HIPERBOLOIDI INŽENJERA LJUDSKIH DUŠA

Krenimo od pitanja je li SF zapravo nužno politički žanr? Naime, znanstvena fantastika preispituje odnos čovjeka prema socijalnim promjenama što ih donosi tehnologija te znanost uopće, suočavanje s apokalipsom ili malim zelenima (počesto jedno vuče drugo), razna društvena i državna uređenja - popis je dugačak. Naravno, zamisliv je i SF bez ljudi, odnosno antropomorfnih bića, antropomorfnih u smislu posjedovanja nekog ljudskog obilježja, barem u intelektualnom ili duhovnom smislu. Zamisliva je pripovijest u kojoj dvije maglice diskutiraju o smislu svemira, no plašim se da bi takvoj priči trebao zbilja vrstan autor da bi konačni uradak bio uopće čitljiv.

Većina znanstvene fantastike bavi se ipak ljudima, smještajući ih u kontekst određenih promjena oko njih ili u njima samima, a onda fabula može krenuti. Politika se međutim uplela u fabulu od samih početaka žanra.

Ponajprije, uzmimo novelu Julesa Vernea Pet stotina milijuna rani Begum (Les cinq cents de la Begum, 1879.), gdje rani (kraljica) Begum oporučno ostavlja enormne novce jedinoj dvojici živućih nasljednika, svakome polovicu. Obojica su znanstvenici i počnu svaki zasebno izgrađivati privatnu utopiju. Kvaka je u tome što je jedan Francuz, a drugi Nijemac; priča je pisana nakon francusko-pruskog rata, pa cijela stvar degenerira u karikaturalni politički pamfletić. Prirodno, Nijemčeva distopija na kraju uništi samu sebe.

Možemo nastaviti s procvatom SF-a u realsocijalističkom SSSR-u. Prema možda apokrifnoj priči, Staljin je osobno namijenio znanstvenoj fantastici ulogu žanra koji će opisivati svijetlu budućnost. Naravno da su time klasna borba, dostignuća socijalističke znanosti i privrede, historijski materijalizam, kao i ostali nacrti inženjera ljudskih duša na brzinu potisnuli modernizam koji je primjerice bio oličen u romanu Mi (My, 1924.) Jevgenija Zamjatina. Tako se ushićena publika mogla ubrzo napajati djelima poput Hiperboloida inženjera Garina Alekseja Tolstoja (Giperboloid inženera Garina, 1926.). Hiperboloid je mračna spravica koja izbacuje zraku smrti (zapravo rudimentarni laser), a nesavjesni Garin ga je prodao kliki pokvarenih buržuja koja želi pomoću njega zavladati svijetom, pa pokrene masovnu proizvodnju u nekoj zabiti. Srećom, na Garinovom tragu je ekipa pozitivaca, sve redom klasno osviještenih sovjetskih građana. Roman završava pobunom izrabljenih radnika koji prave hiperboloide. ©to se tiče šovinizma, spomenimo kako je među negativce za dobru mjeru ubačen i antipatični Poljak.

Istodobno, polovicom dvadesetih u Njemačkoj su rakete i svemir jako popularni. Plodnost onodobnih razmišljanja zrcali se ne samo u kasnijim čudesima njemačkih oružanih snaga, već i u nekim klasicima žanra. Ponajprije mislim na roman Metropolis (1926.), autorice imenom Thea von Harbou, koji je bio predloškom istoimenog filma što ga je Fritz Lang (inače njezin suprug) snimio godinu dana kasnije. Vizualni distopijski elementi Metropolisa su i danas uzbudljivi.

Kronološki slijede Huxleyev Vrli novi svijet (Brave new world, 1932.) te Wellsov Oblik stvari koje će doći (The shape of things to come, 1933.) - klasična mračna distopija prvog suprotstavlja se optimističkoj znanstveničkoj utopiji drugog. Premda su oba klasici moćnog anglosaskog korpusa znanstvene fantastike, ipak možemo konstatirati kako su ta dva djela početkom europske kontinentalne tradicije antiutopije.

Polovicom tridesetih u Sjedinjenim Državama SF živi u getu: bitni pomak dolazi 1937., kad uređivanje časopisa "Astounding Science Fiction" preuzima John W. Campbell jr., i to u životnoj dobi od dvadeset sedam godina. Campbell ubrzo postaje zbiljskim gazdom žanra, doslovce uzgojivši generaciju pisaca, uključujući van Vogta, Asimova, Heinleina, Sturgeona, Sprague de Campa i druge. Budući diplomiranim fizičarom s MIT-a, Campbell insistira na znanstvenoj uvjerljivosti, no čini se kako je njegov genij bio usmjeren ponajprije prirodnim naukama. Naime, u uvodnicima nije apstinirao od političkih stavova koje slobodno možemo okarakterizirati kontroverznima. Jednom je napisao: "Našim sadašnjim kulturnim obrascem dominiraju koncepti 'zajedništva', konformizma, hiperdemokracije te uopće bedaste filozofije 'svatko je jednak svakome'. U evoluciji organskog života - prije milijardu godina - postojala je zbiljska istinska egalitarna organizacija individua. Nazvali smo ih sluznjačama (primitivne gljivice - op.a.); svaka stanica bila je jednaka bilo kojoj drugoj stanici. One i dalje postoje, naravno, na zabitim mjestima, pod vlažnim i trulim trupcima i slično. No, ne čini se da su postigle išta vrijedno spomena." Njegov je utjecaj bio međutim dalekosežan, i mnogi upravo Campbellu pripisuju niz pseudorasističkih klišeja, opću ksenofobiju itd. koji dugo karakteriziraju žanr u Americi. Naime, Campbell je bio i kompententan autor (barem prema mjerilima svojeg doba), a njegova prilično ksenofobična novela Who goes there? (1938.) ekranizirana je dva puta kao The Thing. Dodajmo kao digresiju kako je Campbellovo kasnije povezivanje s Hubbardovom dijanetikom samo povećalo postojeće proturječnosti.

Približavanje Drugog svjetskog rata dalo je Amerikancima daljnjeg poticaja politizaciji znanstvene fantastike. ®anr time postaje alat raspirivanja patriotizma, primjerice Heinleinovim romanom Sixth Column (serijaliziran 1941. u "Astoundingu", objavljen kao knjiga 1949., nakon 1951. ime promijenjeno u The Day after Tomorrow). Bio je to Heinleinov prvi roman, jedini što ga je napisao prema Campbellovom sinopsisu. Pisan pod dubokim utjecajem urednika, Sixth Column ozbiljno konkurira za Heinleinov najgori roman. Priča je jednostavna: horde s Dalekog istoka zaposjele su SAD, te zavele totalitarnu strahovladu. Ekipa hrabrih znanstvenika, slučajno okupljenih u zaboravljenom skloništu priprema otpor. Na stranu diskusija je li taj roman rasistički ili nije - Heinleinov opus i život svjedoče kako Heinlein nije bio rasistom, unatoč tvrdnjama o suprotnom - ostaje činjenicom kako je žanr po svoj prilici svjesno iskorišten za jasnu političku poruku. Campbell je kasnije izdao i svoju izvedbu istog sinopsisa, dok je Heinlein sam po sebi postao kontroverznim.

Završetak Drugog svjetskog rata nije umanjio politizaciju žanra: Godine 1949. George Orwell piše 1984. koja će se pomalo raširiti u popularnoj kulturi kao klasična distopija, dok Amerika proizvodi romane i filmove poput The Thing (1951., režirao Howard Hawks, ali nije potpisao uradak) koji završava jasnom porukom: "Keep watching the skies!" To razdoblje posebice donosi poplavu raznih čudovišta iz močvare, pustinje i ostalih negostoljubivih mjesta, a sva ta nesimpatična bića imaju neugodne namjere protiv čovječanstva. Nasuprot Hawksovom Stvoru stoji pak drugi klasični film žanra, iz iste godine: Dan kad je Zemlja stajala (The Day the Earth stood still) Roberta Wisea. I ovdje je poruka izričita: Zemljani su pretjerano ratoborni, i moraju prestati sa svojom omiljenom zabavom - ratovanjem.

Krajem pedesetih u SAD nastaje kontroverza koja je nezaobilazna u diskusiji o politizaciji SF-a. Naime, radi se o onoj koja prati Zvjezdane jurišnike Roberta Heinleina (Starship Troopers, 1959.). Taj roman jest dobio "Huga", no izazvao je polemike koje traju i danas, osvježene istoimenim filmom Paula Verhoevena (1997.) koji je sve samo ne vjeran izvorniku. Treba voditi računa kako je ishodište Zvjezdanih jurišnika u plaćenom oglasu što ga je u travnju 1958. Heinlein pročitao u lokalnim novinama. Oglas je sponzorirao Nacionalni komitet za razumnu nuklearnu politiku, a radilo se o pozivu neka SAD jednostrano obustave nuklearne pokuse. Bračni par Heinlein bio je time zgrožen - smatrali su to teškom glupošću u doba kad je hladni rat pri vrhuncu, pa su odgovorili također plaćenim protu-oglasom. Kad je predsjednik Eisenhower zbilja jednostrano suspendirao atomske probe, Heinlein je ispao ultrakonzervativcem. Na to je na brzinu napisao Jurišnike, koji su strukturirani kao roman za mladež (u tradiciji njegovih "juveniles"), no puni su teško probavljivog politiziranja, koje samo po sebi i nije bez smisla. U svakom slučaju, ideološka podloga Starship Troopersa i danas služi kako bi se bagateliziralo Heinleina (ili ga stavilo na crne liste), pri čemu oni koji to čine obično slabo poznaju njegov ukupni opus, ponajprije roman Stranger In a Strange Land (1961.) koji je bio jednim od temeljnih ishodišta hipijevske supkulture. Kruži čak i priča kako su pripadnici američkog fandoma - rascijepljenog ratom u Vijetnamu - temeljili svoje zagovore bilo Troopersima, bilo Strangerom, već prema svojim političkim stavovima. ©ezdesete donose u Americi daljnju politizaciju, čija bi analiza premašila okvire ovog napisa.

Za to vrijeme, kontinentalna Europa je pokazala plodnost u politizaciji znanstvene fantastike, osobito kroz distopije. Tome je više razloga: ponajprije, kontinentalni autori se - uz rijetke iznimke - nisu nikada isprofilirali kao čisti autori SF-a, dok su k tome redovito bili humanističke naobrazbe, a za razliku od prirodnjački ili tehnički obrazovanih američkih kolega. Samim time, distopija - gdje se primjenjuju znanja iz društvenih znanosti - bila je lakša za pisanje. Nadalje, anglosaski utjecaj je u početcima išao preko Britanaca i njihovih antiutopija, a britanski je senzibilitet kontinentalcima ipak bio bližim od američkog. Na posljetku dodajmo kako je Mitteleuropa uživo iskusila totalitarizme, pa su ljudi imali pojma o čemu pišu.

Destaljinizacija je u istočnom bloku tako otvorila put ne samo punokrvnom hard SF-u, već je sve do konca socijalizma znanstvena fantastika bila spretnim medijem za satirično prikazivanje postojećeg stanja. Primjera je puno, izdvajam poljski film Rat svjetova (Wojna swiatow, 1981.) režisera Piotra Szulkina, koji se kroz dolazak naizgled miroljubivih "Marsovaca" upravo bavi pitanjima cenzure i uopće obmanjivanja javnosti. Naime, vlasti sustavno dezinformiraju općinstvo o zbiljskim namjerama došljaka; protagonist je TV voditelj koji se bori protiv prikrivanja istine, no na kraju pogiba.

Posebno je pitanje politizacije SF-a na području nekadašnje Jugoslavije. Tijekom sedamdesetih dolazi do popularizacije žanra, ponajprije kroz zagrebački mjesečnik "Sirius" te sustavno tiskanje klasičnih SF knjiga u beogradskoj biblioteci "Kentaur". Obje tiskovine su formirale generacije fanova, pa zaslužuju posebni osvrt. U slučaju "Kentaura" dogodio se zanimljiv slučaj neformalne cenzure: urednik edicije Zoran ®ivković prema svemu sudeći jednostavno nije trpio Heinleina, pa je tiskao samo Metuzalemovu decu (Metuselah's Children, 1941./1958.). Riječ je o drugom konkurentu za Heinleinovo najslabije djelo (uz citirani Sixth Column), koje se inače veže na ciklus priča "buduće povijesti" i bez uvida u te priče ostaje ponešto nerazumljivim. Nadalje, ®ivković je Heinleina redovito napadao, bilo putem eseja u "Siriusu", bilo u svojoj Enciklopediji naučne fantastike (1990.), pri čemu je "ideološko zastranjenje" bila jedna od blažih odrednica. No, tijekom devedesetih je ®ivković tiskao Heinleinova djela u sklopu svojeg privatnog izdavačkog pothvata. Business is business.

Na drugoj strani stajala je neke vrsti anti-cenzura Borivoja Jurkovića, prvog urednika "Siriusa". Naime, Jurković je kroz nekih devet godina prilično sustavno nastojao da u njegovom mjesečniku budu koliko-toliko ravnomjerno zastupljeni i Anglosasi, i istočni blok, i ostali Europljani, koliko god mu je bilo skoro nemoguće izbjeći količinsku nadmoć autora s engleskog područja. Koji su bili razlozi tome, makar i neizravni? Teško da su to bili nesvrstana vanjska politika SFRJ, ili pak delikatni balans nacija unutar države, kao preteče današnje "političke korektnosti". Bilo kako bilo, marljivi čitatelj "Siriusa" mogao je tako steći dojam kako je SF u geografskom smislu približno ravnomjerno zastupljena pojava, da bi sa zaprepaštenjem kasnije otkrio kako tome i nije baš tako.

U bivšoj državi su k tome teoretičari mainstreama razmjerno slabo poznavali SF - s iznimkom Darka Suvina - pa su redovito bili spremni okarakterizirati znanstvenu fantastiku kao čisti ideološki žanr, samo što se umjesto političke ideologije nudila znanost kao ideologija. Tome je svojedobno podlegao čak i ugledni Branimir Donat kad je 1982. proglasio SF "ideologijom", premda je Donat vrsni poznavatelj i promicatelj hrvatske fantastike. Dodajmo kako se jedan od prvih jugoslavenskih doktorata na temu znanstvene fantastike, onaj Ferida Muhića, opet bavio ispolitiziranim segmentom žanra, tj. negativnom utopijom.

A kako stvari stoje danas u Hrvatskoj? Politizacija žanra donekle postoji, a čini se kako je najbolji primjer zbirka Zagreb 2004. koja sadrži priče pisane u sumornoj atmosferi "ni rata ni mira". Među kasnijim konkretnim primjerima izdvajam Banijska praskozorja, priču Dalibora Perkovića Izitpajna, koji - ukoliko je suditi po osvojenoj nagradi Sfera za tu priču - dosta uspješno čini politička pitanja sastavnim dijelom radnje, kao i motivacije svojih likova.

Pokušajmo rezimirati: politika prati znanstvenu fantastiku od samih početaka, dok se antiutopija, odnosno negativna utopija ili distopija, iskristalizirala se kao izrazito političan podžanr. No, i u drugim podžanrovima pojavljuje se politički element, bilo kao manje ili više vješto ukomponirana poruka, bilo kao okosnica radnje kakvog hard SF-a ili space opere. Stoga cijela slika slojevite interakcije SF-a i politike zaslužuje zasebnu - i ozbiljnu! - studiju.