Accelerando

Ako sam i vidio dalje od drugih, bilo je to zato jer sam stajao na leđima divova, izreka je koja se pripisuje Isaacu Newtonu (iako njeni korijeni sežu u stoljeća prije njega, što je jedna divna rekurzija) i generalno se primjenjuje na znanstvena i ostala otkrića. Međutim, dozvolite mi pjesničku slobodu jer mislim da je ovo itekako primjenjivo i na SFeru, njezin višedesetljetni, a sada i polustoljetni život.

U crnom desetljeću, 90-ih, SFera je preživljavala na rubu izumiranja, po sobičcima, iznajmljenim ćumezima, kafićima, neko vrijeme i bez ikakvog prostora, i nije bila ni do koljena onome što je bila prije 1990. i u što se pretvorila s početkom novog milenija. Međutim, to je bilo tako. Život, okolnosti, situacija, država, politika & ekonomija… Održati se na životu bio je olimpijski uspjeh. Iz centra za kulturu u Ivanićgradskoj, preko kratke epizode na Trgu žrtava fašizma (tada Trgu hrvatskih velikana, a u nekim krugovima zvan i Trg žrtava hrvatskih velikana), preko privatnog prostora u Mesničkoj pa sve do beskućja i stvaranja legendi u pizzeriji Pizzicato u Gundulićevoj, iz tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec i, na kraju, iz godine u godinu, uspijevali smo držati glavu nad vodom i iz Ničega stvoriti Nešto Malo, a povremeno, jednom godišnje, i Nešto.

Odmah na početku treba spomenuti imena: Hall of Fame organizacije SFere i SFeraKona iz ’90-ih činili su Tatjana i Tamara Jambrišak, Darko Macan, Igor Mrkoci, Vlatko Jurić Kokić, Jurica Bogunović, Željko Kučina, Goran Topić i mnogi drugi koji se imaju pravo osjećati uvrijeđeno što su ovdje zaboravljeni, ali eto, takav je život.

Prvo desetljeće novog milenija donijelo je dosad najveći i najspektakularniji poduhvat na nebu hrvatske fantastike: Biblioteku SFera – skup od dvanaest zbirki priča autora najaktivnijih u proteklih desetak godina te Ad Astra, antologija hrvatske znanstvenofantastične novele od 1976. do 2006. (urednici: Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak), oboje u izdanju Mentora Tatjane Jambrišak i Darka Macana, podigli su nam, izvin’te na pompoznosti, samohvali, patetici i ostalom, spomenik trajniji od mjedi.

No, krenimo redom.

Utvrđivanje FER-a

Jedan od ključnih momenata izlaska iz rupe bila je već spomenuta 1995. godina i prvi SFeraKon na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (koji je taman tih godina iza sebe ostavio staro ime ETF). Novi prostor bio je osvježenje, ali još važnije, uspio je privući ljude i pažnju što je organizaciji kao što je SFera bio uvjet za daljnje postojanje. Kako su prolazile godine, novinari su se pojavljivali sve češće, a u nekom trenutku ušli smo u vidno polje i gradskih i državnih vlasti tako da se financije više nisu morale oslanjati na sitne donacije u naturi i prihod od akreditacija. Ilustracije radi, kao jedan od najuspješnijih SFeraKona prije FER-a spominjao se onaj iz 1989. na kojem je kroz prostore konvencije prošlo nekoliko stotina ljudi. Na FER-u je taj rekord premašen gotovo odmah, i novo doba moglo je početi.

Život i izvan SFeraKona bio je živahan: krenulo je masovnije posjećivanje Worldcona tako da je Glasgow 1995. doživio pravu hrvatsku invaziju, što zračnim desantom, što jednim popunjenim autobusom u organizaciji Krste A. Mažuranića (ovjekovječeno filkom Gorana Topića Invading hordes). Sljedeće je godine dvadesetak Hrvata – od toga, doduše, samo nekoliko SFeraša – dotumaralo u Los Angeles, u nekim je krugovima došlo do kratkotrajnog zanošenja idejom da se Worldcon napravi i u Zagrebu, ali to se ubrzo ugasilo (i ušlo u kolektivno pamćenje kao svojevrsni standing joke).

60 sekundi do katastrofe

Međutim, kraj 90-ih i sama 2000. godina obilježeni su prijelomnim trenutkom koji je, iako je krenuo i umalo završio kao konačna katastrofa, na kraju izazvao posljedice koje su dugoročno imale sveopći pozitivan efekt.

Naime, stara i malobrojna ekipa koja je na svojim plećima držala SFeru i SFeraKon tokom cijelog desetljeća lagano se počela umarati i, kad god bi se pojavio netko voljan (često) i sposoban (ne baš tako često) preuzeti na sebe dio posla, momentalno je prigrljen. Tako su se na mjestu predsjednika SFere glavnog i odgovornog organizatora SFeraKona izmjenjivali brojni, preživjeli su neki (a drugi su završili u budističkom hramu u Aziji i ne, ovo nije metafora), upamćeni su više-manje svi, a onda se, za 2000. godinu, dobrovoljno javio par koji je najavio velike stvari.

Da se razumijemo, cilj ovoga nije stavljati ikoga na stup srama i zato nećemo spominjati imena. Ljudi griješe, mlađi ljudi više griješe, svakome se omakne, ali dobru se priču ne smije prepustiti zaboravu. Te 2000. godine obećano je puno toga: novi sponzori, nova organizacija i, kao kruna svega, počasni gost na SFeraKonu po prvi put je trebao biti poznati glumac iz poznate serije: Robert Beltran, a. k. a. Chakotay od svemirskog broda Voyager. I svi se razveselješe.

Ako je ikome u tjednima i mjesecima koji su prethodili SFeraKonu i bio čudan nedostatak informacija o napredovanju organizacije, to nisu javno rekli. Dijelovi posla, kao što je širenje informacija na internetu, dogovaranje s Trekijima i Warserima, tu i tamo poneki štand sa stalnim gostima, odrađeni su rutinski, ali kad je tog ključnog petka SFera kolektivno došla na FER, nešto ranije, da sredi prostor, pripremi stolove i obave sve predradnje koje je trebalo obaviti prije nego što, za nekoliko sati, nahrupi populacija, organizatore su dočekali zbunjeni izrazi lica.

Po prepričavanju, možda i preuveličanom i iskrivljenom tokom prenošenja s koljena na koljeno, uostalom, znate kakvi su geekovi, ne treba dozvoliti da činjenice stoje na putu dobroj priči, dijalog je išao otprilike ovako:

“Dobar dan.”
“Dobar dan.”
“Mi smo iz SFere.”
“Kakve SFere?”
“Došli smo pripremiti prostor za SFeraKon.”
“Kakav SFeraKon?”

Uslijedilo je nekoliko trenutaka tihog užasa, hiperventiliranja i metenja instant posijedjele opale kose po podu fakulteta, a onda se dogodilo ono što je u tadašnjem Biltenu opisano kao uvod u Heinleinov Starship Troopers: Suočeni s erom kaosa, veterani su se uzdigli i uzeli stvar u svoje ruke.

Konačni rezultat bio je ipak uredno održani SFeraKon, iako bismo ga danas vjerojatno nazvali K-plus varijantom, priručnom i skrpanom od letvica i selotejpa. Međutim, s obzirom na to da je pripremljen u nekoliko sati uz dobru volju osoblja fakulteta, bio je to poduhvat dostojan Nobelove, Pulitzerove i vjerojatno još poneke nagrade. Dokumenti iz tog vremena kažu: prvi dan smo uspjeli srediti dva predavanja, a na momente nekoliko stotina posjetitelja zguranih u manje od pola prostora koji je inače bio na raspolaganju i nije djelovalo tako loše.

Rađanje iz pepela

Naravno, objektivno, gledano izvana, stvar nije bila baš grandiozna i, zahvaljujući internetu, čaršija je nakon toga brujala mjesecima, pa i dulje. Zbog toga je sazvan izvanredni sastanak, a nakon njega i skupština. Posljedice su bile dvije: prva, manje bitna, ali povijesna, je isključenje iz članstva SFere odgovornih za ovu katastrofu (vjerojatno jedini takav događaj u pola stoljeća) i, drugo, zbijanje redova i aktivni rad već godinu dana unaprijed kako bi konvencija 2001. godine bila Najbolji SFeraKon Ikad, u svrhu popravljanja reputacije i što bržeg i temeljitijeg zaborava ovogodišnjeg fijaska.

Po nekoliko svjedočanstava, plan je u potpunosti uspio. Nekoliko članova koji su postali stalni SFeraši početkom 2000-ih izričito je reklo da im je prvi SFeraKon bio baš taj 2001. godine, da je bio odličan i da su nakon toga – i zbog toga – odlučili ostati.

Dalekosežn(ij)e posljedice počele su se pokazivati u sljedećih nekoliko godina. Gorespomenuti novi članovi polako su se počeli uključivati u rad SFere tako da je već do sredine desetljeća za kormilom uglavnom bila nova ekipa, ali uz kontinuirano sudjelovanje i logističku potporu stare. U SFeri se dogodio Kontinuirani Prijelaz. I uzlet je krenuo: nova i svježa krv u liku i djelu Irene Rašete, Petre Bulić, Mihaele Marije Perković, Monike Tresk, Mirka Karasa i mnogih drugih koji… znate već, da ne ponavljam, pokrenula je stvar u strmu uzlaznu putanju, pri čemu je sad već teško procijeniti tko je dao koliki obol u kojem desetljeću jer od 2001. naovamo povijest SFere je bez rezova i sve je prešlo u fini uzlazni kontinuitet gdje se novija imena samo nadovezuju na starija.

Tih godina, točnije, 2003., i SFerino glasilo Parsek doživjelo je eksplozivnu reanimaciju. Nakon dvije godine neizlaženja, uredničku palicu preuzeo je Boris Švel, rubno aktivan i prethodnih godina. S preliminarnom, odvjetnički formuliranom uredničkom izjavom za pamćenje da će, po uzoru na britanski radarski program u Drugom svjetskom ratu, raditi “trećerazredni Parsek, jer drugorazredni neće biti gotov na vrijeme, a prvorazredni neće biti gotov nikad”. Obećanje nije održao jer je Parsek, koji je izlazio sljedećih 10 godina, do njegove smrti, bio sve samo ne “trećerazredan”: 50-ak objavljenih brojeva kvalitetom i količinom nadmašili su sve dotadašnje i, za sada, i buduće urednike. Za svoj rad okrunjen je nagradom Spirit of dedication ESFS 2011. godine. 

Accelerando

Što se SFere i SFeraKona tiče, slijedi dosadna priča o uspjehu: svake je godine konvencija bila sve šarenija, bogatija i s više ljudstva, broj organizatora je rastao, a potrebe su se toliko razbuktale da se krenulo s angažiranjem nekoliko desetaka vanjskih volontera. Popis počasnih gostiju također je spektakularan i gotovo nemoguć za nadmašiti u sljedećim desetljećima: Guy Gavriel Kay, Robert Silverberg, Walter Jon Williams, Lois McMaster Bujold, George R. R. Martin, Ken MacLeod, Michael Swanwick, Bruce Sterling, Richard Morgan, R. Scott Bakker, Ian McDonald… I sve to uz financijska sredstva koja bi organizatore drugih sličnih manifestacija u Hrvatskoj navela da odustanu od svega i odu peći kestene u Savskoj. No, to je bio i ostao SFeraKon –  amaterska neprofitna organizacija koju fanovi rade za fanove.

Treba spomenuti i širi kontekst: povijest SFere je do druge polovice ’90-ih bila gotovo u potpunosti i povijest hrvatskog fandoma i u velikom dijelu i povijest hrvatske fantastike uopće. Međutim, već 1994. održana je prva izvanzagrebačka konvencija, Kutikon koja je već nekoliko godina kasnije zamrla, a 1997. osnovana je Aurora i krenuo je RiKon u Rijeci i uspio se održati do današnjih dana. Jednu godinu kasnije krenuo je i Essekon u Osijeku, a odmah nakon toga i Istrakon u Pazinu. Uz sferakonske, pokrenute su i još neke konvencijske zbirke, pojavili su se i fanzini čime se hrvatski fantastični prostor nepovratno diversificirao i razgranao. Rekli bi neki, Pandora je otvorila kutiju i sve ostalo je povijest.

Početak drugog desetljeća novog milenija najavio je podizanje letvice za još jedan stupanj: 2011. godine Davorin Horak donio je na Rikon prvi broj Siriusa B (što je također ovjekovječeno filkom), nečega za čime se žudjelo već dvadeset godina i što je trebalo zamijeniti Futuru koja se tada već bila ugasila, ako ne službeno, a onda faktički, a 2010. godine, na Euroconu u Cieszynu and Českom Těšínu Europska SF organizacija prihvatila je kandidaturu SFeraKona za Eurocon 2012. u Zagrebu. Stara slava lagano je počela blijedjeti nad blještavilom sadašnjosti i budućnosti.

No, što se događalo nakon ovoga – upozoravamo, riječ je samo o nastavku dosadne priče o sve većem uspjehu, pa ljudi moji, tko još želi čitati toliko samohvale, pompoznosti i samozadovolj…stva? ali što možemo kad je to jednostavno tako? – doznat ćete u sljedećem nastavku.