CroZBiFaniStorija

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7

Baka treća: KAKO JE SFera DOBILA IME

Pedesete

Tko je mlađi od četrdeset uopće si ne može zamisliti zivot u Yugi pedesetih. Tada su bile “normalne” stvari koje su danas nepojmljive. Na primjer, putovnica i putovanje u inozemstvo bili su teoretski pojmovi. “Preko grane” su putovali samo rijetki odabrani, i bjegunci-ilegalci. Možete li si zamisliti da nemate pojma kako zvuči pop-glazba na engleskom jeziku jer je s radija ne čujete a u trgovinama ne da U.S.-gramofonskih ploča nema nego je nezamislivo da bi ih uopće moglo biti!

(Nu, dobro, čulo se ljigu-kuruzu Franka Sinatru i Frankieja Lainea iz kajiboj-filmova – Vlak u 15:10 za Yumu – ali to se ne računa. Ljiga je uvijek bila ljiga.)

Moj je otac radio na željeznici pa je kao stručnjak za električni pogon išao u Italiju preuzeti prve električne lokomotive (ratne reparacije). Pa sam ga nacimao neka mi dofura ploče “najmodernije američke”. A on mi je donio tri “singlice”: Little Richard Lucille, Neil Sedaka Oh Carol i The Drifters Save the Last Dance for Me. (Još nisu bili izumili LP.) Potpuno je izvan ljudskog poimanja kakve su to dragocjenosti bile … Poslije je u gimnaziji u razred išao Mišo Klarin, a otac mu je bio “prvi oficir stroja” na brodu pa mu s navigavanja nosio po nekoliko “singlica”, uglavnom grčkih “London Label”. Fats Domino, Brenda Lee, Bobby Darin, Johnny and the Hurricanes, Duane Eddy, The Champs, The Coasters. Ne mogu zamisliti što bi uopće danas mogao biti ekvivalent tim čudima.

Tada je nacionalni sport bio ići na more na ljetovanje pa “uloviti stranca”, tojest sprijateljiti se s nekim iz Njemačke ili Austrije (drugih je bilo malo ili ništa), pa ti onda on za Božić pošalje “lastex gaće za kupanje” što je tada bio vrh vrhunac šminkeraja. Papci su se kupali u “maratonkama”. Odatle su rimski vojnici i robovi i barbari u “špageti-spektaklima” (tipa Samson protiv Herculesa) što su se serijski koprodukcijski snimali u “Jadran filmu” a pola školsko-studentskog Zagreba honorarčilo kao statisti, ispod kostima nosili šarene-prugaste “lastex-gaće”. (Nosili su i ručne ure, ali to je druga tema.)

Šezdesete

Šezdesetih je moj frend R.S. sebi financirao studije ovako: našao je nekoga u Londonu pa mu s vremena na vrijeme u pismu slao novčanicu od 5000 dinara (to je bilo strogo protuzakonito, ali jedini način da pošalje novce jer pojam “devizne doznake” nije postojao.) Zauzvrat je s vremena na vrijeme poštom dobivao paket od po šest LP ploča (više od šest se smatralo “komercijalnim” pa je moralo na carinu). Te je LP onda prodavao po 10000 dinara komad. Pristojna plaća je bila 80000. Od njega sam si kupio Garyja U.S. Bondsa, Timi Yuro i prvu Ninu Simone. Koliko sam samo honorarnoga znoja prolio da si to mogu priuštiti …

Sedamdesete

Onda su došle sedamdesete. To su bile neopisive godine.

Prvo, hladni rat je bjesnio svom žestinom pa je Yuga “dvije ovce sisala”: em Zapadu pred nosom mahala zemljopisno-političkom pojavom kako je zadnja brana Rusiji da iziđe na toplo more-Mediteran em se igrala lidera “nesvrstanih-zemalja u razvoju”. Posljedica ovakve politike ni-vrit-ni-mimo bila je da nas je cijeli svijet kreditirao-financirao (a to je došlo na naplatu u osamdesetima).

Drugo je malo kompliciranije: Yugići su pametniji od Mađara, Čeha, Bugara … pa su, logično, i naše komunjare bile pametnije od njihovih pa si nisu dale srati od Rusa. Pa su smislili ovo: ako je narod sit i može putovati kamogod hoće pustit će nas da na miru komunjarimo. (Ako živiš u relativnoj Kaliforniji usporedivo s bijedom u Českoj, Mađarskoj, Bugarskoj … žmirit ćeš na činjenicu da je ta tvoja Kalifornija zapravo mizerija prema Austriji, Grčkoj …  Sretan si da možeš u Trst pa na Ponterossu jeftino kupiti bofl traperice “rifljače” i skupo ih šverc-prodatiu Pešti.) A kad Zapad vidi kako je u nas med-mlijeko i blaženi mir oprostit će nam komunjarstvo i još ce nas metati na nos gadnim diktatorima u sovjetskome svijetu. Možete li zamisliti kako se ljeti iz tjedna u tjedan u turističkom naselju Zagori kod Novog Vinodolskoga izmjenjuju studijske grupe od po sto Francuza da se na simpoziju uče samoupravnom socijalizmu? Ja si to ne moram zamisliti, ja vidio na svoje oči. Ludoga li svijeta.

(Ovo pišem zato da bi se mogli razumjeti događaji oko rođenja Cro-fandoma. Mnogi se ondašnji događaji danas jednostavno ne bi mogli dogoditi!)

Sve u svemu, poslije bijede pedesetih i mizerije šezdesetih odjednom je, s početkom sedamdesetih, život počeo nalikovati civiliziranom: preko noći si je svatko mogao priuštiti manje-više pristojan stan (svoj za smiješan inflacijski kredit ili još bolje, stanarsko pravo za smiješnu stanarinu), i auto (karikaturalni Fićo, ali i njime se moglo voziti kamogod vas volja) i svašta. Naprimjer, jeftine knjige na engleskom iz uvoza.

(Usput, ovo “inflacijski” je išlo ovako: 1977. sam si kupio Citroen-“Dyanu” – jasno, na kredit – za 6 milijuna dinara. 198recimo3. sam si klincu na kiosku za novine kupio “Matchboxov” modelčić “Dyane” i platio ga – svi u jedan glas! – 6 milijuna dinara.)

Treće, to je doba bilo raj na zemlji za poduzetništvo, ali na sasma uvrnut način. Naime, sve je bilo “društveno”, dakle “svačije”, tojest “ničije”. Pa zato nitko nije morao paziti hoće li neka ideja biti rentabilna ili će bankrotirati jer nijedno poduzeće nije moglo bankrotirati. Mogao si štogod ti puhne u glavu pod uvjetom 1.) da nagovoriš nekoga “iz struktura”, 2.) da nije “kontrarevolucionarno i nesamoupravno” štogod to značilo i 3.) da nije “nacionalistički”.

U neko doba je “Mladost” u Gundulićevoj ulici otvorila knjižaru s uvoznim knjigama. Tada je to tako išlo: do jučer ništa, a danas stotine i stotine naslova na engleskom a za smiješnu cijenu! Prvo, tada su standardne cijene za paperback u Americi bile 20, 25, 40 centa. Pazite: centa! Ne 6 dolara kao danas, nego 40 centa! Drugo, tih 40 centa je maloprodajna cijena, dakle je “Mladost” te knjige nabavljala po velikoprodajnoj … Nikakvo čudo, onda, ako su te knjige koštale, preračunato, 8 kuna komad … (malo više od dnevnih novina) Možete li zamisliti da si … štojaznam … sve tri knjige “GOSPODARA PRSTENOVA” kupite za 25 kuna?! Nove, u knjižari, a ne rabljene, na sajmištu …

Zamislite: cijeli život ovisite o dvije-tri knjige iz davne edicije “Epoha”, tu i tamo jos ponešto pojedinačno, katkada poneki “Zeleni dodatak 300 čuda”, nekoliko “Kentaura”, poneka pripovijetka u Savremenoj tehnici, par godišta Kozmoplova, tri romana Bjazića i Furtingera i jedan Ritigov. Razgovaraš s nekim tko voli esef pa čas posla nabrojite sve što se može pročitati: Bradburyjevi “SREBRNI SKAKAVCI”, Heinleinov “SVEMIRSKI KADET”, Laumerova “ATOMSKA PRINCEZA”, i da sad ne duljim. A onda jednoga dana otvore knjižaru gdje s police možeš poskidati 20 Heinleinovih romana, i 20 Simakovih, i uopće, ima više pisaca nego što si do toga časa znao da je napisano knjiga. Ćaća te zakart’o …

Dok si rekao “esef” Gundulićeva je stekla krug ovisnika. Kupovali smo knjige kao da su kikiriki. Eh, sad, nemaš baš svaki dan uza se veću svotu novca, i nije ti uvijek spretno hodati okolo sa svežnjem od pet-tucet netom kupljenih knjiga. Pa je to onda išlo ovako: ovisnicima su prodavačice u stražnjoj prostoriji knjižare ispraznile jednu policu na kojoj je svaki imao svoje rezervirano mjesto. Potpuno neslužbeno! (Bili smo im simpatični.) Pa kadgod se sjetiš pročeprkaš po knjižari, izabereš što je toga tjedna došlo novoga, pa pohraniš otraga u svoj sturc. A kad se nakupi pedeset-sto knjiga dobiješ formular, odneseš ga u svoju firmu gdje radiš, tamo ti udare žig, pa to opet odneseš u Gundulićevu, knjige ti spakiraju i odneses ih doma a dalje deset mjeseci otplaćujes što si kupio. Ni ne osjetiš da otplaćuješ jer ti firma automatski usteže od plaće. A onda ko manijak čitaš po dvije knjige na dan (i noć jer uopće ne ideš spavati dok se ne onesvijestiš).

S vremenom se, htio ne htio, ovisnici upoznaju.

Na primjer, Oliver (Franić) je pitao Branku (Baranović) koji su to ljudi koji kod nje kupuju esef. A ona mu ponudila da ce mu pomoći stupiti u vezu. I tako, da ne duljim, jednoga smo se proljetnog dana 1975. Oliver i ja sastali u Kazališnoj kavani. Dva-tri sata bla-bla.

Sad valja razjasniti ovo: danas, tko se zanima za esef, začas može pronaći stotinu kolega na Internetu ili uživo u nekom od klubova ili nekoj od pola tuceta konvencija diljem Hrvatske i diljem godine – i u Australiji, ako mu se baš hoće. Naprotiv, 19recimo70. bio si SAM SAMCAT kao Pale sam na svijetu ili si možda imao jednoga frenda s kime si mogao porazgovarati o Heinleinu i međusobno si posuditi knjigu. Ali nisi imao orijentaciju je li taj tvoj interes za esef nekakva uvrnutost ili tamo negdje imaš istomišljenike? Nu, dobro, knjige i časopisi se tiskaju i prodaju, dakle, ljudi se za to zanimaju, ali gdje su i koliko ih ima bila je zagonetka bez rješenja.

I tako smo Oliver i ja bla-blali, pa sam mu rekao kako se spremam otići u Vjesnik nagovarati ih neka pokrenu esef-mjesečnik. “Kako bi se zvao?” pita me Oliver. “Zašto se ne bi zvao SFera? Znaš – era esefa, i sfera interesa – esef i tako.” Tibokca! Koje li ideje. I tako je Oliver Franić izmislio naziv “SFera”. Ubrzo potom otišao je iz “Tesle” raditi u Siriju i tako je promašio da bude među PRABAKAMA.
(Priča o Vjesnikovu mjesečniku u idućem nastavku.)

U Gundulićevoj su bile police s knjigama (ipak je to bila knjižara, zar ne?) ali je esef uglavnom bio posebno, odmah kod ulaza desno, na “vrtuljku”. “Vrtuljak” je višekatni uspravni samostojeći valjak oko uspravne osovine pa stojiš i polako ga obrćeš kako razgledavaš knjige po “katovima” odozgor prema dolje ili obratno. Sve je dobro dok si sam, ali ako knjige razgledava još netko brzine obrtanja vam često nisu kompatibilne. Pa zaokreneš valjak a netko iza njega poviče, “Čekajte, nemojte još!” pa se ispričavaš, “Joj, oprostite, nisam vas vidio,” pa se trudite uskladiti razgledavanje. Vojko Kraljeta tvrdi da smo se tako “sukobili” a ja sam mu preporučio zbirku Dicksonovih novela, “Uzmite si ovo, jako je dobro.” Sjećam se “sukoba” kod vrtuljka, ali se ne sjećam preporuke. Nu, valjda Vojko ima pravo. Činjenica je da sam bio opčinjen Dicksonovim pripovijetkama. Romani o Dorsaima su došli kasnije. Bilo kako bilo, njemu se svidjelo kako mu savjetujem što da si uzme pa smo počeli bla-bla, pa odnijeli svaki svoje knjige otraga u sturc i otišli nekamo na kavu … Pa sam mu ispričao o Frediju i Želimiru (o tome vidi u idućem nastavku) pa je Vojko inzistirao, “Zbilja, hajde, idemo osnovati klub. Daj, pozovi ljude, pa da počnemo posao.” I tako je u jesen 1975. Vojko Kraljeta pokrenuo osnivanje SFere.

Posljedice svega ovoga bijahu da su “prabake” zagrebačkog-esef-navijaštva sedamdesetih osim nekoliko časnih iznimaka bile 1) čitatelji naveliko esefa na engleskom, i 2) situirani sredovječni! oženjeni!, zaposleni 30+godišnjaci: ing. kemije (Fredi), kunsthistoričar (Želimir), arheolog (Vlado), graf. urednik Studija (Lujo), turist-agent (Bruno), liječnik (Darije), pravnik (Zdravko), šef INDOKa (Moja Beznačajnost): a nisu ni Vojko, Ivana, Pipo, Neven, Boris baš bili nevina djeca. (Oprostite ako sam koga izostavio. Pa da! Vojo: on je već radio u Filmoreci 16, i Vedran: za njega ne znam, nešto u republičkom Ministarstvu znanosti i Damir i Andrija i Nenad i bankar Drago i profa Čataj a Oliver je bio ing. elektrike). Baš prave geronto-bake. Sklone šali. A kakva je to šala bila.

Lijepi pozdrav, Dobri Dotepenec, Sanobor

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7

Pages: 1 2 3 4 5 6 7