Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7
Djed drugi
(ovo je ionako subjektivna histerija pa tko mi što može)
20.XI.1975. pohranio sam u Autorskoj Agenciji u Preradovićevoj elaborat “SFERA, časopis za znanstvenu fantastiku i popularnu znanost” – to je koštalo 50 “novih dinara” (5000 “starih”, netom je bila devalvacija) – kako bih si zaštitio vječnu slavu “inicijatora”, pa s njime otišao u Vjesnik Hrvoju Šošicu koji je bio “savjetnik za izdavaštvo”. On je uzeo elaborat, sa mnom vrlo ljubazno razgovarao, i odmah otputovao u Francusku za Vjesnikova dopisnika iz Pariza. (Mislim zbilja, časna pionirska!) Naslijedio ga je Vilko Luncer koji mu je bio sušta suprotnost (po pitanju odgoja, ljubaznosti i razumijevanja što ja to njemu pričam.)
U ono je vrijeme redakcija “Romani i stripovi” imala čvrsto određeni fond naslova – ne znam, valjda dvanaest, ili tako nešto – pa su imali kajibojsko Laso i krimični Trag i ljubični Život i neke stripove – Popaj, ako se ne varam – itd. A imali su i ediciju o liječnicima-stažistima i medicinskim sestrama koja se s nekoga razloga nije baš prodavala (valjda je bila prejednolična: uvijek jedno te isto), pa su ju ukinuli, pa im se u fondu otvorilo prazno mjesto, pa su iz ladice izvukli onaj moj elaborat, pa je 5.VII.1976. izišao prvi Sirius.
Tu je bila i epizoda s Otom Šolcom u “Mladosti” (on je tamo bio “savjetnik za izdavaštvo”). Razgovor s njime išao je ovako: “Mladost” neće pokrenuti esef-ediciju jer to ljudi ne bi čitali, a ne bi čitali jer ne poznaju, a ne poznaju jer ne čitaju, a ne čitaju jer se ne izdaje, a ne izdaje se jer to ljudi ne bi čitali, a ne bi čitali jer ne poznaju … I to u vrijeme kad je ta ista “Mladosti” u Gundulićevoj prodavala 3000 esefa svaki mjesec … Pa sam izgubio volju za inicijative.
S vremena na vrijeme netko bi istrčao s pitanjem, “A zašto moramo čitati baš samo beogradski esef, zasto se ne nađe netko u Zagrebu …?” Pa bih se sjetio one epizode GZH-JAA, pa Ota Šolca, pa Luncera (a ne biste vjerovali kakva je sve podmetanja Sirius morao trpjeti od vlastite kuće, kao da ga netko u Vjesniku hoće onemogućiti – pogledajte u Vjesniku iz srpnja 1976. kakvim je nesuvislim člankom prokomentiran prvi broj Siriusa), pa kad je Bruno u jesen 1982. istrčao sa “ČOVJEKOM PLUS”, dok si rek’o “esef”, SR Hrvatska je u ožujku 1983. zabrazdila “Republičkim zakonom o izdavaštvu” kojim je postala jedina Republika u Yugi koja je zabranila privatno nakladništvo …
Možda sam paranoičan, ali koincidencije su koincidencije a činjenice su ipak činjenice. Marginalci – Viktor Kipčić iz tiskare GZH i Borivoj Jurković iz “Romana i stripova” (gdje su našli utočište mnogi tadašnji nepodobni, npr. Igor Mandić u vrijeme kad nije smio pisati u Hrvatskoj) – htjeli su esef, a “jaki igrači” – Oto Šolc, Vilko Luncer – i “strukture” nisu.
Oh, pa bio sam ja i u “Otokaru Keršovaniju” u Opatiji … Jesus na! Sad sam se sjetio! Koji blesavi naivnjak! Prvo sam im pisao, a onda bio i osobno kod urednika “druga Škunce” (zaboravih mu ime … Milivoj …?). Naravno, otplahnuo me muljažom da esef nije rentabilan posao. Tek sam mnogo kasnije saznao igru: Zoran Živković je štancao broširane (paperback) “ODISEJE” i “ZADUŽBINE” pa kad bi prodao koliko se moglo preprodavao je copyright “Keršovaniju” za tvrdi uvez. Tako je copyright imao praktički zabadava, a što je “Keršovani” pušio velike gubitke (jer zasićeno tržište nije šljivilo njegove skupe tvrdoveske) … Ali, tko te šiša. “Keršovani” je ionako bio “Udruženi Rad” pa nije mogao bankrotirati. Nije ni čudo sto je Milivoj? Škunca vjerovao kako esef nije rentabilan posao.
Bilo je ludo i nezaboravno živjeti u Yugovini.
Lijepi pozdrav, Dobri Dotepenec, Sanobor
U sljedećoj BAKI čitajte kako je Oliver dobio zvijezdu na čelo a klubotvorna Petorka postala Sekcija. A bit će možda i jos poneki DJED.
Stranica 1 Stranica 2 Stranica 3 Stranica 4 Stranica 5 Stranica 6 Stranica 7
Komentari