigao se gipkim pokretom punim ležernog samopouzdanja, navukao svileni ogrtač preko svojeg golog tijela i krenuo prema stolu na terasi da dočeka posjetitelje. Njegova duga valovita crna kosa je nestala, sad je nosio kratku razbarušenu plavu. Čamac je pristao dolje na njegovoj privatnoj plaži i vezao se za maleni kameni mol.

Goste je dočekao mladić jednako odjeven kao onaj što ga je bio masirao, izgledom se razlikovao po malo tamnijoj puti, ali i ovaj je imao tijelo koje bi nadahnulo antičke kipare. Poveo je dvojicu ljudi iz čamca, gore prema Calebu, uz stepenice uklesane u litici. Treći je ostao sjediti u čamcu. Posjetitelji su po izgledu mogli biti i blizanci, obojica odjeveni u blistave bijele galabije i pokriveni bijelim maramama koje je pridržavao tradicionalni igal, s tamnim sunčanim naočalama i gustim crnim brkovima.

- Essalamu Alejkum - pozdravi ih naklonom.

- Ve Alejkumusselam - odvrate mu ovi, sa znatno blažim naklonom što mu izmami smiješak. Nisu se rukovali s njim, čime su mu pokazali da ga ne smatraju vjernikom.

- Dobrodošli, sjednite.

Nekoliko minuta čavrljanja, prije nego što prijeđu na glavni dio posla, morao je otrpjeti u ime pristojnosti. Mogao je vidjeti njihove oči iza tamnih naočala i još dublje iza njih. Njihov prezir prema njemu, mržnju, pohlepu, i da, potisnute seksualne želje prema njegovim mladićima kod jednog od njih.

Nakon što je odradio trivijalnosti razgovora i čaja, pozove jednog od ljepotana koji se pojavi sa srebrnim pladnjem na kojem se nalazio maleni laptop i mala tanka crna kutija. Caleb uzme kutiju i otvori je tako da posjetitelji mogu vidjeti maleni neuništivi disk koji je blještao kao dragulj na jutarnjem suncu.

- Šesto gigabajta podataka, zajedno s uputama. Sitnica, ali profit koji možete ostvariti je bajkovit. Stvari o kojima možete samo sanjati, a do sada ste vidjeli samo maleni djelić.

Obojica su se nagnula naprijed s pohlepom koja je isijavala iz njih. Caleb zatvori kutijicu sa smiješkom i baci je sebi u krilo.

- Čim moja banka dobije potvrdu o vašoj uplati, možete je dobiti - gurne maleni laptop prema jednom od njih.

- Ne bojite se za svoj život, gospodine Verdi, s obzirom na stvari s kojima trgujete? - upita ga jedan od njih, dok je drugi lupkao po tipkovnici.

Zabavljeno je pratio tok njegovih misli koji je redao scenarije kako da se dočepaju svega što ima, a da ne moraju licitirati ogromnim svotama koje je zahtijevao od zainteresiranih strana.

- Ne - odgovori mu - imam još dosta toga što bi nestalo s mojom smrću. A osim toga - zagleda se u sugovornika pogledom koji kod ovoga proizvede naglu oštru glavobolju i probudi neke od njegovih najintimnijih strahova - ja sam čovjek koji umije brinuti za sebe.

Otišli su, napola sretni, napola zabrinuti. Caleb se zavali uz zadovoljni uzdah, s rukama iza glave i blaženim smiješkom na licu, ponovno u ležaljku. Isključi se iz okoline i, zagledan u daljine, stopi s dubokim plavetnilom.

* * *

Tišina je bila potpuna, samo je lagano pucketanje dopiralo od izgorjelih dijelova šume. Utihnuli su pucnjevi i krici životinja, nestalo je i zračne buke. Walter se polako, s mukom, pridigne iz svoje rupe. Otkada se ispružio u njoj, prošlo je desetak minuta, subjektivno rastegnutih preko vječnosti.

Osjećao se kao naplavina zaostala nakon plime, koju je olujno more danima nemilosrdno valjalo. Polako se spuštao niz brijeg, dok nije primijetio da je pogriješio put. Ovo nije bilo mjesto na kojem je ostao Jaqui. Možda je Caleb otrčao u ovom pravcu? Više ga nije bilo briga tko će ga naći. Imao je osjećaj da je jedini preživio.

Onaj stravični osjećaj nestvarnosti što ga je rastvorio i uskomešao kao sitna zrnca šećera, sad je nestao. Vukao se po šumi, hodajući u istom smjeru, sve dok nije naišao na truplo. Znatiželjno ga osmotri, bez imalo straha. Jedan od protivničke strane. Izgledao je raznesen iznutra, kao da je progutao bombu. Malo dalje je naišao na još jednoga. Ovaj je bio u još gorem stanju. Razasut preko nekoliko kvadratnih metara, s dijelovima tijela koja su visjeli s okolnih stabala. Stresao se od jeze koja mu se spustila niz kralježnicu i krenuo dalje.

Sad je zbog nečeg bio uvjeren da je na pravom putu. Nastavio je rezignirano sve dok nije izbio na malenu čistinu. Ugleda Caleba kako leži nauznak, oslonjen na nešto što je moglo biti razlog svemu ovome. Walter potrči i spusti se pored njega. Bio je živ, zaključi, ali u gadnom stanju. Potpuno ispečene lijeve strane tijela na kojoj se vidjela i rana iz koje je po tlu isteklo dosta krvi. Gusta tamnoplava tvar prekrivala je ozlijeđene dijelove i ulazila u ranu iz koje je krvarenje prestalo. Walter podigne njegovu glavu, a tamnoplava tvar na Calebu koja se nalazila i na dijelu njegovog lica, polako krene prema njegovim rukama. Primijetio je to u istom trenutku kad su njegove rukavice zaiskrile, a tvar se povukla.

Pustio je Caleba, više prestravljen širokim cerekom na njegovom licu i očima koje su se divlje trzale ispod kapaka u nekoj suludoj REM fazi. Posegne za svojom pljoskom, ali uvidi da ju je izgubio, vjerojatno je ostala u rupi. Calebova je bila prazna, probušena velikim vlažnim iverom. Osvrnuo se oko sebe i dohvatio lijanu s jednog stabla. Snažnim i brzim zamahom, od kojeg ga je zaboljela ruka, odsječe metar dugi dio. Učinio je to vrlo brzo, da napetost ne povuče vodu iz lijane u njezine gornje dijelove. S tri savijena komada u bolnim rukama, vrati se do Caleba i krene cijediti vodu u njegova usta. Pio je, ali cerek i dalje nije napuštao njegovo lice.

Walter sjedne pored njega, ne znajući što više da učini. Promatrao je dio strane letjelice pored njih. Ispruži lagano ruku i dodirne vršcima prstiju sivkasti materijal. Dobro došli u naš svijet mržnje i boli. Žao mi vas je, tko god da ste bili. Niste imali nikakve prilike od samog početka. I da ste se uspjeli spustiti, prožvakali bismo vas i ispljunuli. Iscijedili do zadnje kapi i preplavili vaše duše tamom naših strahova i ksenofobije. Postali biste idealan Pedro za sve naše kolektivne krivnje i osjetili bi na svojoj koži svu našu zavist, glad i pohlepu. Možda je bolje za vas da je ovako završilo.

Promatrao je nebo uzdignute glave, nastojeći uočiti barem neku pticu, kad već šuma oko njih nije ispuštala nikakve zvukove. Krčanje i glas iz njegove kacige natjerali su ga da poskoči od iznenađenja.

- Moss, Noakes, Samuelson, Winters, čuje li me tko!?

- Ja - zakrklja Walter pa pročisti grlo - čujem vas, ovdje Samuelson. Sa mnom je i Moss, živ je, ali ozlijeđen, a Noakes je u blizini, ranjen.

- Hvala bogu! - u dubokom Metzlerovom glasu se jasno čulo olakšanje.

- Pritisnite maleni prekidač na sredini vašeg pojasa zaštićen s okruglim poklopcem. - Walter učini što mu je rečeno. - Imamo vas, stižemo za minutu.

Ostao je sjediti pored nacerenog Caleba, drven, umoran i ispražnjen. Obojicu su ih unijeli na nosiljkama u letjelice koje su stigle da ih spase.

* * *

Tri lika u glomaznim skafanderima zastala su ispred vrata koja su se otvorila uz lagan otpor. Zahvatio ih je blagi propuh koji se kretao prema prostoriji u koju su ulazili. Prostor se nalazio pod negativnim tlakom zraka. Polako su se kretali obasjani ultraljubičastim svjetlom do vrata od nehrđajućeg čelika koja su zatvarala zračnu pretkomoru. Ušli su u komoru koja je bila cijela od nehrđajućeg čelika i u kojoj su postojale samo sitne rupice u zidu. Otvore vrata na drugom kraju, kad su se prva zatvorila za njima i krenu kroz hodnike gdje su se sa zidova, gusto nanizane, spuštale cijevi za dovod zraka.

Prošli su niz jedan od hodnika i ušli u jednu od soba. Dočekalo ih je glasno Uu! Uu! Uu! Uu! Uu! od grupe oskudno odjevenih muškaraca što su igrali poker za čipove za jednim od stolova. Walter podigne pogled sa šahovske ploče i još jedne beskrajne partije, s kojom je ubijao vrijeme zajedno s poručnikom Dysonom, pilotom jedne od letjelica. Otkada su Metzlerovi momci i Rangeri koji su sudjelovali u akciji u Petenu saznali da se u Institutu na biosigurnosnoj razini 4, u kojoj su se nalazili, većinom čuvaju majmuni na kojima se provodi istraživanje virusa, svakodnevne dolaske liječnika i bolničara u bioskafanderima razdragano su pozdravljali majmunskim glasanjem.

Nakon dvadeset i tri ubitačno dosadna dana koje su proveli zatvoreni u bolničkom odjelu razine 4 i Walteru je dolazilo da im se pridruži.

Čim su sletjeli sa svojim letjelicama na nosač aviona, dočekali su ih vojnici u zaštitnoj odjeći i maskama i ugurali u veliki kontejner s vlastitom opskrbom zraka, čije su otvore oblijepili širokom ljepljivom trakom. I letjelice kojima su došli i donijeli dio svemirskog broda, ubačene su u slične kontejnere natopljene tekućim zelenim EnviroChemom koji je efikasno ubijao sve organizme. Prebačeni su transportnim avionom natrag u Države i dovedeni u vojnu bazu gdje su ih smjestili u karantenu najveće biosigurnosne razine. Određeno im je minimalno četiri tjedna za vrijeme kojih su promatrani i ispitivani. Dio šume u kojoj su pronađeni dijelovi letjelice spaljen je iz zraka napalmom. Mornarički ronioci su još uvijek uzaludno pretraživali dno oceana u potrazi za još nekim komadom srušenog broda.

Nakon onoga što je vidio da se dogodilo s Calebom, Walter je potpuno odobravao takvo djelovanje, a kao biolog ga potpuno shvaćao. Ali to ipak nije umanjivalo dosadu. Srećom, sva dvade-setorica koja su bila zatvorena u bolničkom djelu s njim, bili su disciplinirani i dobro obučeni vojnici koji su ovo čekanje podnosili lakše nego on. Čuo je već nekoliko puta Wiseovu priču o tome kako je jednom osam dana čekao ukopan i kamufliran u uskoj rupi u nekoj afričkoj zabiti, čekajući da obližnjom cestom prođe njegova meta. Momci su uglavnom vrijeme kratili kartajući i gledajući televiziju. Posljednjih dana su omiljene bile SF serije u kojima glavni likovi izlaze na strane planete bez ikakve zaštite ili skidaju skafandere čim netko vikne: kisik! Takve scene su uvijek izazivale provale smijeha i negodovanja.

Metzler i major Nesbit, zapovjednik Rangera, ušli su u zajedničku prostoriju i prekinuli majmunske povike. Obojica su krenuli prema pridošlicama i ovlaš salutirali. Walter je sad prepoznao dva od tri lika u skafanderima, generala koji je zapovijedao Institutom i glavnog liječnika koji je imao čin pukovnika. Podigao se i krenuo prema skupini zajedno s Dysonom. Možda napokon čuje nekakve novosti.

- Imate li što o Mossu? - Upita Metzler kojeg je zanimalo isto što i Waltera. Razgovor u prostoriji je utihnuo i ispunilo ju je napeto iščekivanje. Caleb je bio u posebnom odjelu u koji nisu imali pristup. Noakes se dobro oporavljao, iako su njegove ozljede i njihovo zacjeljivanje izazivale čuđenje kod liječničke ekipe. Prije sedam dana se priključio ostalima, ali bio je šutljiv i držao se povučeno. Nitko nije poricao da se dolje u šumi dogodilo nešto jako čudno što još nisu mogli objasniti.

- Nažalost, ništa novo, stanje je nepromijenjeno - glas je došao iz zvučnika ispod velike kacige bioskafandera - za nekoliko dana izlazite pa sam želio osobno s vama porazgovarati.

- Nije mi jasno kako do sada niste otkrili što je ono sranje i čemu služi? - pitanje je postavio Dyson koji je stao iza Waltera i navirivao se preko njegovog ramena. Odobravajuće mrmljanje je došlo od stola za poker.

- Poručniče, čujte - riječ je preuzeo liječnik - mi ovdje proučavamo viruse. Vlaknasti virus sastoji se od sedam bjelančevina od kojih za četiri još uvijek, ni nakon desetljeća proučavanja, ne znamo čemu služe. Za ono što je napalo Mossa još uvijek nismo sigurni niti je li biološko. Iako smo našli bjelančevine i jednostruke i dvostruke lance DNA i RNA, što je samo po sebi kapitalno otkriće, većinski sustav čine uglavnom nepoznati polimeri vezani u duge molekule i odvojeni membranama. Našli smo i neke tragove polisaharida. Ali ne znamo niti kolika je uzajamna kon-taminacija. Uza sve to, struktura mu se neprekidno mijenja, neki od nas su uvjereni da djeluje na kvantnoj razini.

- Još uvijek niste našli načina da to izvadite iz njega - bio je to ponovno Metzler, smrknutog lica.

- Ne, to je duboko u njemu, isprepleteno sa živčanim sustavom i unutar mozga. Njegov elektroencefalogram po-kazuje neuobičajenu aktivnost i to od dijelova mozga od kojih to ne očekujemo. Čak nije izgubio gotovo ništa na tjelesnoj masi i potpuno je zdrav, stalno s onim izluđujućim sretnim osmjehom na licu. Jedino je bilo kakva komunikacija s njim nemoguća. Ni one sićušne kristaliće koji su mu stisnuti u desnoj šaci nismo još uvijek uspjeli odstraniti.

- Imate li barem kakvu teoriju? - Upita ga Walter.

- Teoriju? - nasmije se ovaj zvukom iskrivljenim kroz zvučnik odijela - Mogli bismo sastaviti knjigu od teorija. Od onoga da je riječ o vanzemaljcu parazitu do pogonskog goriva svemirskog broda, kvantnog kompjutera za upravljački sustav, hrane, kućnog ljubimca ili da to nije strani brod nego naš kojeg je crvotočina bacila u prošlost, zbog DNK kojeg smo otkrili, i tako dalje sve do onih potpuno ludih.

- Pa, barem su inženjeri NASA-e sretni s materijalima letjelice koje smo im poslali - nadoveže se general - još uvijek se štipaju uvjeravajući se da su budni. S vama sam, doktore Samuelson, htio posebno razgovarati. Vi ste ovdje jedini civil. Iako Metzler i njegovi ljudi nisu službeno pripadnici vojske Sjedinjenih Država, oni su još uvijek pod zakletvom i pridruženi našim snagama. Svi su položili prisegu i šutjet će o ovome ili mogu biti optuženi za izdaju. Pitanje je što ćemo učiniti s vama?

- Želim ostati - odgovori Walter.

Generalov osmijeh se jasno vidio i kroz već zamagljeno staklo kacige. - To je jedna od mogućnosti o kojima smo razmišljali. S vašim znanjem i iskustvom bili biste nam od koristi. Ali običan ugovor neće biti dovoljan. Morat ćemo Vas unovačiti. Uz pripadajući čin, naravno.

- Pristajem.

- Savršeno. Ostat ćete ovdje u Insti-tutu i pridružit se timu koji radi na materiji koja se nalazi u Mossu. Nekako se spojila s njim, a sigurni smo i da postoji način da je uklonimo iz njegovog organizma i saznamo što je to i čemu služi.

Walter ga zamišljeno pogleda, sada smiren i bez one nervoze koja ga je opsjedala zadnjih dana.

- Jedna osoba mi je jednom rekla, kad znaš da se nešto može učiniti, trebaš samo pokušavati, sve dok ne uspiješ.

- I to je točno ono što ćemo uraditi.









forum
www.sfera.hr