CroZBiFaniStorija

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7

Baka četvrta: KAKO SE ISAAC ASIMOV ZAMALO UDAO ZA GRAFIČKI ZAVOD HRVATSKE

Saki si bedak svoju meru najde, kako je govorila moja stenjevečka baka. Pa stoga nikakvo čudo da sam se u Elki zbližio sa Zdravkom S. pa onda i s Fredijem. (Sad nema veze zašto tim redoslijedom.)

Zdravko S. je bio tehničar u Kontroli kvalitete i umjetnička duša. Monotoniju rutinske šljake (potopiš kabel u vodu i priključiš ga na struju, pa čekaš hoće li “izbiti”: radiš, a ne radiš ništa. Za poludit’!) ublažavao si je likovnom izložbom (po zidovima labosa povješao si je vlastite crteže u maniri Dimitrija Popovića, samo što je D.P. komparativni lajbek) i kreativnim telefoniranjem. Imao je pik na šefovu tajnicu Sonju u susjednoj kancelariji pa se s njom igrao “tu-tuuu”. To se igra ovako: nazoveš, pa kad ti se jave, govoriš u slušalicu “tu-tuuu … tu-tuuu …”. A jedamput joj je čak izveo i “Milivoja”. “Milivoja” se igra ovako: odmah ujutro kad čuješ da je u susjednoj kancelariji Sonja došla na posao, još je u kaputu, lijepo nazoveš, pa kad ti se Sonja javi, zagalamiš strogim glasom: “Dajte mi Milivoja!” Onda se Sonja čudi i tumači kako tamo “nema nikakvog Milivoja”, ali ti si strog, i tvrdoglav. “Nemojte vi meni mudrovati, odmah mi dajte Milivoja!” Jedva te Sonja nekako urazumi da si nazvao krivi broj. Onda dvadeset minuta poslije nazoveš, pa drugačijim glasom, pristojno, hoćeš Milivoja. “Prosim Vas lijepo, hoćete mi dati Milivoja.” Pa si zbunjen, i ispričavaš se, jedva ti Sonja rastumači kako tu nema Milivoja. Pa za dvadeset minuta nazoveš “Je li došao Milivoj”. I tako cijeli dan nazivaš, mijenjaš glas, dijalekte i nastup. Sonja hoće iz kože iskočiti.

A onda kad je kraj radnoga vremena pa osluhneš kako se Sonja sprema doma nazoveš zadnji put. Pa se Sonja javi (već je u kaputu), a ti veliš: “Ovdje Milivoj. Jel me tko danas zvao?” (Odatle ono na hateve, “jel me tko tražio?”)

(Ona je njemu vratila drugom forom, al’ to sad nema veze.)

Sve je to bila očajnička obrana od “radne atmosfere” u samoupravljanju.

Na primjer, imali smo total-ludoga direktora. Mislim, zbilja. Kad je tvornica u Americi kupovala stroj za izoliranje kabela (investicija od parsto tisuća $$) nije na pregovore poslao Fredija koji je bio kemičar i stručnjak za izolaciju, a engleski govorio bolje od Amerikanaca, nego električara Ing. P.R. koji je natucao ruski i bio bezazlena duša. No, jasna stvar, u Hartfordsku u Sovjetskoj Republici Connecticutiji čak i mala djeca govore ruski …

A mene je pak odagnao neka idem u “fabriku kablova” u Svetozarevu – putni troškovi, dnevnice, i sve to … po nekakve papire … JUSove standarde … (“pustite Vi poštu, Krsto, sigurno je sigurno!”) pa sam na sam dan Uskrsa iz vlaka-sporovoza razgledavao prirodne ljepote Šumadije … A išao sam, dabogme da sam išao, hajd’ reci si šefu da nećeš. A kad sam u vlaku manipulirao pisanicama i mladim lukom (suha hrana za put!) pravoslavci su bečili oči na moja šarena jaja (da, znam što sam napisao) i uzdisali si pod bradu, kakve li samo umjetničke kokoši-nesilice imaju ti Xpbatu tamo! Genetski inženjering, mutacije, truli Zapad, to ti je …!)

Inače, možda se zaboravilo: Yuga je bila jedina zemlja na kugli Zemaljskoj gdje je uredovno vrijeme bilo od 6 do 14. Čovjek bi to još nekako razumio da se tako radilo u Sovjetskome svijetu – socijalistička solidarnost s trudbeničkim rajem, i slični ideološki proljevi. Ali ne. I sad si zamislite: ustaneš u 4:50, trčiš na bus u 5:05, pa na tramvaj … i pjetlovi još spavaju … a šogor te pita, “Kaj se to priča po Instrumentariji (tamo je on radio) da u Elki ima ludi direktor koji se u cik zore šulja po pogonu pa luce iza strojeva da vidi što rade šljakeri?”

Argument je bio kako si gotov već u 14 pa pred sobom imaš cijeli bogovetni dan slobodno. Je, istina. Mo’š sadit’ lukac i rotkvicu. A u osam navečer ne znaš za sebe. A sutra u 6 si čio kao rosa proljetna i oran da se potrgaš od posla.

* * *

Zdravka S uopće nije zanimao esef, a spomenuo sam ga samo stoga što me on upoznao s Fredijem. Sad ga možete zaboraviti. (Ja nisam, ali to nema veze.)

Alfred Fredi Reschner je čovjek o kome bi se mogao napisati roman ali ovo nije roman o Frediju nego subjektivna krozbifanistorija pa zato neću. Tek toliko: možete li zamisliti čovjeka koji zna sve o svemu? Mislim bukvalno!? Eh, Fredi je bio takav čovjek. Kombinacija “total recalla” (apsolutnog pamćenja) i nezasitne znatiželje.

Jednog bi si dana nabavio knjige sa slikama o ribama u Jadranu i pročitao ih. Sad bi znao službene nazive, lokalne nazive, latinske nazive, i štotijasveznam svih vrsta riba u Jadranu. Jasno, odmah ga ribe prestanu zanimati (jer o njima zna sve). Sad bi si u Gundulićevojnabavio knjige sa slikama o oružju, pročitao ih, pa bi znao sve o svim puškama, karabinima, pištoljima, revolverima – modele, kalibre, proizvođače, performanse … pa bi ga i to prestalo zanimati. Jednom sam na svoje oči vidio kako zna napamet cijelu shemu kolor televizora – s oznakama, proizvođačima, cijenama, svih tranzistora, kondenzatora, otpornika …

Čudo od čovjeka. A veseljak, a duhovit, a dobričina!

A čitao je esef iz Gundulićeve.

Pa mu je u goste došao vjenčani kum V.K. “direktor proizvodnje” u Grafičkom zavodu Hrvatske i divio se policama s metrima esefa na engleskom. “Pa zakaj to čitaš?” pitao je. “Zato jer je jako dobro i zato jer u Gundulićevoj svaki mjesec prodaju 3000 takvih knjiga,” rekao je Fredi. Sad se V.K. zainteresirao, nanjušio je dobar nakladnički posao. “Bi li to ljudi kupovali da se prevede?” “Pa kaj si ti s Marsa opal, pa fala Bogu da bi kupovali.” Onda mu je pokazao onaj moj elaborat o esef-časopisu (kojeg će Oliver poslije prozvati SFerom. Sve je to povezano!) i iskitio mu kako sam ja neobuzdani stručnjak za sve esefično.

Eh, sad, V.K. nije bio lajbek. Mislio je, svaka čast vjenčanom kumu, sve je OK što on veli, argumenti su mu fakat uvjerljivi, i taj njegov neobuzdani stručnjak, ali sigurno je sigurno. Pa je zato kod sebe u GZH-u sazvao sastanak sebe, Fredija i mene, ali i Koščevića jer je Želimir bio tadašnji najeminentniji stručnjak za esef u Hrvata. Imao je za sobom prvi “Sajam naučne fantastike” 1972., i ugled u medijima, i autoritet. Klubotvorna petorka je tako kompletirana.

Vojno-rezervni Vlado, knjižarsko-vrtuljkasti Vojko, udruženo-radni Fredi, sajmišno-stručni Želimir, i Moja Beznačajnost. Kako će se i dalje vidjeti, sve su uradili oni, a ja sam ih samo povezao. (Oni se međusobno nisu poznavali mimo mene.)

Kad je sastanak kod V.K. završio, izišli smo Fredi, Želimir i ja na ulicu (a to je ugao Frankopanske i Prilaza), prešli Frankopansku i krenuli duž južne ograde dvorišta Rektorata prema Masarykovoj. I tu, na pola puta između Frankopanske i ulaza u dvorište Rektorata, u svibnju 1975. Želimir Koščević je izrekao kobnu rečenicu: “Mislim da bismo trebali osnovati klub”.

Tjedan dana poslije Želimir je došao pred Elku (ugao Šubićeve i Martićeve) sa svojom crvenom “četvorkom” da me vozi doma u Samobor (moj je Spaček bio kod limara – zamjena trulih pragova) pa smo se sjetili “kobne rečenice” i još razgovarali o klubotvornoj ideji. Na tome bi vjerojatno ostalo da nije Vojko (vidi prethodnu BAKU) navalio! O tome u sljedećoj BAKI.

* * *

Tu ima zgodna pričica bez veze s temom, ali mi se čini zabavnom, pa evo: A zapravo, ona nema veze niti s fanistorijom, pa će prije biti DJED nego BAKA.

Dakle, slijedi djed prvi: PROPALO CIGANSKO VJENČANJE …

Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7

Pages: 1 2 3 4 5 6 7