SFera
PARSEK
  Parsek br. 71
  Parsek br. 72
PRIČA
Jurica Palijan

VODNIK ČUBI PROTIV DEMONSKIH LIGANJA




"Tristo metara su od nas", rekao je ročnik Zvonko, stojeći blizu ugla metalnog zida, ispred ostatka voda.

"Tristo jardi, budalo!", zarežao je vodnik Čubi: "To je američka sprava!"

"Kako znaš da je američka?" , okrenuo se Zvonko prema Čubiju, pogledao ga skeptično.

"Opet si mi rekao 'ti'!", viknuo je na njega Čubi. "Sto sklekova, 'aj'mo!"

"Ma dobro, ali…", sada je i Zvonko malo povisio glas.

Čubi nije mogao i dalje podnositi Zvonkov prkos, pogotovo jer dolazi od vojnika pod njegovim zapovjedništvom. Brzo mu je vrhom široke cijevi plazma-puške spljoštio nos. Nije ga više bilo briga za opasnost od horde mutiranih liganja što se gmižući približavala. Neka gamad pričeka dok se ne riješi bitniji problem.

Zvonko je odložio detektor kretanja, spustio se na šake i krenuo raditi što mu je bradati nadređeni naložio.

"Jedan, dva, tri...", brojao je Čubi.

Ćebe je cijelo vrijeme s pozornošću promatrao ovaj prizor te je sada, iz zadnjih redova, glasno uzdahnuo.

"Tebe ću ustrijeliti kasnije", rekao je Čubi ne skidajući pogled sa Zvonka, i nastavio brojati.

"Neće biti potrebe", rekao je Ćebe: "Lignje će me do tada srediti."

"Zašto mi ne bismo sredili njih?", pitao je ročnik Darko sjedeći na kanistru tartar-sosa kojeg je nosio sa sobom još od kad su napustili vojarnu.

"Odgovor je očit", rekao je Ćebe: "Mi nećemo pojesti njih, nego će oni pojesti nas jer se ona prekaljena lignja s činom kurči dok nam se neprijatelj približava."

"Nisam te čuo!" doviknuo je Čubi.

Darko je na glas maštao: "Čovječe, lignje od dvjesto kila... Pečene plazmom..."

"Tristo pedeset kila!", čuo se Čubijev glas s čela voda.

"O, ideš...", rekao je Darko, sada još gurmanskijeg raspoloženja: "Hmmm... Hoće li dobro ispasti ako ih se peče plazma-puškama? Koja je temperatura plazme, tisuću stupnjeva?"

"Pedeset dva, pedeset tri... Tisuću stupnjeva čega? Postoje Kelvini, Celzijevi stupnjevi, Fahrenheiti...", rekao je Čubi.

"Tisuću Celzijevih stupnjeva, naravno", rekao je Darko, dok mu je ometajuća rasprava počela rasplinjavati san o hrani.

"Šezdeset pet, šezdeset šest... Pa sada, plus-minus...", Čubi se zamislio: "Sedamdeset... Ne sjećam se više. Sedamdeset dva, sedamdeset tri..."

"Već su blizu", rekla je ročnica Tanja koja je znala točan položaj liganja iako ih nije vidjela. Testovi na novačenju dokazali su da Tanja ima psiho-moći, ali vodnik Čubi nije vjerovao u te gluposti.

"Osamdeset sedam... Neka su... Osamdeset devet, devedeset, devedeset jedan, urrg..."

"Znao sam da će se to dogoditi", rekao je Ćebe.

"Zašto samo stojimo? Pomozimo mu!", rekla je Tanja.

"Ja se ne mičem odavde dok mi nadređeni ne da naređenje", nakesio se Ćebe.

"Grrghh...", oglasio se Čubi, tijela obavijenog lignjinim pipcima. Pipak, koji ga je stezao oko vrata, sprečavao ga je da artikulira ijednu riječ.

Plazma je bljesnula, zamirisalo je po lignjama na žaru. Odmah zatim, čuo se Darkov glas: "Od vašeg čavrljanja sam ogladnio!" Ćebe i Tanja su ga pogledali kad je iz njegove plazma-puške u lignju-predvodnicu izletio još jedan naboj plazme.

U međuvremenu, Zvonko je četveronoške otrčao kako bi se sklonio i plazmi i lignjama, a pipci su pustili Čubija koji je tresnuo na pod.

"Liganja!", viknuo je Darko zahtjev koji mu je bio i borbeni poklič. Pucajući što je učestalije mogao, približavao se uglu iza kojeg su bili neprijatelji.

Svi ostali, s iznimkom Čubija i Zvonka, nekoliko trenutaka su ga u tišini gledali, a onda su i oni uglas povikali: "Liganja!", i pojurili za njim, s puškama u rukama. Prešli su preko već dobro pečene lignje-predvodnice i navalili na ostatak neprijateljskih snaga trudeći se što prije ih učiniti novopečenom hranom.

Večera je brzo bila gotova. Tartar-umaka je bilo dovoljno, a liganja i previše. Nedostatak limuna su zamijenili Čubijevim kiselim osmjesima koje su izmamljivali zadirkivanjem tog vodnika koji je izgubio volju za nametanjem autoriteta. Da ne zaboravi ovaj dan, nadjenuli su mu nadimak.

Počeli su ga zvati Lignja.