Zagreb 2094.


Priče:

  • Danilo Brozović (TM): 2094.
  • Zoran Janjanin: Govorim vam po posljednji put! …
  • Filip Hameršak: Simfonija velegrada ili Kako je sociolingvistika postala stroga znanost
  • Andrina P.: Što je na jelovniku?
  • Krešimir Mišak: Akvarij sa zlatnim ribicama (priča nagrađena SFEROM!)
  • Goran Konvični: Jeftina ljudskost
  • Darko Macan: Coda

Predgovor:

Godišnjica nam je. Obljetnica, štoviše. Stoga, malo brojeva …

Deset je godina otkako smo se usudili raditi knjige. Devet otkako je prva izašla (malo smo precijenili svoje snage te prve godine, potcijenili probleme; danas znamo da imamo dovoljno snage za svaki problem). Knjiga koju čitate deseta je po redu zbirka hrvatske znanstvene fantastike. Dobili ste je na SFerakonu, što je običaj koji se ustalio s drugom zbirkom (iako mnogi sad pamte kako smo i prvu dijelili), i vjerojatno ste se na zbirke toliko već privikli da bi vam bilo čudno da ih nema. Zlobno je od mene što se sjećam kako su nam, prije deset godina, redom govorili kako zbirka domaće SF proze nema šanse, ali je i ljudski.

Kroz deset godina, na blizu dvije tisuće stranica, objavili smo priče točno četrdeset autorica i autora. Neki su tu bili slučajno, neki su gostovali sezonu ili dvije, neki su se povlačili pa vraćali, a dosta ih je bilo i stalnih. Od bitnih imena suvremene hrvatske fantastike mislim da nam je promaklo jedno ili dva. Ostale smo imali. Neke smo – nema drugog načina da se to kaže – stvorili. Dali im prostor, dali im podršku, dali im publiku. Barem jednu generaciju smo podigli.

Kad smo kretali, prije deset godina, bilo nas je osmoro. I namučili biste se kako biste u tom trenutku našli nekoga tko je pisao SF, a nije bio s nama. Bila su takva, suha vremena. Nedavno smo, pak, žirirajuci produkciju 2003., pobrojili osamdeset i pet autora aktivnih u samo godinu dana, s ukupno stotinu devedeset i pet objavljenih radova, od minijatura do romana. Naravno, nismo ih sve mi objavili niti smo za pojavu svih zaslužni (srećom, ni krivi za one neke), ali kako smo vikali u ime domaćeg znan-fana kad nitko nije, uzet ćemo si za pravo osjećati se ponosnima. Uostalom, nismo jednu priču koja nam je stigla preusmjerili Futuri, a i redovita rubrika SF priča u Jutarnjem listu zaživjela je zato što smo se složili te mobilizirali autore iz naših zbirki da pišu li pišu, sve dok vidjeti nedjeljom SF priču u dnevnim novinama nije ponovo postalo obično i normalno. Također, čini mi se da je postojanje SFerinih zbirki barem malo utjecalo na pojavu Istrakonskih, kao što se jedno vrijeme Osijek u inat prijetio svojom zbirkom. Možda sam prolupao i uobrazio si štogod, ali kada si prvi kamenčić koji je pao u baru, voliš si pripisivati sve valiće.

Dvaput sam gore spomenuo naviku i publiku. To je zbog onog osjećaja kojeg svi imamo: da smo potcijenjeni, strpani u geto i da ćemo svijetu jednoga dana pokazati kako smo bili u pravu i pametniji od svih. Gluposti, djeco. Najviše što možemo postići jest ono što smo u ovih deset godina i postigli: ravnopravnost. Naše knjige – ove godišnje zbirke i prva dva kola najljepših domaćih SF knjiga ikada, Biblioteke SFera – ravnopravno stoje na knjižničkim i knjižarskim policama s ostalom literaturom, ravnopravno bivaju recenzirane u relevantnim glasilima, ravnopravno su kupovane, čitane, voljene pa i kuđene. Dan kada će svi čitati SF vjerojatno nikada neće svanuti, ali dan kada ga nitko neće s predrasudama odbaciviti je pred vratima. Pomalo, nekako mi se čini, i zbog nas.

O čemu je ovaj uvodnik? Što ja tu hoću? Pa, kao što kaže jedna trenutačna reklama: “Ja ne tražim ništa, samo se hvalim.” Jesu me učili da se kvari tko se sam hvali, ali vremena nam nisu poslovična i svuda oko nas uspijevaju oni koji sebe rastrubljuju. Pa rekoh, i ja ću pritrubiti, malo zbog sebe, malo zbog drugih tridesetdevetoro koji su deset godina pisali za Vas, a malo i zbog toga da ne budu jedine istine koje se čuju one koje nisu nimalo istinite …

Još nekoliko riječi, dozvolite mi, i o ovom svesku, ZAGREBU 2094.

Jest, naslov je iritantan trima četvrtinama hrvatskoga pučanstva, ali je dio glupog obećanja kojeg sam sĂ?¢m sebi zadao onda, kad smo kretali. ZAGREB 2004, ZAGREB 2014 i ZAGREB 2094 zamišljeni su tada kao trilogija zbirki smještenih na domaće tlo, s domaćim ljudima, napisane po domaće. Nakon deset godina i ispunjenog obećanja, možda nije jasno zašto ga je trebalo davati, ali slika se hrvatskog SF-a itekako promijenila kroz ovu dekadu. Više nitko ne misli kako svemirom lete samo Amerikanci i Rusi, više nitko ne bi trebao misliti kako samo Amerikanci (i dva Rusa) pišu znanstvenu fantastiku koju vrijedi čitati. Stigli smo tamo gdje smo krenuli jer smo znali što želimo i kako to ostvariti. Stigli smo – uz pomoć dobrih ljudi i u inat svim drugima – do trenutka kad se naše pobjede podrazumijevaju i kada se sami trebamo hvaliti.

Pa hvala nam, onda.

Hvala, u prvom redu, Tanji koja je od prvog dana bila oslonac i uzdanica ovoj zamisli. Hvala Željki i Melini, koje su primalje kakve knjiga samo može poželjeti. Hvala Darku i Davorinu koji su uređivali; Tihomiru iz tiskare i Zvonku iz distribucije. Hvala svim SFerinim predsjednicima što su za nas odgovarali, ilustratorima koji su nas opiturali, hvala trideset i devetorici autora koji su najbolje priče dali nama. Face ste.

Hvala, konačno, i svakome od Vas, čitatelji. Naše ste bolje polovice, bez Vas sve ovo ne bi imalo smisla.

Sa ZAGREBOM 2094 završava jedno obećanje, ali ništa ne staje. Nakon jedne faze, slijedi druga.

Bolja.

To neka je novo obećanje.

Darko Macan
U Zagrebu, 13. travnja 2004.

-> Čitaonica / SFerakonske zbirke