Hayao Miyazaki - retrospektiva filmova

Pomalo mi idu na kukuruz svi oni koji poslije svakog SFERAKONA hračkaju kako, eto, SFERAKON i nije bio nešto naročito, kako je loše organiziran, kako je program loš, kako ovo, kako ono. To se ponavlja svake godine, a ovaj se put, kako sam shvatio, pljuvačina pretvorila i u javnu svađu na internetu.

A ovogodišnji je SFERAKON imao pravi mali programski kolačić: subotnju cjelodnevnu retrospektivu jednog od najvećih japanskih autora crtanih filmova, Hayao Miyazakija. Pa je vaš vjerni kino-recenzent, koji se na Miyazakija zakačio na stripu Nausicaä of the Valley of Wind, te na Princezi Mononoke, odsjedio cijeli dan (od pol jedan popodne do pol tri u noći, s pauzom za svečanu dodjelu) na spomenutoj retrospektivi. I jest da je guzica bila nažuljana, u oči nakon dvanaest sati gledanja u platno kao da je netko pijesak sipao, a organizam cijelo to vrijeme pogonjen samo jednom čokoladom i dva peciva, ali ne žalim. O ne, uopće na žalim.

Jer, da je Miyazaki majstor, majstor je. Kako sam ga do prije te kobne subote poznavao samo preko Mononoke, tek sam se nakon retrospektive mogao do kraja uvjeriti u njegovu punu veličinu. I tek sam tu u potpunosti shvatio koliko i u kojoj mjeri zapravo Ameri više ne znaju ono osnovno u filmu, a to je pričati priču.

Retrospektiva je krenula sa filmom Nausicaä of the Valley of Wind. Kako sam strip pod istim naslovom već recenzirao u "Futuri", usporedbe se ova dva djela pod istim naslovom nameću same po sebi. Film je znatno stariji, nastao je 1984, dok je strip iz sredine devedesetih. Pri tome se zapravo radi o dva sasvim različita projekta, koja povezuju samo zajednički likovi i osnovni motivi. Priča crtanog filma je prilično jednostavna. Svijetom, uništenim u davnom ratu, širi se otrovna šuma kojom vladaju divovski kukci. Ono malo ljudi živi u zajednicama na rubovima šume, boreći se za svakodnevno preživljavanje. Nausicaä je princeza iz Doline vjetrova, koja poznaje šumu bolje od svih i svojim je tajnim pokusima shvatila pravu prirodu šume i kukaca. Kad se odjednom na njezinu mirnu dolinu sruči invaziona zračna armada ratoborne princeze Kushane, na Nausicaäju će pasti da sačuva dolinu od zaraćenih neprijatelja, koji izazivaju bijes najgorih sila prirode.

Laputa: Castle in the Sky iz 1986, drugi film u retrospektivi, pustolovni je film, dinamičan i vrlo zabavan, nešto poput Indiana Jonesa za djecu. Glavni su likovi dječak što radi kao poslužitelj stroja u rudniku (u nekoj civilizaciji koja, recimo, odgovara Engleskoj u poodmakloj industrijskoj revoluciji) i djevojčica koja mu, bježeći pred zračnim piratima što su napali zračni brod kojim je putovala, pada doslovno s neba. E sad, dječak sanja da pronađe Laputu, legendarni leteći otok, kojeg je vidio i snimio njegov otac. A djevojčica je... E, neću vam reći, spomenut ću samo da oko vrata nosi lančić s komadom lebdikamena, čudesnog minerala koji ima svojstva veoma zanimljiva vojski. Progonjena piratima (koji traže basnoslovno blago Lapute), vojskom (koja bi tehnologiju i oružja na rubu magije) i tajnim agentima (čiji šef ima neke sasvim svoje planove), djeca bježe i kroz mnoštvo peripetija i potjera automobilima, oklopnim vlakovima i zračnim brodovima, otkrivaju toliko željeni nebeski dvorac, skriven iza vječnog vrtloga oblaka...

Pravi je dragulj retrospektive i neosporno najbolji od prikazanih filmova My Neighbor Totoro iz ’88. Ovaj je crtić malo teže prepričati, ali pokušajmo. Dakle, dvije djevojčice i njihov otac dolaze živjeti na selo, u staru kuću. Majka im je već dulje u bolnici, i sva je briga o djevojčicama na ocu, koji radi kao profesor na sveučilištu. Otkrivajući staru kuću, upoznajući seljake i istražujući gustu šumu oko sela, djevojčice će sresti neobičnog susjeda, Totora. Tko je Totoro? Bolje je pitanje što je Totoro? Zamislite si nešto debelo, snažnih ruku naoružanih pandžama, visoko tri metra, pomalo zečje glave. Zastrašujuće? Ma, ni malo! A na nevinost će i dobrotu ovaj šumski duh uzvratiti neprocjenjivom pomoći kad se mlađa djevojčica nakon jedne svađe izgubi...

Kiki’s Delivery Service je jedan od neobaveznijih Miyazakijevih filmova. Kiki je trinaestogodišnja vještica (da, vještica, zajedno s metlom i crnom mačkom) kojoj je vrijeme da se otputi u svijet i potraži svoju sreću. U novom će gradu, na obali mora, mala vještica, zahvaljujući pomoći dobrih ljudi, uspostaviti službu za dostavu paketa. (Istini za volju, ne znam ima li Miyazaki u svojim crtićima zle ljude. Ima ljude pokretane njihovim ciljevima, često suprotnim motivima glavnih junaka, ali u svim ovim filmovima možda bi ih se svega par moglo izravno okarakterizirati kao zle po uobičajenom poimanju.) I sve će ići dobro, doduše uz brojne peripetije izazvane činjenicom da Kiki baš i nije najspretnija na svijetu. A onda, iznenada i bez ikakva povoda, Kiki gubi svoje čarobne moći. A nad gradom se istovremeno nadvija sjenka katastrofe...

Porco Rosso bi se najlakše mogao opisati kao pomaknuta povijest. Radnja se odigrava na Jadranu poslije Prvog svjetskog rata. Porco Rosso je zračni as, koji će za dobru nagradu svojim crvenim hidroavionom potjerati zračne pirate i osloboditi hrpu djevojčica koje su ti pirati (na svoju nesreću) oteli. Ali, život će Porcu Rossu otežati američki pilot koji se pridružuje piratima. A tu su i fašisti, koji bi Porca najradije u zatvor zato jer je... Pa, porco. Ili svinja, po naški. S druge strane, kad mu zatreba, Porco utjehu uvijek može potražiti kod prelijepe Gine, vlasnice taverne gdje se okupljaju svi jadranski piloti hidroaviona. Tu je i vlasnik propale tvornice aviona, kamo Porco uvijek može odvesti svoj letjelicu (ili ono što od nje ostane) na popravak, te tvorničareva nećakinja, koja će bez problema Porcu konstruirati nova krila. A kad kucne čas, obračun će se s drskim Amerikancem voditi do zadnjeg metka, francuskog ključa i udarca šakom.

Konačno, zadnji je film u retrospektivi bio Spirited Away, dobitnik Zlatnog medvjeda u Berlinu prošle godine. Chihiro se s roditeljima vozi automobilom u svoj novi dom. Kako ne poznaju kraj, zalutaju i zaustave se pred nekim tajanstvenim tunelom u šumi. Prošavši tunel, Chihiro i roditelji dođu u potpuno napušteni gradić. Tu se roditelji pretvore u svinje, a kad padne tama, posvuda izlaze duhovi i demoni. Ono što je u početku ličilo na gradić, u stvari je svratište za bezbrojne duhove, demone i bogove. Ako želi preživjeti (jer svratište je zabranjeno smrtnicima), mala djevojčica mora potražiti posao kod stare vještice Yubabe, koja vodi parnu kupelj za bogove... Ukratko, veoma neobičan film, izvanredno animiran, ali mi se čini pomalo jednoličnim. Pratimo doživljaje Chihiro dok radi u kupelji, sve dok na kraju ne uspije osloboditi svoje roditelje, raskinuti pogodbu s Yubabom i vratiti se u svoj svijet, ali nekako mi u svemu nedostaje vrhunac, klimaks, što li. Međutim, neke su scene izvanredne, kao i sablasno nadrealistička atmosfera cijelog svratišta.

Konačno, što reći o Miyazakiju i njegovu opusu? Ovdje nema pomalo metafizičke Princeze Mononoke, koja vjerojatno nije uključena u retrospektivu zato jer je prikazivana u (praznim) kinima i dostupna kod nas na videu. Međutim, svi su ovi filmovi vrhunac ne samo japanske, već vjerojatno i svjetske cjelovečernje animacije za djecu danas. Iako možda Disney i Bluth, a u novije vrijeme i Dreamworks, imaju za nijansu bolju animaciju, u novijim se Miyazakijevim radovima i ona potpuno približila američkim standardima.

S druge strane, ono u čemu je Miyazaki svoje američke kolege ostavio da gutaju prašinu priča su, atmosfera i likovi. Iako su neke priče epizodne (poput Totora, Kiki i Spirited Away), dok su druge narativno čvršće, ozbiljnost i složenost radnje u Miyazakijevim je filmovima bez premca. Također, i karakterizacija je likova neusporedivo bolja od prosječnih američkih crtića. Doduše, treba imati u vidu da Miyazakijevi crtići traju dulje od američkih, do dva sata, pa čak i malo preko. Svejedno, Miyazaki od zadnje epizode radi bolji lik nego li Ameri od svojih glavnih junaka.

Osim toga, dok američki crtići više ne nude ništa iznad prosječne priče i vrhunske animacije (odnosno, u igranim filmovima, efekata), poruke su Miyazakijevih filmova trajne i univerzalne. Njegovi su filmovi redovito o odrastanju, nalaženju mjesta u svijetu, osamostaljivanju, preuzimanju odgovornosti. Kroz sve je njegove priče provučena čvrsta povezanost s prirodom, kao i s tradicijom predaje i legende. I ovo je nešto što su američki autori potpuno zaboravili i izgubili. Zato imamo s jedne strane Pacifika spektakularnu dosadu, a s druge vrhunska umjetnička djela koja daleko nadrastaju dječju publiku kojoj su izvorno namijenjena.

Da se nešto ozbiljno trese u američkim crtano-filmskim studijima pokazuje i trend vidljiv u zadnjih nekoliko Disneyevih filmova, posebno Atlantidi i Planetu s blagom. Očito su Ameri malo pažljivije počeli gledati što rade Japanci, pa su stali raditi filmove s ambicioznijim (esefičnim) fabulama, očišćene od muzičkih brojeva i očito okrenute publici koja je svoj ukus nabrusila na mangi i animi. Problem je u tome što se Amerikanci još uvijek ne mogu otresti nekih svojih boljki u pisanju priče i karakterizaciji. Pa tako, npr. u Atlantidi imamo gomile neiskorištenih likova što ne služe ničemu. Osim toga, vidljivo je oslanjanje na literarne uzore, Vernea u Atlantidi i Stevensona u Planetu s blagom, koji je izravna prerada Otoka s blagom. Međutim, kad treba stvoriti atmosferu, dobro okarakterizirati likove, ispričati zanimljivu priču, to su, čini se zadaci čije je rješavanje u ovom trenutku američkim filmskim autorima očito veliki problem.

Ništa strašno, zato je tu Miyazaki...