Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr

KINA VRTE, ČUBI RECENZIRA


KVČR #25: OBLJETNICA
Piše: Aleksandar Žiljak


Ovo, naravno, ako ja dobro računam. Ali, eto, par ljetnih naslova i nešto s DVD-a.

Hoist the Jolly Roger!

Evo, konačno, početkom ovog ljeta, nakon manje od godine dana, i trećeg nastavka serijala Pirati s kariba - u režiji Gore Verbinskog - ovaj put podnaslovljenog Na kraju svijeta. Trilogija je završena, a je li i serijal?

Ono što sam čuo, prije nego sam otišao pogledati film, nije niti obećavalo, niti ohrabrivalo. Te loš, te bezveze, te ovo, te ono. A i podugačak je, skoro tri sata. Pa sam u kino otišao pomalo sa strepnjom. I, vidi vraga, uz vrećicu kokica se prilično dobro proveo! Nakon prvog filma, Prokletstva Crnog bisera, uslijedio je i drugi nastavak, Mrtvačeva škrinja. Prvi mi je bio odličan, drugi znatno slabiji, iako sam si nakon drugog gledanja na DVD-u morao priznati da uopće nije loš: možda sam taj dan kad sam ga prvi put gledao bio neraspoložen, tko zna. I sad je tu konačno zaključak trilogije, koji me uspio držati tri sata, a da mi ne dosadi i da me stolica ne počne žuljati.

Priča? Ukratko i bez spojlanja, prokleti monopolistički kapitalisti - Istočnoindijska kompanija - sve jače stežu obruč, ne birajući pri tome sredstva: vješa se sve po spisku, dosta da malo nekoga krivo pogledaš i već si optužen za pomaganje piratima, pa mastiš konopac. S druge strane, naši junaci, Elizabeth, Will Turner, vještica i kapetan Barbossa idu do kraja svijeta da izbave kapetana Jacka Sparrowa, zatočenog u škrinji Davy Jonesa (sada u službi podlih imperijalista). Ta škrinja, to vam je kao neko stanje permanentnog ludila (dakle, za Jacka Sparrowa sasvim normalno), gore od same smrti. U pomoć će pristići i kineski pirati, a konačno će se na skrivenom mjestu morati sazvati svepiratski sabor, e ne bi li se u borbi protiv premoćne flote Istočnoindijske kompanije, potpomognute nepobjedivim Ukletim Holandezom, prizvala morska nimfa Calypso, do tada magijom zatočena u smrtnom tijelu. Čijem? I kakvu to tajnu bol skriva Davy Jones iza svojih pipaka? I tko će se konačno vjenčati s kime? A tko će postati novi kapetan Ukletog Holandeza? Pogledajte, pa vidite. Kao što rekoh, uopće nije tako strašno. Ne boli, vjerujte mi na riječ.

Eh sad, u čemu mi se čini da je osnovni nesporazum u percepciji filma? Ljudi su, pod utjecajem Johnny Deppova ludiranja u ulozi Jacka Sparrowa (te super je, te možda njegova najbolja uloga, a u stvari mislim da je Depp kalibar glumca koji bi Jacka Sparrowa morao biti u stanju odraditi zatvorenih očiju), zaboravili da su prvi Pirati zapravo bili o Elizabeth. U drugom je nastavku ona skoro pa svedena na sporedni lik, ali u trećem se ponovno Verbinski i njegovi scenaristi vraćaju na nju. To ne znači da je Keira Knightley u svakom kadru (nije da bih se ja bunio, naprotiv J), ali kad pogledate tko i kako pokreće stvari, tko umjesto bežanije poziva na borbu, tko je taj koji će poraz pretvoriti u pobjedu, i tko je taj koji će zapravo platiti najveću cijenu izvojevane slobode na morima (o piratima kao romantičnim buntovnicima i anarhoidnim freedom fighterima nekom drugom prilikom), onda vidite tko je glavni u priči. Da se razumijemo, onako kako treći film završava, Elizabethina je sudbina prilično gorka, bez obzira na njezin uspon na (ionako klimavo) prijestolje piratske kraljice.

Doduše, istina je i moram priznati da film, iako itekako gledljiv, nije bez problema. Uvođenje kineskog pirata, kojeg glumi Chow Yun Fat, prilično je nepotrebno: jednostavno, taj lik (a ni sam Chow, koji je jedna od zvijezda azijskog akcionog filma i kao takav nudi pregršt mogućnosti s kojima Hollywood ne zna što bi počeo) nije iskorišten. On je, čini se, poslužio samo da se Elizabeth dokopa ključnog privjeska potrebnog za oslobađanje Calypsa i kojeg treba donijeti na skup svih pirata. Potom on naprasno ispada iz priče, na moje poprilično razočarenje. To je, međutim, tek najveći od balasta kojim je brod zvan Do kraja svijeta natrpan. Ima tu, kao i u prethodnom nastavku, dosta viška i nepotrebnog, ali barem razmazano tako da ne gnjavi, bar ne previše. I malo više smislenosti u pojedinim scenama ne bi bilo na odmet: posebno se dečki lako izvlače na kraju, kad cijela nepregledna (ali, mislim, doslovno: brod do broda, cijelim horizontom) flota Istočnoindijske kompanije jednostavno podvije rep nakon jednog izgubljenog broda. Međutim, u ovakvom filmu smo navikli na pretjerivanja, pa hajde. Malo ću im teže oprostiti što je Kraken reduciran tek na strvinu izbačenu na plaži...

Osim toga, mislim da je film ostavljen otvorenim. Ne znam hoće li biti nastavaka, vjerojatno ovisi o uspjehu trećeg dijela, ali kako stvar završava, mjesta ima. Nekako imam osjećaj da ova piratska saga ne može biti okončana dok Jack Sparrow na kraju ne završi s Elisabeth... A holivuđani će već nešto smisliti da tako i bude. Jer, kako je onomad pjevao Adam Ant: It's your money that we want, and your money we shall have!

O zmajicama i ljudima

Hollywood i fantasy se nisu baš jako voljeli u prošlosti. Hajde, zamislimo se malo koliko to pravih fantasy filmova, u smislu u kome se to danas i ovdje obično podrazumijeva - dakle, ogradimo li se od raznih ekranizacija Šeherezade i antičkih junaka, kojih se snimalo do ranih sedamdesetih - ima? Mislim, jeste, ima ih: Conan barbarin (s besmrtnim Švarcijem, ali i podosta klonova s obje strane Velike bare), Legenda (vizuelno predivan, ali to uostalom važi za sve čega se Ridley Scott primio), Princeza nevjesta, Willow (ni jedan ni drugi me na prvo gledanje nisu baš odvalili, eto, ali i te kako imaju svoje poklonike), Beskonačna priča (nisam gledao), Zmajevo srce (dopao mi se!), uz možda još tu i tamo nečeg manje ambicioznog, uključivo i toliko-slabe-da-su-zabavni Dungeons And Dragons. Ima fantasy filmova, istina, ali u usporedbi sa SF-om ili hororom količinski znatno manje, a (vidjeli smo i primjer) često i kvalitetom slabijih.

A onda je, naravno, došao Peter Jackson i prenio Tolkiena na ekran, na oduševljenje jednih i zgražanje drugih. Osobno, iako Jackson ima pojedinih veličanstvenih scena, da sam se nakon gledanja trilogije našao ponukan čitati Tolkiena, nisam. To očito nešto govori o samim filmovima, je li? Međutim, ono što je Jackson učinio za fantasy, iz neke će se buduće vremenske distance možda moći uspoređivati s onim što je izvorna Star Wars trilogija učinila za SF. S jedne strane, Jackson je pokazao kako to tehnički može i treba (s danas dostupnim računalima) izgledati. S druge strane, kao što je Lucas od SF-a učinio materijal s blockbuster potencijalom, tako je to Jackson možda (ponavljam, za dokaz ili opovrgavanje ove tvrdnje tek treba proći neko vrijeme, desetak godina, recimo) učinio od fantasyja.

U međuvremenu, dobili smo prve Narnijske kronike, film za djecu koji je, koliko sam shvatio, dosta podbacio. Gledah i ne oduševih se previše, iako ima u njemu zgodnih stvari.

A sasvim svježe, tu je i Eragon, u režiji Stefena Fangmeiera, a po istoimenom romanu Christophera Paolinija, tinejdžera koji je napisao fantasy roman i s njime postigao neviđeni uspjeh. To je već postala i trilogija (kao i skoro sve u fantasyju). I mi imamo sličan primjer: Zvjezdana Odobašić i njezin roman Čudesna krljušt iz 1995, koji je napisala s petnaestak godina, izdalo ga je Znanje u biblioteci Stribor i dobitnik je nagrade ProtoSFERA. Roman nije postigao neviđeni uspjeh, nije prerastao u trilogiju, zapravo je Odobašička potpuno nestala kao spisateljica (barem koliko znam), ali je zato jedini suvisli (u smislu dade se čitati, ima glavu i rep, pa čak i neki stil) fantasy roman u Hrvata. Ilustrirao Igor Kordej. But, I digress...

Dakle, Eragon. Film, ne roman. Mračno doba. Svi su zmajevi i njihovi jahači pobijeni kad je na vlast došao opaki kralj (John Malkovich). Jedna princeza (Sienna Guillory) bježi, noseći zmajsko jaje. Sustignu je sile zla, jaje se dokotura do Eragona (Ed Speleers), seoskog dječaka i ne baš uspješnog lovca. Njemu se jaje izlegne i on postane sretni vlasnik zmajice (glas Rachel Weisz), koju, pod budnim okom viteza-lutalice (Jeremy Irons) treba naučiti jahati, da bi se oslobodilo princezu iz mračne tvrđave i da bi se u brdima skrivene pobunjenike obranilo od nasrtaja kraljevih legija. Nastavci slijede.

Eto, to je ukratko prepričan film. E sad, u čemu je tu problem? Da se razumijemo, s tehničkog je i zanatskog stanovišta Eragon sasvim solidno izveden. To nije neka niskobudžetna gluparija, već OK napravljen film, sa svim što takav film treba imati. Glumci su u redu, kako Jeremy Irons (dugo ćemo još pamtiti njegovo zafrkavanje u Dangeons & Dragons, gdje je očito odmah shvatio da je film sranje i tako se i postavio), tako i oni manje poznati (Malkovich se pojavi u par minuta, sve u svemu), poput mlađahnog Speleersa, koji se sasvim OK snašao. Scenarij je pregledan, nije ni tako glup, režija je u redu, sve se to dade pratiti i čak nije ni posebno zamorno ili dosadno. Dakle, u čemu je problem?

Prvi i osnovni je u priči. Naime, kao prvo zamijenimo opakog kralja s imperatorom Palpatinom, a i Darth Vader je tu negdje. Princeza je, naravno, Leia, a jaje su planovi Zvijezde smrti. Vitez je Obi-van, a jahači zmajeva su Jedi vitezovi. Sam Eragon je onda, sad već i tupi znaju, Luke Skywalker. Ima tu još neki klinac, ne znam baš da li bi odgovarao Han Solou, recimo da scenaristi (ili možda sam Paolini?) nisu uspjeli smisliti pandana njemu i Chewbacci. Ukratko, osnovni storyline je toliko očita kopija Nove nade, skoro jedan na jedan, da je stari čika George, da je bio malčice lošije volje, mogao čak poslati i strašne advokate na našu sirotu ekipu eragonovaca. Toliko o originalnosti. Da se to radilo kao zafrkancija, onda bi to bilo nešto drugo, ali nije, pa onda: toliko o originalnosti.

Drugi problem je u tome da, iako je sve itekako zanatski korektno napravljeno, nema ni trunke ičega preko toga. Dakle, Eragon je film koji je rađen po svim šablonama korporacijskog rada, napravljen je kako treba, ali je istovremeno cijepljen od bilo kakve spontanosti (originalnost smo već komentirali), duhovitosti, ne daj bože provokativnosti, žestine, jebi ga, živosti, da ne kažem života. Film uz koji se može potrošiti 100 minuta, ne boli, ali nećete se ni ne znam kako usrećiti, niti ćete išta posebno zapamtiti. Prosjek i ništa iznad toga. A to baš i nije jako lijepo za reći o nekom filmu.

Balkanska krčma

Evo još jednog nastavka serijala o našem najomiljenijem švaseru. Riddickove kronike: Dark Fury je animirani film autora Petera Chunga, poznatijeg inače po serijalu Aeon Flux, te radu na Animatrixu.

Priča, koju je smislio sam David Twohy, smještena je neposredno nakon što Riddick, imam i djevojčica pobjegnu s Planeta tame. Kad ono, zgrabe njih nekakvi lovci na ucjene. Samo, to ovaj put nije neka prizemna bagra, već dobro organizirana plaćenička formacija, pod zapovjedništvom sofisticirane dame, što svemirom putuje u prilično velikom i luksuznom brodu. Dama, međutim, ima neobičan hobi: od ozloglašenih ubojica pravi neku vrstu živih kipova, zamrznutih u suspendiranoj animaciji. Jasno, kako je Riddick najozloglašeniji od ozloglašenih, on bi predstavljao pravi dragulj njezine umjetničke zbirke. Samo, kako privoljeti Riddicka na suradnju? Odgovor je jednostavan: nikako! A jednom kad se, k'o u balkanskoj krčmi, pogase svjetla, pa Riddick skine svoje varilačke naočale, sva ta plaćenićka bagra nema šanse koliko pahuljica snijega u paklu.

Dark Fury je solidno animiran film, vizuelno zanimljiv, s Vin Dieselom koji posuđuje glas crtanom Riddicku. Međutim, priča je, nažalost, prilično jednostavna i pravolinijska, bez svih onih finesa i tenzija koje čine Planet tame i Riddickove kronike svakog na svoji način vrlo zanimljivim, iako (kao i sve druge Twohyjeve uratke) ne i besprijekornim SF filmovima. Nema tu neke ozbiljnije razrade likova, ničeg što već nismo vidjeli drugdje, nema ni podzapleta, ne daj bože političkih konotacija. I zato je Dark Fury ponešto blijed i ne baš posebno pamtljiv, s ponešto zbrzanim krajem (film traje nepunih sat vremena). Tko voli Riddicka kao lik, neće biti nešto posebno razočaran, ali niti ushićen. Ostali, možda je bolje da ni ne uzimaju ovaj film u videoteci, a svakako ne ako nisu prvo odgledali Planet tame.

Transformatori, a nije Končar!

Dakle, kao što smo već u više navrata zaključili, holivuđani su već davno ostali bez inspiracije. Pa rade filmove na osnovu bilo čega, bitno samo da je već smišljeno i da se ne moraju mučiti. To je, naravno, prvo što pada na pamet svakom normalnom kad se spomene najnoviji ljetni hit Transformers, rađen po seriji igračaka. Da podsjetim, radi se o divovskim robotima što se po potrebi pretvaraju u automobile, tenkove, avione i tome slično, a onda se međusobno mlate. Franšiza je poprilično stara, već desetljećima, bila je tu i crtana serija, pa i dugometražni crtić. Šta je onda natjeralo holivuđane da od toga rade film, ne znam. Da sam ga išao gledati već unaprijed ne očekujući ništa, to znam. Da sam se iznenadio...

Naime, Transformers u režiji Michaela Baya i Spielbergovoj produkciji je ispao luđački i bezobrazno, skoro prostački zabavan film za kokičarenje i kao takav čak ne ni toliko glup koliko sam očekivao da će biti.

Priča? Zapravo, imamo čak tri priče, ali krenimo iz početka. Bijaše jednom davno u svemiru nekakva planeta na kojoj se razvila robotska civilizacija. Ishodište njihove moći je nekakva kocka. Kad su se zli potukli sa dobrima, planeta je raznesena, a kocka je odlutala u bespuća svemirske zbiljnosti. Pa su i zli i dobri krenuli u potragu za njom...

Vrijeme današnje. Odred specijalaca u Perzijskom zaljevu vraća se u svoju bazu i odmara nakon zadatka. Kad ono, bazi prilazi nepoznati helikopter, sa serijskim brojem jednakim helikopteru koji su Ameri spušili u Afganistanu par mjeseci ranije. Jasno, to je dovoljno da se helikopter dočeka pod oružjem. Kad se letjelica konačno spusti u bazu, i kad je vojnici opkole, na njihov se užas ona pretvara u mehaničko čudovište što najprije razvali sve oko sebe, a onda pokuša upasti u vojne računalne sustave. U cijeloj toj tarapani, naši specijalci uspiju, dok oko njih padaju tenkovi i gore avioni, kao jedini preživjeli pobjeći u pustinju...

U međuvremenu, negdje u prosječnom američkom gradiću... Naš junak, tinejdžer, kupuje svoji prvi auto. Pod malo čudnim okolnostima, zapadne ga pošteni sportski model, malo star i ofucan, ali koji ispod haube ima trista čuda, između ostalog solidnu motorčinu. I koji točno zna koju muziku opaliti za zbariti najpoželjnijeg komada u školi...

U međuvremenu, u Pentagonu... Ministar obrane (Predsjednik je šonja koja po Air Force One štipka stjuardese i ne radi ništa) diže sve na noge. Baza im je razvaljena do posljednjeg čovjeka - bar su takve informacije - i sad na brzinu skupljeni mladi hakerski i kriptološki geniji trebaju izanalizirati signal uhvaćen prilikom upada u kompjutere, e ne bi li vidjeli tko ih je to napao (uobičajeni sumnjivci se znaju), pa da mu se - vojničkom terminologijom - ujka Sam najebe majke.

Stvari se, međutim, kompliciraju. Specijalci u pustinji imaju smrtonosni okršaj s novim mehaničkim čudovištem. Dečko shvati da mu je auto vrlo čudan, između ostalog sam od sebe odlazi na noćne vožnje. Hakerska genijalka u Pentagonu bude svjedokom novog upada u sustav i shvati da je signal krajnje neobične strukture. I ubrzo se svi nađu usred obračuna dvije skupine transformera, dobri i zlih. Naime, tražena je kocka završila na Zemlji i o tome tko će je se prvi dokopati ovisi (a što drugo?) sudbina slobode, demokracije i života as we know it.

OK, da ne prepričavam dalje, to je dovoljno sadržaja. E sad, kao što rekoh, iz ovakve, bazično, gluposti uspio je ispasti vrlo zabavan film. Doduše, ne bez svojih problema.

Ono što su fanovi dotičnih igrački već primijetili, Transformers se pripovijeda iz vizure ljudi. Izvorni crtići su kao glavne likove imali robote i ljudi su tu bili statisti koji spašavaju glavu. Ovdje su ljudski likovi oni kroz čije se oči sve promatra, i osobno smatram da je to jedna od boljih scenarističkih odluka. Imamo tri priče (za dodati je još i jednu staru arktičku ekspediciju) koje relativno brzo konvergiraju. U svakoj priči imamo grupu likova: specijalci u arapskoj pustinji; tinejdžer, njegova novopečena cura i roditelji; ministar obrane, generali i stručnjaci u Pentagonu. Ti likovi, svatko na svoj način, bivaju uvučeni u konflikt dvije grupe transformera i, jasno, nakon što se udruže s onim dobrima, značajno doprinose ishodu završne bitke. Kao što rekoh, ovo je samo po sebi OK. Ono što jest problem je poprilični višak likova i karikiranje većine njih.

Naime, Transformers su dobrim dijelom tinejdžerska komedija. A američke tinejdžerske komedije baš ne prikazuju američke tinejdžere u najboljem svjetlu. Svi su ili šmoklje ili testosteronom nabrijani agresivci, redovito prilično kratke pameti koja se vrti samo oko toga kako negdje umočiti. Koliko se ja sjećam svojih tinejdžerskih dana, imao sam i drugih briga i zanimacija. Tu su još i roditelji, ne baš puno pametniji od svoje djece i tu stvari hoće biti pomalo iritantne. Srećom, Bay uspijeva držati ekipu koliko-toliko pod kontrolom, pa većina štosova jest smiješna, a da stupanj debiliteta ipak nije prevelik. Ja, naime, nisam čovjek koji humor izjednačava s kretenizmom, što je problem današnjeg shvaćanja komedije u mnogim glavama. Cijelu sliku uljepšavaju i jebozovni komadi, koji, ako ćemo iskreno, kao da su ispali iz nekog drugog filma, recimo onakvih kakve je u stara dobra vremena radio James Cameron. A i naš šonjavi dečko se pokaže popriličnim frajerom i junakom, i to postane prilično naglo i bez nekog očitog i logičnog prijelaza, ali to su već uobičajeni problemi s likovima u prosječnoj blockbuster produkciji.

Isprepleten s tom tinejdžerskom komedijom je tipični Michael-Bay-movie, dakle viskooktanski koktel pirotehnike, automobilskih jurnjava, pucnjave i transformirajućih robota, koji opija čistom kinetičkom energijom mehaničkog nasilja/akcije. U tome se Bay isprofilirao kao majstor i to je ono zbog čega se sve ovo ostalo dade podnositi. Onda mu možemo oprostiti i višak likova, posebno kad u priču uđu i ljudi u crnom - da, dečki su uspjeli u sve uklopiti i dijelove X-files mitologije.

K tome, očito Amerima ne ide u Iraku, pa pada i nivo patriotske nabrijanosti koji bismo mogli očekivati. Dok su s jedne strane vojnici heroji bez straha i mane, ostatak hijerarhije prikazan je s daleko ironičnijim odmakom. Kao što smo već rekli, od Predsjednika nikakve koristi, više je teret o kome se mora voditi brigu. Supertajni Sektor 7, zadužen za kontakte s izvanzemljcima, kao da je pobjegao iz neke parodije Leslie Nielsenovskog tipa. Cijelu priču vodi ministar obrane, kojem sistem funkcionira toliko efikasno da u jednom trenutku mora sam uzeti sačmaricu u ruke, a sudbina nacije i čovječanstva ovisi o radio uređaju iz ljeta gospodnjeg cca. 1935. A činjenica da su svi zli transformeri uzeli oblik američkog vojnog i policijskog hardvera u tom kontekstu pomalo smrdi na subverziju.

Naravno, ima tu tipičnih Bayevih fora, tipa narančasti sumraci i zore, pekmeženja oko supruge i tek rođene kćerkice zapovjednika specijalaca, patetike, slow-motiona, pa čak i nešto autoironičnih referenci na ranije uratke. Tu je i scena sa djevojčicom na rubu bazena iz kojeg je upravo izašao transformer, koja je očito Spielbergov doprinos cijeloj kaši. Jasno, svi skupa pokažu poprilični nivo gluposti kad završnu bitku s Hooverove brane mjesto u pustinju prenesu u grad, gdje će kolateralna šteta i žrtve biti najveći.

Pomalo da rezimiramo. Kao nedostatak, Transformers imaju previše likova, od toga mnogo karikiranih, previše se oslanjaju na sumnjivu tradiciju tinejdžerske komedije i imaju podosta rupa općenito. Jebi ga, na par se mjesta čini kako Michael Bay čak ima problema s elementarnom logikom filmskog vremena.

S druge strane, imamo obilje furiozne mecha-akcije, solidno izrežirane i izvedene, uz neizbježnu kompjutersku grafiku. Većina humora funkcionira i pruža dobrodošli predah između dvije transformerske bitke. Glumci su listom vrlo raspoloženi i iz uloga koje su im napisane - ne bez problema - izvlače i više no što se očekuje. A kao što smo primijetili, ima čak i po koja žaoka na vojni establishment, što je također nešto što u ovakvom filmu ne očekujemo.

Sve u svemu, Transformers su solidna zabava, koja je doduše mogla biti i bolja, ali koja svejedno drži kroz svoje trajanje, naravno, ako ne očekujete previše. A što bi se zapravo i moglo očekivati od izvorne franšizirane premise, dobro je pitanje. Ovako kako jeste, film je dobro prošao, hvale ga čak i braća Srbi na forumu Znaka sagite, a smiješe se i nastavci.

Zombi-dernek

Robert Rodriguez je režiser pozamašnog opusa, koji je pažnju privukao ekstremno low-budget sirovim akcićem El Mariachi, snimljenim za dva tjedna s nekim smiješnim parama, za koje se danas ne da kupiti ni malo bolji auto. Onda je, kad je potpao pod okrilje studija i skompao se s Quentinom Tarantinom, uslijedio bogatiji remake/nastavak Desperado (meni osobno drag). Potom je tu bio Od sumraka do zore, hibrid tarantinovskog ultranasilja i bajkerske verzije Bala vampira, koji me nije baš oduševio, ali je uspio prerasti u zasebnu franšizu. Mislim da sam The Faculty preskočio. Spy Kids serijal od tri filma mi je bio OK: čovjek je napravio inteligentne špijunske parodije za malo stariju djecu. Na istom je tragu, pretpostavljam jer nisam gledao, bio i Avanture Shark Boya i Lava Girl. U ovom se filmu, kao i u Spy Kids 3, čovjek igrao s 3D-tehnikom, što hoće iritirati ako nemate one nesretne crveno-zelene naočale. (Ima razloga zašto je ta tehnika, iskušana još tamo 1950-ih, brzo potonula u zaborav. Koliko vidim, ni Rodriguezov eksperiment nije pustio korijena.) Nastavak Desperada, Once Upon a Time in Mexico me razočarao. Sin City mi je bio sasvim u redu, vizualno i sadržajno zanimljiv prijenos Frank Millerovog ultra-noir stripa na film. Konačno, tu je i Planet Terror, Rodriguezova polovica projekta Grindhouse, kojom ćemo se sada baviti.

Grindhouse su Tarantino i Rodriguez zamislili kao hommage ofucanim kinima i dvostrukim projekcijama u kojima su se vrtjeli eksploatacijski (čitaj jeftini, i budžetski i po umjetničkim ambicijama) filmovi, od kojih su neki u zadnjih tridesetak godina dostigli kultni status. Bilo je tu bajkerskih šora, horora, SF-a, akcije, čega sve ne. U našoj metropoli (ha!), koja je uspjela u petnaest godina zatući sva prava kina i zamijeniti ih shopping-mall-konfekcijskim dvoranama koje jednako tako zjape 80 - 90% prazne, najbliži bi ekvivalent u samom centru grada vjerojatno bilo kino Kosmaj (danas Grič, trenutno nema predstava), gdje se sedamdesetih i ranih osamdesetih skupljala školska mularija, obično lošijeg prosjeka ocjena, i uživala u špageti-vesternima, kung-fu filmovima, pustolovnim tabačinama Buda Spencera i Terenca Hilla, softcore porniću ili nekom japanskom Godzilla-trashu.

Dakle, Grindhouse su trebala biti dva filma, jedan Quentinov, jedan Robertov, s foršpanima za nepostojeće filmove. U Americi se sve prikazivalo zajedno i trajalo je preko tri sata. K tome, dečki su imitirali obično katastrofalno stanje kopija koje su se vrtjele u takvim nereprezentativnim dvoranama: tako imamo krčav i škripav zvuk, izgrebeni film, ponekad čak i progoren, izostavljene role i slične uživancije koje su gledanje takvih filmova pretvarale u pravu malu avanturu. Srećom, nisu išli do krajnosti pa pobrkali role, što se isto tako znalo događati! (Tko god je dovoljno star da je gledao ljetne projekcije sedamdesetih i osamdesetih po domovima kulture uz našu obalu, zna o čemu govorim.) Čak su i plakati dizajnirani tako da izgledaju ofucani, zaderani i pedeset puta presavijani.

Naši su distributeri projekt prikazivali kao obična dva filma: prvi je u kina išao Tarantinov Death Proof, koji je sat i pol dobro napisanog i glumljenog ženskog yap-yap-yap, s jednim krvavim sudarom u sredini i jednom potjerom na kraju. Samo činjenica da film nije predugačak spasila je ovu priču o manijakalnom kaskaderu, koji svršava kad se svojim posebno ojačanim autom čeono zabije u kola puna dobrih, lajavih i emancipiranih komada, od dosade.

Drugi je film u projektu Rodriguezov Planet Terror, i njemu se, čini se, pripisuje velika zasluga za neuspjeh cijele ideje. U suštini, Planet Terror je film o početku epidemije, potaknute zagonetnim bojnim otrovom, koja ljude pretvara u zombije. Pratimo kroz niz likova kako se zaraza širi i kako naši junaci i (posebno) junakinje pokušavaju probiti zombijevski obruč. Tu je negdje i zagonetna grupa američkih specijalaca, a početak se čitave gužve vuče sve do lova na poznatog nam bradonju u afganistanskim gudurama.

Problem je u tome što je Planet Terror zamišljen kao revival/kopija/ /imitacija zombi filmova, od kojih je vjerojatno najpoznatiji Romerov serijal o živim mrtvacima, a u video-igrica verziji Resident Evil. Odatle, možda iz istovremene težnje za nekakvim ironičnim odmakom, imamo karikirane likove, neoriginalni i skoro nepostojeći zaplet i rasplet kakav je već za takav tip filma standardan, naime uništenje civilizacije kakvom je znamo.

Rodriguez u filmu ide za maksimalnom krvavošću, odvratnošću, brutalnošću i akcijom (što kod njega nije ništa novo), ubijajući time već skoro u početku bilo kakvu napetost koju je u jednom trenutku čak i počeo stvarati. Osim toga, sve skupa vrlo brzo prelazi u groteskno pretjerivanje, koje bi Amerima možda i trebalo biti zabavno, ali ovdje, bojim se, gdje ljudi bez noge stjecajem svježih povijesnih okolnosti ima podosta, može čak biti i neukusno. Takav nedostatak mjere je on pokazao još u Od sumraka do zore, gdje je također rezultirao gubitkom identifikacije s bilo kime i bilo čime. Znam da se eksploatacijski filmovi, kojima je projekt Grindhouse posveta, obično ne mogu pohvaliti nekim posebnim osjećajem za ukus, ali se postavlja dobro pitanje do kada će Tarantino, a s njime i Rodriguez, kopati po arheološkim ostacima svekolike filmske kulture u potrazi za ikakvim tračkom inspiracije. Nije da to ne rezultira i dobrim stvarima, poput Kill Billa, također kolažem Tarantinovih filmskih reminiscencija na sedamdesete, ali nekakav bi pomak sad već bio i više no dobrodošao.

Najzad, mislim da se tu radi o fundamentalnom promašaju. Naime, čini se da Tarantino, a sve izgleda da je on pokretač cijelog projekta, uporno pokušava eksploatacijski film dignuti na nivo blockbustera. Smatram da tu čini ozbiljnu grešku u koracima. Da elaboriram, pa ako me ima tko opovrgnuti, neka izvoli.

Eksploatacijski film (da ne kažem trash: možda tek treba ustanoviti radi li se o potpuno zamjenjivim sinonimima) je, bar tako mislim, rezultat činjenice da je potreba za novim naslovima velika - danas je jeftina kina zamijenilo video-tržište - a količina para i talenta potrebnog da se ti naslovi proizvode ograničena. Dakle, eksploatacijski film će najčešće biti smeće koje rade ljudi bez talenta i bez puno para. S druge strane, ako iskrsne čovjek s talentom, tada to poprima daleko ozbiljnija obilježja, možda čak i umjetničkog djela, sa porukom i značenjima koja proizlaze iz kulturnih, društvenih, povijesnih i/ili političkih okolnosti u kojima je nastao. Tu eksploatacijski film nadrasta svoja niskobudžetna ograničenja i podrijetlo te postaje ozbiljni kulturološki fenomen, koji odolijeva zubu vremena i svjedoči o trenutku u kojem je stvoren. Štoviše, činjenica da su uložene pare malene može značiti slobodu od brojnih producentskih podjebavanja koja rezultiraju kastracijom izvorne ideje.

S druge strane, blockbuster je film s puno uloženog novca, koji se mora dopasti što široj publici, e da bi taj novac vratio i još zaradio. Ne znači da blockbuster mora biti tupav, ali danas najčešće jeste, iako i to naravno ovisi o tome tko ga radi. Svejedno, block-buster će obično biti ideološki i društveno prihvatljiv, ne smije biti uvredljiv, mora držati seks, nasilje i krv u okvirima onog što srednja klasa, bumo rekli buržuji, javno prihvaća. On je, jednostavno, obezjajen količinom novca koja je u njega uložena i korporacijskim uplitanjem koje iz toga slijedi.

Koliko sad ima smisla pokušavati raditi blockbustersku imitaciju exploitationa, čak do te mjere da simuliramo lošu kopiju filma i stari raštimani projektor? Koja je korist rastezati potencijalno razornu filmsku gerilu na dimenzije malograđanske zabave? Povijest gerilskog ratovanja nas uči da sranja nastaju uvijek kad se gerila počne igrati velike vojske (tu izjavu dao je drug Mao, op-ur.). To je lekcija koju bi Tarantino i Rodriguez trebali apsolvirati. Uporno se s ekploatacijskim filmom gurati u blockbusterske dvorane je jalov posao: mogli bi izgubiti korijene, a da ne budu prihvaćeni ni, od velikih parajlija niti od široke publike.









forum
www.sfera.hr