Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr


Robert Anson Heinlein - Spider Robinson:
VARIABLE STAR
Piše:Boris Švel

Roman The Variable Star spada u rizičnu skupinu posthumnih romana, dakle, romana što su ih napisali poštovatelji lika i djela preminulih autora, temeljem građe iz ostavštine pokojnika. Osobno, takve romane držim rizičnima iz ponajmanje dva razloga. Prvi je razlog - osim ako autora nije u stvaranju omela iznenadna smrt - u tome što napušteni sinopsisi nisu valjda bez razloga ostali napuštenima. Drugi je razlog osoba koji se laća takvog posla: uz najbolju volju, takav autor nije isti pisac kao i onaj čije djelo se nastavlja, odnosno dovršava. Pri svemu tome nije tajna da sam Heinleinov fan, pa sam Promjenjivu zvijezdu čak posebno naručio i počeo je čitati zdušno, ali i s ponešto zebnje. No, osvrnimo se u prvom redu kako je roman uopće nastao.

Dana 14. studenog 1955. godine, Robert Anson Heinlein počeo je skicirati još jedan u nizu svojih romana za mladež, poznatih juveniles, pod radnim naslovom The Stars Are a Clock. Kasnije je zapisao još pola tuceta mogućih naslova, uključujući primjerice Doctor Einstein's Clock, što je inače bilo Heinleinovom čestom praksom. Sinopsis je narastao na osam vrlo gusto ispisanih stranica, kao i četrnaest malih kartonskih kartica na kojima su zapisane razne bilješke vezane uz knjigu. No, iz nepoznatih razloga, ovaj materijal je završio u ladici i nikad nije uporabljen za knjigu.

Niz godina kasnije, dr. Robert James, istražujući Heinleinovu ostavštinu, našao je ove materijale. James je to obznanio na SF konvenciji Worldcon koji se te 2003. godine održavao u Torontu kao Torcon 3, tijekom okruglog stola o Heinleinovim manje poznatim radovima. Među nazočnima se našao i Spider Robinson, kanadski pisac znanstvene fantastike američkog podrijetla, inače poznati Heinleinov poštovatelj. Prema Robinsonovim riječima, zamisao da on napiše dovrši roman pala je gotovo slučajno, iz publike. Potvrđena je na licu mjesta, praktički aklamacijama, uz pristanak također nazočnih osoba koje se brinu za Heinleinovu ostavštinu, tj. agenta, kao i upravitelja Heinleinove zaklade, odnosno literarnog izvršitelja. Tako je imenovan piscem koji će dovršiti roman, uz dogovor kako će napisati dva probna poglavlja.

Na ovom mjestu zastanimo i osvrnimo se na samog Robinsona. Rođen je 24. studenog 1948. godine u New Yorku u Bronxu, a od rane dobi je čitao znanstvenu fantastiku, s kojom se upoznao baš kroz Heinleinove romane za mladež. Diplomiravši engleski jezik, objavljivati je počeo 1972. godine, i brzo se probio. Naime, dvije godine kasnije osvojio je John W. Campbell Award za najboljeg novog pisca, a ubrzo su uslijedile tri nagrade Hugo: u kategoriji novele godine 1977. za By Any Other Name, te 1978. za Stardance (napisanu u kooperaciji sa suprugom Jeanne), odnosno u kategoriji kratke priče godine 1983. za Melancholy Elephants (objavljena u "Siriusu" br. 121 kao Melankonični slonovi). K tome, Stardance je 1977. nagrađena i nagradom Nebula.

Robinson, inače nastanjen u Kanadi preko trideset godina, prilično je plodan autor s blizu tri tuceta romana te zbirki pripovijedaka, rado i često viđen po konvencijama znanstvene fantastike, no u Hrvatskoj je malo poznat. Inače je općepoznatim Heinlein-ovim ljubiteljem, pri čemu se nije sustezao ni od polemika s onima koji su kritizirali Heinleinov rad, što je kulminiralo opsežnim esejom Rah, Rah, R.A.H.! u kojem je sažeo popis prigovora upućenih Heinleinu te vehementno odgovorio na njih.

Prihvativši se posla na posthumnom romanu, Robinson se - prema vlastitim priznanjima - našao na mukama, budući sinopsis nije sadržavao završetak. Nadahnuće je na posljetku našao u dva Heinleinova citata iz 1987. godine, iz razgovora za radio tijekom dana posvećenog njemu u gradu Butler, savezna država Missouri, gdje se Heinlein bio rodio. Prenesimo ih u cijelosti: "Moja mišljenja u svezi budućnosti čovječanstva su umotana u ovoj izjavi: 'Mislim da je za ljudsku rasu potrebno da uspostavi kolonije izvan ovog planeta'," odnosno: "Trebamo imati koliko je god moguće košara za naša jaja. Čak i ako nam samima ne uspije uništiti ovaj planet, prirodne nesreće ili promjene - ili čak promjene u našoj zvijezdi - mogle bi življenje na ovom planetu učiniti nemogućim." Ove dvije sentence imat će, kako ćemo vidjeti, bitnog utjecaja na sadržaj romana.

Ostatak pisanja išao je lakše, uz potporu prijatelja i znanaca, uključujući i donirane Heinleinove gumbe za manžete, kao i vrtlarsku košulju, dok je Robin-sonova žena nosila nakit i kinomo Heinleinove po-kojne supruge Ginny (sve za lakše uživljavanje!). Rad je trajao oko dvije godine, pa je roman objavljen u rujnu 2005. godine, pod naslovom The Variable Star. Što, dakle, reći o samom romanu?

Radnja, ispričana u prvom licu, počinje 2286. godine (okruglo dvjesto godina nakon radnje romana For Us, The Living!), s mladim protagonistom sretno zaljubljenim u prekrasnu djevojku koju namjerava odmah nakon mature i oženiti. Djevojka međutim skriva mračnu tajnu: prekomjerno je bogata, što naš junak saznaje budući primljen u luksuzno tajno stanište njezine obitelji, negdje usred ničega. Ondje pak saznaje i to da mu je namijenjena sjajna budućnost kao nastavljaču slavne loze i budućem upravitelju imetka, za što će biti primjereno gojen. Tu naš protagonist odluči uteći iz zlatne gajbe, što mu i uspije uz pomoć male djevojčice koju susretne među bogatašima, i još joj na odlasku obeća javiti se.

Po povratku u civilizaciju, mladac se gadno obloče svojim zadnjim novcima, pa se polusvjestan ukrca na svemirski brod koji putuje prema koloniji, nekamo daleko prema zvijezdama. Pratimo ga kako upoznaje brod, pri čemu vrijedi doslovce citirati sljedeći ulomak.

* * *

"Naravno, George R. Mogu li pitati što radiš?"

Opet jedna izjava kamenog lica: "Ja sam jedan od brodskih šest Relativista."

Dosegao sam točku zabezeknuća. Nisam se mogao zaustaviti da ne izlanem: "Pišam ti u krvotok" (kurziv u originalu, op.ur.) Dobro, trebalo je biti dosta sigurno. A izraz na njegovom licu nije se... sasvim pojavio. No, nekako sam znao da sam zasrao stvar. "Mogu li pogađati, George R: ti si dijelom Hrvat."

Kimnuo je. "Imam čast biti potomkom obitelji majke Nikole Tesle."

Bio sam umoran od ispričavanja, i još umorniji od potrebe za tim. "Bez uvrede. Moja majka je isto bila djelomično Hrvaticom. Obično je to siguran jezik za psovanje. Nema nas dosta ni za držati newsgrupu na životu."

"Razumijem, i shvaćam da nisi mislio doslovce, nego samo kao izbačaj iznenađenja." Oči su mu ponovno zatreptale. Nije to bio baš izraz lica, ali naznačavao je kako bi to izgledalo da ga je zanimalo imati ga. "Ironija je u tome što to je to zapravo doslovce točno. Do kraja ovog putovanja, svi ćemo završiti pišajući jedni drugima u krvotok: sustav ovisi o tome."

Nisam se mogao suzdržati od smijeha.

* * *

Roman se nastavlja polaskom na put brzinom koja se asimptotski približava brzini svjetlosti, dok u nizu epizoda glavni lik upoznaje cijelu galeriju suputnika i uključuje se u održavanje sustava. Osim samog ustrojstva života na brodu, kao i samog broda te njegovog pogona - što ga održavaju Relativisti koji su nešto između meditanata, matematičara i somnambulista - puno saznajemo i o povijesti čovječanstva. Naime, roman je pažljivo uklopljen u ponešto moderniziranu Heinleinovu Future History, uz najvažniji pojedinačni dodatak ratova terora, što je sve prethodilo usponu i padu vjerskog ludila - ovdje Robinson sasvim izravno kritizira američku vanjsku politiku početkom 21. stoljeća. No, uklapanje u Heinleinov univerzum ide do spominjanja urođeničkog života na Marsu i Veneri, bez čega se komotno moglo. Što se tiče odnosa među likovima, oni su postulirani puno slobodnije no što bi to bilo moguće u knjigama za mladež pedesetih, pa više nalikuju kasnijim Heinleinovim romanima. Robinson je obilno crpio iz njih, opisujući cijelu gamu zajednica, nalik onima iz, primjerice, Heinleinovog romana The Moon is a Harsh Mistress, uključujući ovdje i istospolne zajednice.

Završna poglavlja su ona na kojima The Variable Star primjetno pada. Naime, naše matično Sunce detonira i uništi svoj svekoliki planetni sustav, što protagonisti saznaju putem telepata koji komuniciraju sa Zemljom (trenutačna telepatska veza je posuđena iz Heinleinovog djela Time for the Stars). Putnike obuzima posvemašnja apatija, no živnu kad shvate da bi eksplozija Sunca mogla vjerojatno biti uzrokovana intervencijom neke strane rase, tehnološki naprednije, no očito malevolentne ili u najmanju ruku indiferentne prema ljudima. Ideja preživljavanja, nastavka čovječanstva i uzvratnog udarca daje im novu snagu. No, posljednja nada kolonistima zamre kad se utrne brodski pogon, a preostali Relativisti ga više ne uspijevaju pokrenuti. Brod će za sigurno propasti u dubinama Svemira, ne sustigne li ga prije toga radijacija od Sunaca koje se pretvorilo u novu.

Tu upada deus ex machina: bogatuni s početka knjige sustižu naše koloniste nadsvjetlosnim brodom i uspostavljaju kontakt. Kolonisti preuzmu nadsvjetlosni brod, pri čemu naš junak ima ključnu ulogu, a nakon par peripetija (jasno da bogataši ne predaju svoju arku samo tako). Sad se može organizirati prebacivanje na planet koji je bio ciljem putovanja, i sviće nova zora. Za dobru mjeru, na bogataškom brodu je i djevojčica s početka knjige, sad odrasla ljepotica (relativizam, istezanje vremena i to...), s kojom naš junak konačno nalazi pravu ljubav (nešto kao u Heinleinovom romanu Vrata u ljeto), nakon što mu ona pomogne preuzeti nadsvjetlosni brod.

Zapravo, završetku romana mogu se uputiti i najteži prigovori. No, u prvom redu, teško da bi Heinlein mrtav-hladan raznio Sunčev sustav: citati na koje se Robinson poziva daju nam predmnijevati kako je došlo do tog obrata u radnji, odnosno dokle je išao izvorni sinopsis, a gdje je razradu radnje preuzeo Robinson. Bog iz mašine djeluje pak zbiljskom šakom u oko: u krajnjoj liniji, kad već imamo priču sklopljenu od početka do kraja, zar ne bi aktiviranje nadsvjetlosnog pogona bilo uvjerljivijim uzrokom uništenja Sunca, umjesto akta neke strane rase kojoj je pripisan i možebitni "inteligentni dizajn" ljudi? Je li takvo što bilo možda prehrabro za Robinsona? Ne bi li se na taj način možda bolje odala počast jednom mlađem Heinleinu, onom socijalistu-utopistu?

Nasuprot tome, Robinson si dopušta "viseće krajeve" koje si njegov uzor ne bi priuštio, ponajprije niz likova oko kojih se isplete pojedina epizoda, no ne sudjeluju u daljnjoj radnji, poput dva deportirana robijaša s kojima se naš protagonist zakači negdje oko trećine romana, a zatim se praktički više ni ne spominju.

Rečeni nedostatci na stranu, roman je na trenutke beskrajno zabavan, britkih dijaloga te interesantnih likova za koje je, ponavljam, šteta što nisu svi optimalno iskorišteni. Osobno pak slabo poznajem opus Spidera Robinsona, pa mi je s te strane nezahvalno suditi radi li se ovdje o slabijem Heinleinovom romanu, ili pak o najboljem romanu što ga je Robinson u danim okolnostima mogao napisati. Bilo kako bilo, jednom kad sam odložio Promjenjivu zvijezdu, teško mi je bilo ostati oduševljenim.







forum
www.sfera.hr