CroZBiFaniStorija

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7

Baka prva: POČETAK

  1. Godina je 195x (možda 1952? 3?), mjesto je Stenjevec, mikro-lokacija je kuća moje bake: nije “na ulicu” (stenjevečki šor da ne kažem “Main Street”, a zove se Bolnička) nego otraga, u vrtu usred gredica paradajza, paprike, graška, mrkve, itd. Selska idila u zapadnom prigrađu buduće nam Metropole svih Hrvata.
  2. Ljeto je. Školske ferije. Ne sjećam se zašto je kuća prazna (baka je valjda kod rodbine u Grižanama iznad Crikvenice; a možda i u Brezničkom Humu kod tete koja je učiteljica) a ja je čuvam. Teorija je da ako me se vidi kako se muvam po kući bit će imuna na provalnu krađu. To moje “čuvanje” nije nikakvo herojstvo jer sa starcima stanujem u susjednoj kući (“na ulicu”, kućni broj 63 – bakina je 63A) pa samo pretrčim dvorište i vrt. Ionako visim kod bake dok su mi starci na poslu.
  3. Doba je još poslijeratno: Bolnička je “makadamska”, što će reći prasna i puna izlokanih jama koje cestari s vremena na vrijeme lopatama ispune šodrom (tucanikom) s hrpa pored ceste. S jedne strane je širok, dubok jarak (travnat kad je suho, pun vode kad je kiša), a s druge drvored stoljetnih murvi. Svaki drugi dan cestom prođe gdjekoji auto ili kamion u oblaku prašine. Inače idu kola i konji. I susjed na Wehrmachtovu Zuendappu (ratni plijen!) od 1750 ccm s prikolicom.
  4. Ljeto u Bolničkoj je raj na zemlji za nas klince. Prašina na cesti je bijela i fina poput pudera, duboka tri prsta, a vruća od Sunca. Pa baciš letvu u krošnju murve i otreseš pljusak plodova velikih kao palac. Počeprkaš po prašini, izvučeš murvu, otpuhneš prašinu – a što da vam pričam. Taj se okus ne zaboravlja. A kad padne ljetni pljusak … danas toga više nema (klimatske promjene, što li): ljetna žega, a odjednom se “bablji kut” (sjeverozapad, prema Sloveniji) zacrni poput zle sudbine, začas se nebo prekrije poplunom crrrnih oblaka, netko gore odvrne tuš i eto ti deset minuta pljuska. Onda se oblaci rasplinu, opet je bistro-vedro, Sunce žeže, a prašina na cesti je sad vrući mulj u koji ugaziš bosom nogom (od svibnja do listopada hodaš dosljedno bos-bosonog!) a on ti se gnjecka među prstima …
  5. Kad je ciklona, i mladi mjesec, i ekvinocij, i sve to, pa je nekoliko dana hladno i kišovito pa moraš biti sam u kući, strava i pokora: jedina zabava ti je čitanje starih endehaskih Maurovićevih i Neugebauerovih stripova, Karla Maya i Zanea Greya, i radio. A radio je Radio Zagreb (drugih postaja nema) na srednjem valu (model “Mosor”, djelo socijalističkih trudbenika, druge ne hvata).
  6. Svaki dan u neko doba je “radio-roman u nastavcima”. Pa od crnoga kišnog očaja prisluhneš – a kad tamo! Jezuš Kristuš Marijuš! Manfred Langrenus! “DRŽAVA NA MJESECU”! Norvežani potajice lete na Mjesec! A tamo pronalaze ostatke drevne civilizacije! Dolje, u tunelima pod zemljomjesecom! Sve još funkcionira – i vlak u tunelu i muzej s dokumentarnim filmovima! A na filmovima Atlanci! I Lotronci! Svemirski rat! Ni sanjao nisi takve pisanije! Popišam ti se po “ZLATAREVU ZLATU”, pljuckam ti na Hornblowera, Winnetou je papak! Daj ti meni Svemir, čovječe!
  7. Šok je to od kojega se mladi, nepripremljen um nikad nije posve oporavio. Naravska stvar, odmah trčiš u “Narodnu knjižnicu” ne bi li ono što si čuo na radiju u miru, natenane, pročitao u knjizi. A knjiga debela, još fascinantnija od radio-drame. Pa pročitaš, vratiš, pa pitaš imaju li štogod slično. A oni ti dadu – svi u jedan glas – “ČELIČNE ŠPILJE” Isaaca Asimova. Svetih mi Sesveta, kakvog li imena – I*s*a*a*c – A*s*i*m*o*v  … zar se zbilja živ čovjek može ! tako ! zvati ! … da ti esefični trnci prožmu kičmu … Nekome takva imena suđeno je da piše esef …

Posljedice po cjelokupnu hrvatsku kulturu bile su nesagledive … Ali o tome u nastavcima koji slijede.

Lijepi pozdrav, Dobri Dotepenec, Sanobor

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7

Pages: 1 2 3 4 5 6 7