SFera
PARSEK
  Parsek br. 71
  Parsek br. 72
Da, da... Tako vam je to kad nešto puno očekujete. Nadate se, gledate u kalendar, grizete nokte. A kad onda stvar konačno stigne... Znate da vas čeka još jedna tura vaše omiljene rubrike! KINA VRTE,
ČUBI RECENZIRA

WHY RELOAD?

piše: Aleksandar Žiljak

Kad se onomad u kina dokotrljao prvi Matrix, smjesta se vidjelo da su režiseri, braća Andy i Larry Wachowsky, stvorili djelo definitivno iznad prosjeka tadašnje (a bogami i današnje) američke žanrovske produkcije.

U suštini, ideja Matrixa i nije bila nešto što bi za okorjele SF-ovce trebalo biti neko otkrovenje. Ljudi su se pokačili sa strojevima i popušili, uništivši pri tom cijelu Zemlju. Kako strojevi za svoj rad trebaju struju, počeli su uzgajati pokorene ljude te iskorištavati električnu energiju koja se javlja u čovječjem živčanom sustavu. Ukratko, svatko od nas postaje jedna duraselka. E sad, da bi ružičasti zeko dulje bubnjao, ljudi su spojeni u veliku prividnu stvarnost, koja odgovara svijetu današnjice. Uredno poslaganim u čahurama što opasno podsjećaju na maternice, to im je jedina stvarnost koje su svjesni.

Radnja se, kao što znamo, vrtila oko mladića zvanog Neo (Keanu Reeves), koji u virtualu vodi dvostruki život: danju programer u firmi, noću opaki haker. Kada legendarni terorist Morpheus (Laurence Fishbourne) i njegova pratilja Trinity (Carrie-Anne Moss) izvuku Nea iz gužve u koju se uvalio kad su ga se dograbili tajni agenti, za njega počinje put do istine.

Najveća je vrijednost prvog Matrixa bila u izvedbi i formi. Braća Wachovsky (za koje se prije Matrixa baš i nije nešto čulo u širim krugovima, jedan triler i nešto stripova) ispekli su vrlo specifičnu pizzu. Tijesto su razvaljali iz cyberpunkerskog brašna, osobito onog koje je samljeo rani Gibson (taj, uostalom, jedino i vrijedi). Preljev je najbolje od akcionog filma u zadnjih dvadesetak plus godina (John McTiernan, Richard Donner, Andrew Davis, Cameron, možda Spielberg, da sad ne povlačim Peckinpaha i Waltera Hilla), sa narescima iz najbolje hongkonške kuhinje (Tsui Hark, Jackie Chan i, posebno, John Woo, s nekim referencama na Bruce Leeja). Sve su onda začinili gomilom simbola, uz obilate biblijske aluzije, s posebnim milenijskim naglaskom na Isusov povratak. Rezultat je bio film vizualno nabrijan do kraja, brzog ritma, relativno smislenih objašnjenja i akcijskih scena stiliziranih do ekstrema, koji je, jasno, u roku keks postao kultnim ostvarenjem prijelaza stoljeća.

Da stvar bude još bolja, braća W. su odmah najavila da je film zamišljen kao prva trećina trilogije, pa su sline potekle još i prije odjavne špice Matrixa.

A onda je došao Matrix Reloaded. O kome se nema bog-zna-što reći. Pa sam zato toliko i potrošio prostora na Matrix.

Stvar je u tome što drugi dio trilogije više nije ono što je bio prvi. Izgubila se oštrica. Cutting edge, kako to vole reći kiberpankeri. Matrix je, kad se sve zbroji i oduzme, visio na dvije svari. Prva je ideja. Druga je izvedba.

Matrix Reloaded više nema ideju. Ona je potrošena u prvom filmu i nije više ničim dograđena. Zion, posljednje utočište pobunjenika, je pred padom i naši se junaci moraju pridružiti odbrani ne bi li odbili predstojeći napad lignji što upravo buše kroz zemlju do grada. Međutim, Morpheus, očekujući neku posljednju spasonosnu mudrost od proročice traži i dobiva dozvolu da se vrati natrag na površinu. Istovremeno, Nea muče noćne more u kojima Trinity pogiba. Kako spas Ziona ovisi o upadu u mainframe Matrixa, naša se trojka sprema na još jedan obračun s agentima i programerima koji ga čuvaju, a Neu će Arhitekt, glavni programer Matrixa, otkriti smisao njegova postojanja.

Ako vam je ovo tra-la-la, u pravu ste. Matrix Reloaded isključivo drvi po već poznatom i postojećem i ne dodaje ništa posebno novo. Tamo gdje se nešto i pokuša objasniti (što je zapravo i nepotrebno), ta se objašnjenja pretvaraju u verbalne proljeve samodopadnih i karikiranih negativaca, u kojima, usprkos koncentriranom praćenju, nisam uspio otkriti ništa posebno mudro i pametno. Samo hrpe praznih riječi, što šuplje odjekuju scenografijom. Što onomad reče Ružni, ako nekog želiš ubiti, ubij ga, ne pričaj!

Ostaje izvedba. Dobro, tu se nema ne znam što prigovoriti, osim jedne male sitnice. Naime, akcione scene u prvom Matrixu bile su u onom trenutku nešto novo i nabrijano i svježe. U međuvremenu smo to vidjeli na hrpi drugih mjesta (posebno one 'zamrzni i rotiraj' fore), od Shreka do reklame za sredstvo za pranje zahoda, tako da sad to postaje otrcano i dosadno. To što se Neo sad maklja sa stotinu agenata istovremeno, polako prelazi u parodiju. Na žalost, nedostaje Jackie Chan da tu nabaci neki štos. A budimo iskreni, Keanu nema karizme, recimo Jet Leeja, koji bi se iz takvih scena izvukao znatno bolje i manje dosadno. Ma, zadovoljio bih se ja i s Van Dammeom, ali pod uvjetom da ga režira Tsui Hark. A što tu radi Monica Belucci, u svih onih tri minute koliko su joj dali, ne znam. Možda da Carrie-Anne bude malo ljubomorna. A Fishbourne manje-više samo vjeruje i drži neće-oni-nas govore, i malo se pogledava sa svojom bivšom dragom. I sve je to gledljivo, ali da oduzima dah, ne oduzima i bok!

Preostaje nam samo da čekamo i kraj trilogije. Koliko sam vidio iz foršpana, to će biti mecha-manga, a to ipak najbolje rade Japanci. Ukratko, bojim se da će nam na kraju preostati da zaključimo kako od cijele trilogije najviše vrijedi prvi film. Uostalom, tako to nerijetko biva s tim trilogijama.