Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7
Baka prva: POČETAK
- Godina je 195x (možda 1952? 3?), mjesto je Stenjevec, mikro-lokacija je kuća moje bake: nije “na ulicu” (stenjevečki šor da ne kažem “Main Street”, a zove se Bolnička) nego otraga, u vrtu usred gredica paradajza, paprike, graška, mrkve, itd. Selska idila u zapadnom prigrađu buduće nam Metropole svih Hrvata.
- Ljeto je. Školske ferije. Ne sjećam se zašto je kuća prazna (baka je valjda kod rodbine u Grižanama iznad Crikvenice; a možda i u Brezničkom Humu kod tete koja je učiteljica) a ja je čuvam. Teorija je da ako me se vidi kako se muvam po kući bit će imuna na provalnu krađu. To moje “čuvanje” nije nikakvo herojstvo jer sa starcima stanujem u susjednoj kući (“na ulicu”, kućni broj 63 – bakina je 63A) pa samo pretrčim dvorište i vrt. Ionako visim kod bake dok su mi starci na poslu.
- Doba je još poslijeratno: Bolnička je “makadamska”, što će reći prasna i puna izlokanih jama koje cestari s vremena na vrijeme lopatama ispune šodrom (tucanikom) s hrpa pored ceste. S jedne strane je širok, dubok jarak (travnat kad je suho, pun vode kad je kiša), a s druge drvored stoljetnih murvi. Svaki drugi dan cestom prođe gdjekoji auto ili kamion u oblaku prašine. Inače idu kola i konji. I susjed na Wehrmachtovu Zuendappu (ratni plijen!) od 1750 ccm s prikolicom.
- Ljeto u Bolničkoj je raj na zemlji za nas klince. Prašina na cesti je bijela i fina poput pudera, duboka tri prsta, a vruća od Sunca. Pa baciš letvu u krošnju murve i otreseš pljusak plodova velikih kao palac. Počeprkaš po prašini, izvučeš murvu, otpuhneš prašinu – a što da vam pričam. Taj se okus ne zaboravlja. A kad padne ljetni pljusak … danas toga više nema (klimatske promjene, što li): ljetna žega, a odjednom se “bablji kut” (sjeverozapad, prema Sloveniji) zacrni poput zle sudbine, začas se nebo prekrije poplunom crrrnih oblaka, netko gore odvrne tuš i eto ti deset minuta pljuska. Onda se oblaci rasplinu, opet je bistro-vedro, Sunce žeže, a prašina na cesti je sad vrući mulj u koji ugaziš bosom nogom (od svibnja do listopada hodaš dosljedno bos-bosonog!) a on ti se gnjecka među prstima …
- Kad je ciklona, i mladi mjesec, i ekvinocij, i sve to, pa je nekoliko dana hladno i kišovito pa moraš biti sam u kući, strava i pokora: jedina zabava ti je čitanje starih endehaskih Maurovićevih i Neugebauerovih stripova, Karla Maya i Zanea Greya, i radio. A radio je Radio Zagreb (drugih postaja nema) na srednjem valu (model “Mosor”, djelo socijalističkih trudbenika, druge ne hvata).
- Svaki dan u neko doba je “radio-roman u nastavcima”. Pa od crnoga kišnog očaja prisluhneš – a kad tamo! Jezuš Kristuš Marijuš! Manfred Langrenus! “DRŽAVA NA MJESECU”! Norvežani potajice lete na Mjesec! A tamo pronalaze ostatke drevne civilizacije! Dolje, u tunelima pod zemljomjesecom! Sve još funkcionira – i vlak u tunelu i muzej s dokumentarnim filmovima! A na filmovima Atlanci! I Lotronci! Svemirski rat! Ni sanjao nisi takve pisanije! Popišam ti se po “ZLATAREVU ZLATU”, pljuckam ti na Hornblowera, Winnetou je papak! Daj ti meni Svemir, čovječe!
- Šok je to od kojega se mladi, nepripremljen um nikad nije posve oporavio. Naravska stvar, odmah trčiš u “Narodnu knjižnicu” ne bi li ono što si čuo na radiju u miru, natenane, pročitao u knjizi. A knjiga debela, još fascinantnija od radio-drame. Pa pročitaš, vratiš, pa pitaš imaju li štogod slično. A oni ti dadu – svi u jedan glas – “ČELIČNE ŠPILJE” Isaaca Asimova. Svetih mi Sesveta, kakvog li imena – I*s*a*a*c – A*s*i*m*o*v … zar se zbilja živ čovjek može ! tako ! zvati ! … da ti esefični trnci prožmu kičmu … Nekome takva imena suđeno je da piše esef …
Posljedice po cjelokupnu hrvatsku kulturu bile su nesagledive … Ali o tome u nastavcima koji slijede.
Lijepi pozdrav, Dobri Dotepenec, Sanobor
Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7
Komentari