Prevoditelj Marko Fančović jednom je rekao: "Kako su općenito svi pisci izišli iz Gogoljeve kabanice, tako su svi pisci znanstvene fantastike izišli iz Heinleinovog svemirskog broda!" Citat je po sjećanju, no suštinski se slažem. Ovo nije biografski tekst o Robertu Ansonu Heinleinu. Koga zanimaju biografski podatci, mogu samo uputiti na tekst u književnom SF časopisu UBIQ br. 1. Ovo nije ni kritički osvrt. Ovo je moj osobni pogled na autora koji mi znači... Uistinu, što meni znači Heinlein?

Možda bi bilo najuputnije započeti kako sam se susreo s njime. Ponajprije, u "Siriusima" i pokojoj "Futuri" susreo sam se s njegovim pričama, i to ponajprije onim mračnjačkima, poput Tko ste vi drugi? (objavljena kao All You Zombies, "Sirius" br. 60), Oni (They, "Sirius" br. 125) ili Neugodng zanimanja Jonathana Hoaga (The Unpleasant Profession of Jonathan Hoag, "Futura" br. 19, 20 i 21). No, tada - prije petnaest i više godina - nisam baš upamtio Heinleina pisca. Kao i mnogi drugi mlađahni čitatelji znanstvene fantastike, pamtio sam priče, a ne autore. Iznimka su, naravno, bili autori čije su se knjige mogle čitati u ono doba, ponajprije Asimov i Clarke. Tu je Heinlein bio dostupan preko srpske biblioteke Kentaur, u kojoj je objavljen samo roman Metuzalemova deca (Metusalah's Children), a koji me zbilja nije bio oduševio, pa ga ni time nisam posebno upamtio.

Godine su prolazile, SF sam zapustio (kako će se vidjeti, privremeno), pa sam mu se vratio, a za što je bitnim bio upravo Heinlein. Naime, kontroverzni film Paula Verhoevena Starship Troopers potaknuo me prije desetak godina pročitati istoimeni roman (u vrsnom prijevodu Marka Fančovića), ali i nabaviti još Heinleina, kako bih vidio oko čega se zapravo isplela cijela proturječnost. Tad mi je u ruke dospjela zbirka The Man Who Sold the Moon, džepno broširano izdanje iz pedesetih. Dok sam listao stranice koje su mirisale starinom roto papira, mrmljao sam si u bradu: Zaboga, to je to... to je ono što sam trebao čitati kad sam počinjao sa znanstvenom fantastikom.

Više nisam mogao stati. Naizmjence sam čitao Heinleinove romane namijenjene mladeži, kao i one pisane za odraslu publiku, kako bih što nabavio. K tome sam nastojao pročitati i Heinleinove priče - sve to, jasno, uz ostalu znanstvenu fantastiku. Korak po korak, kako sam pročitao većinu opusa, oblikovala se slika. Slika autora koji je stajao iza onog što je napisao, koji nije oklijevao poučavati, katkad suptilno, katkad - očito, kad bi mu prekipjelo - posve otvoreno. Moram priznati, Heinleinovi radovi su mi se jako dopali.

Zašto? Recimo ovako: jasna radnja, optimistični ton naracije i junaci s glavom i repom. Da se razumijemo, ovo potonje nikako ne znači da je riječ o nekakvim superherojima: jednostavno, čovjek je opisivao ljude koji imaju barem mutnu ideju što hoće i što ne će. Ruku na srce, kad ste zadnji put čitali djelo u kojemu su likovi takvi - bilo znanstvenofantastično, bilo u mainstreamu. Možda mi je Heinlein dobro sjeo u trenutku kad sam bio zasićen likovima koje život samo onako baca amo-tamo, ne znam...

Njegove fabule nisu nikad dosadne - premda ih vodi linearno, uvijek pri kraju donese obrat koji iznenađuje. A i ono što Heinlein propovijeda, uvijek pobuđuje zanimanje. Već čujem glasove: što, što? Taj mračni desničar? Zapravo, iznimno je teško odrediti što je Heinlein bio u političkom smislu, osobito stoga što su se njegovi stavovi očito mijenjali kroz vrijeme. Bio je socijalistom-utopistom, liberalom, anti-klerikalcem, antirasistom, desničarom... Možda bismo ga mogli čak nazvati anarhistom. No, zapravo je svaka politička etiketa suvišna. Naime, poruka koju je konzistentno odašiljao čitateljima ista je u svim fazama njegova rada: mislite svojim glavama. Budimo realistični, to je jako, jako teško...

Što se dulje bavim SF-om, nalazim sve više Heinleinovih utjecaja i posveta, ponekad izričitih, ponekad jedva uočljivih, ali su svejedno tu. Radi se, podsjetimo se, o vrlo plodnom autoru koji premošćuje period od američkog Golden Agea tridesetih, pa sve do cyberpunka osamdesetih, u potonjem slučaju romanom Friday. Toliko o tome da je Heinlein zahirio s vremenom...

Heinlein je autor kojeg treba čitati, eda bi se uopće razumjelo što znanstvena fantastika jest. Treba ga čitati i da bi se shvatilo da SF nije počeo s Novim valom početkom šezdesetih. Trebaju ga čitati oni koji počinju sa znanstvenom fantastikom, kao i oni koji jednostavno žele pročitati dobar SF. Na posljetku, trebaju ga čitati i oni koji i sami žele pisati žanr.

Stoga je prilična šteta što Heinlein nije u većoj mjeri objavljivan u Hrvatskoj. No, netko bi mogao ironično dobaciti kako se hrvatski SF sasvim lijepo razvio i bez njegovih primjetnih utjecaja. To je živa istina, na koju mogu samo slegnuti ramenima. Da, hrvatski SF zbilja je živahan, s uvidom u Heinleinov opus, ili pak bez njega. No, to je već druga tema...

Jednom riječju, znanstvena fantastika - onakva kakvu je imamo danas - nezamisliva je bez Heinleina. Možemo se sporiti oko njegove literarne kvalitete, možemo se sporiti je li danas zastario, ali ga ne možemo zaobići.

Na posljetku, ne zaboravimo da je Heinlein bio piscem. Rado je isticao da piše zbog novaca, odnosno da bi imao čime poplaćati račune. Možemo samo reći da je svoje priče uspijevao dobro prodati. Stoga mu se na kraju mogu samo zahvaliti što je i meni uspio utrapiti Mjesec.