SFera
PARSEK
  Parsek br. 71
  Parsek br. 72
SFeraKonske zbirke su u zadnjih pola dekade na glasu kao antologija najboljih pripovjedaka nastalih u zadnjih godinu dana. Nedavno sam pročitao najnoviju. RECENZIJA

DJECA OLUJNIH VJEKOVA

piše: Jurica Palijan


Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

Jedini znanstvenofantastični element u ovoj pripovijetci je putovanje kroz vrijeme. Priča se bavi utjecajem jednog puta kroz vrijeme na živote četvero adolescenata iz suvremene Hrvatske.

Naime, čovječanstvo daleke budućnosti zaključi da bi bilo dobro spriječiti Adolfa Hitlera da postane Führer-om, te se agent vrati u rano dvadeseto stoljeće kako bi omogućio Hitleru da se upiše na bečku Akademiju lijepih umjetnosti. Ne uspije ostvariti cilj, ali nehotice pokrene lanac promjena koji ima utjecaj i na živote onih četvero hrvatskih adolescenata što žive na početku dvadeset i prvog stoljeća, i to vrlo značajan utjecaj.

Prvo smo upoznali njihove živote u nepromijenjenoj povijesti. Saznali smo da je troje njih živjelo i umrlo ne iskoristivši svoj nenadmašiv talent - Jasen ga ima za sviranje gitare, Larisa za igranje šaha, a Damir za pogađanje bilo koje brojčane vrijednosti sa maksimalnom greškom od četiri. Četvrti adolescent, Erik, slijep je za sve boje osim za crvenu, a crvena boja, kao što znamo, razdražuje. Erik zato ima nepodnošljivo ratoboran i destruktivan karakter, te umre vrlo mlad, od prevelike doze heroina.

U novom slijedu događaja, Erik, Jasen, Larisa i Damir se sprijatelje te svatko od njih sa svojim životom učini puno, puno više nego u nepromijenjenoj prošlosti. No, na kraju priče je jedan značajan ali.

Ovo je dobra esef priča jer potiče na razmišljanje. Ovo je dobra priča jer je vješto napisana. Ovo je dobra priča o putovanju kroz vrijeme jer se tom temom bavi na inteligentan, a možda i originalan način.

Pročitajte je.


Zoran Oštrić: O telefonima i dvojnicima

Priča je o Zoranu Oštriću iz paralelnog svijeta. S njim u kontakt preko telefona stupi Zoran Oštrić iz drugog paralelnog svijeta tako što upotrijebi svoj izum, transuniverzumski komunikator.

Nakon što Zoran-fizičar Zorana-novinara uvjeri da je stvarno riječ o pozivu iz drugog paralelnog svemira, ta dva Zorana skuju plan. Budući da se tehnologije iz njihova dva svijeta razlikuju, bit će u kontaktu i jedan drugom davati tehničke podatke o izumima koji postoje samo u jednom od dva paralelna svijeta, ne bi li se obadvojica masno obogatili. Nekoliko dana kasnije, Zoran Fizičar nazove Novinara Oštrića i kaže mu da je našao bolje suradnike među Zoranima iz drugih paralelnih svemira te da će Zorana-novinara otpisati. Zoran-novinar se naljuti i odluči i sam napraviti transuniverzumski komunikator, kako bi uplašio Zorana Fizičara kada mu se slika njegova namrgođena lica pojavi na televizoru.

Transuniverzumski komunikator, te način na koji je objašnjeno njegovo funkcioniranje, jedina je stvar koja mi se u ovoj pripovijetci sviđa.

Ne vjerujem da treba pisati autobiografske ili autobiografsko-eskapističke priče, a to ova priča djelomično je, jer je autor popunio dosta prostora opisom vlastitog života ili opisom života kakvog bi volio živjeti. Stavljati samog sebe u priču nije, doduše, nužno grijeh. Na primjer, Krešimir Mišak je samog sebe stavio u Svijet iduće sekunde, te nije time napravio štetu jer priča nije o njemu, nego o događaju, dok je Krešo samo promatrač i pripovjedač, čija motivacija i postupci nisu bitni.

Glavni lik Oštrićeve priče se nipošto ne ističe svojom posebnošću. Time ne želim reći ništa loše o karakteru autora, već o njegovom pisanju. Nije uspio glavnog lika učiniti zanimljivim, te nam je umjesto karakterizacije dao svoj stvaran ili fiktivan životopis. Motivacija svih likova je najjednostavnija što može biti: čini je sebična želja za novcem, slavom i osvetom.

O telefonima i dvojnicima pročitajte ako želite, ali ne očekujte da ćete se pritom dobro zabaviti.


Mislav Pasini: Linija 21

Siguran sam, ova priča nema nikakvu literarnu vrijednost. Jednako kao što je The Twilight Zone šund, tako su i pripovijetke Mislava Pasinija šund, jer svaka ima duh The Twilight Zone-a. Ali Linija 21 ne samo da je šund, već je i plagijat. Punchline pripovijetke je ukraden iz The Sixth Sense-a, što svatko tko je taj film gledao može jasno nazrijeti već nakon pročitanih deset posto priče.

Među svim domaćim esef autorima, Pasini je jedan od najnapornijih i najuzaludnijih za čitanje. Što zbog nezgrapnih rečenica, što zbog nepotrebnog vrludanja, što zbog neuvjerljivosti likova, što zbog neprirodnosti situacija, što zbog manjka atmosfere, što zbog nepušivosti poruke.

Ne bih prigovarao da fabula nije nelogična kao u noćnoj mori, da autor nije propustio reći nešto mudro o svijetu, životu ili ljudima, te da priča nije ispunjena dosadom.

I ne, Pasini me nije uvjerio da mrtvaci na onaj svijet odlaze autobusom.


Jadranka Bukovica: Max

Nemam pojma o čemu je ova priča. Znam što se u njoj dogodilo, ali ne znam zašto je to vrijedno stavljanja na papir. Priča jest pismena, ali nema kulminaciju i kraj, što se, srećom, ne može prigovoriti ostalim pričama iz ove zbirke. Max bi, eventualno, funkcionirao kad bi bio uvod u neko duže djelo.

Glavni lik priče, Max, pokusni je kunić u eksperimentu kojim se proučava koliko dugo čovjek može izdržati u svemiru dok hibernira u nekakvoj kapsuli. Nakon tko zna koliko godina, nađu ga dva bića iz druge dimenzije, odvuku njegovu kapsulu na obližnju planetu, oslobode ga, te ga, ne odajući mu svoje postojanje, proučavaju da bi vidjeli kakva prijetnja dolazi od ljudske rase. Vjerojatno očekujete, kao što sam i ja očekivao, da će priča biti vezana za interakciju Maxa sa vanzemaljcima. Ali, jok! Vanzemaljka se, kada primijeti da je Max deprimiran što je sâm, zauvijek pretvori u ljudsku ženu da bi mu pravila društvo i nikada mu ne otkrije svoj identitet. Max nikada ne sazna za ikakve vanzemaljce, a vanzemaljce promatranje Maxa ne potakne ni na kakvu promjenu stava o ljudskoj rasi ili na bilo kakvo djelovanje osim na ovo koje sam već spomenuo. Ono što se dogodi je da Max malo prošeta po planeti i upozna nekoliko specifičnosti njene flore i faune, te da osnuje obitelj s antropomorfiziranom vanzemaljkom. Ukratko, od početka do kraja priče se ne dogodi ništa bitno.

Interesantne su flora i fauna planete, interesantno su koncipirani vanzemaljska rasa i druga dimenzija, ali ne može se na takvim stvarima temeljiti priča. Priči je potreban smislen siže!


Zoran Janjanin: Igra skrivača

Za Simonija sam već u zapletu priče naslutio da je agent Sabbat Labre, iako je autor vjerojatno htio izazvati šok čitatelja kad se to, pred kraj priče, otkrije. Uz to, Simoni je neuvjerljivo karakteriziran.

Priča nema poantu, ali ima nekoliko kako-tako zanimljivih likova, interesantnih iz različitih razloga. Mislim da bih čak bio sretniji da Simoni nije služio fabuli kao iznenađenje, nego da je priči vrijedio kao lik zanimljiv zbog svog neiskustva i snova o avanturi i slavi koji su neusklađeni sa stvarnošću.

Ova priča svojim glavnim adutom smatra akciju, točnije scenu pokolja s živim mrtvacima u kojem stradaju svi članovi ekspedicije osim glavnog lika. Bilo bi mi draže da je kraj bio bogatiji, donio promjene u živote protagonista (Nil, Kintak, Simoni, Sosar, Paulin mlađi) i u centre moći koji su se u priči često spominjali (grad Hross, religiju Sabbat Labra).

Zadnja rečenica priče nam i ističe kako se ništa s bitnim posljedicama nije dogodilo od početka do kraja fabule.

Tko voli fantasy priče s puno krvi i raskomadanih tijela, vjerojatno će mu se ova priča svidjeti. Tko ima profinjeniji ukus za književnost koji zahtijeva priče o ljudima i situacijama, mislim da će se razočarati jer je ono što traži u Igri skrivača previše razvodnjeno.


Zvonko Bednjanec: ... na kraju svijeta...

Motivacija likova ima nekoliko rupa, a nezadovoljan sam i svršetkom pripovijetke. Dobro je kada kraj potiče na razmišljanje, ali samo onda kada pripovijetka da dovoljno materijala za to razmišljanje. Ja sam se nad zbunjujućim krajem zamislio i nisam uspio doći ni do kakve pretpostavke, a kamoli do zaključka ili spoznaje.

Priča nije bogznašto, ali je kratka pa nije neki veliki gubitak vremena pročitati ju.


Dalibor Perković: Preko rijeke

Amal je svećenik Sarvata, naroda čiji je bog Bodin, i koji namjerno izbjegava kontakt s drugim narodima. Sarvati, taj vrlo duhovan i moralan narod, u ratu su sa Haranskim carstvom. Pet Sarvata, koji su, kao i svaki pripadnik njihovog naroda, nezamislivo sposobni borci, napustili su svoju državu da bi se gerilskim ratovanjem osvetili Harancima što su im, u svom zadnjem pohodu, uništili živote.

Amalu, svećeniku koji se razočarao nadređenima smatrajući da ne razumiju Bodinovu volju i koji je bio drastično kažnjen jer se zato starješinama jednom i javno suprotstavio, obratio se Bodin osobno, kazavši mu neka vrati to petero ratnika natrag u njihovu domovinu. Amal krene naći pet odmetnutih Sarvata. Kada ih nađe, sve više počne gubiti vjeru u sebe, a na kraju, kada se i sâm Bodin pokaže dvoličnim i utilitarističnim, odbaci svoje zvanje, svoj narod i svog boga.

Preko rijeke je, u neku ruku, popovanje kojim autor nama čitateljima soli pamet onime što smatra mudrim. Ovom pričom nam Perković soli pamet više no ikad, ali zato to, kao i uvijek, radi na pismen i vješt način, kroz zanimljivu fabulu nam prenoseći pametne misli o životu. Vrlo je interesantno koncipirao Sarvate i njihovu religiju.

Ova priča je najduža u zbirci i ima pravo to biti jer je dobra.


Danilo Brozović: Prsti

Ovo je priča o krizi čija je narav natprirodna. Na desnoj bradavici glavnog lika izraste kažiprst. Kroz tjedne što će uslijediti, postupno će mu izrasti gomila prstiju po cijelome tijelu. Prvo se zgraža, pa se privikava, pa iznova postaje depresivan. Kriza, naposljetku, prođe te mu tijelo ponovo bude normalno. Nekoliko godina kasnije, taj grozan događaj mu se čini nestvarnim, kao da je bio samo noćna mora.

Prsti govore da je čovjeku u krizi teško, ali da kriza ne ostavlja trajne posljedice po njegov život i da mu je prirodno s vremenom ju zaboraviti.

Kod Brozovića mi se sviđa što mu svaka priča ima poantu, te što je poanta uvijek vezana za common sense, za mudrosti koje svaki čovjek življenjem nauči. Ali kod svake njegove priče me nešto i smeta, a to je stil pisanja. Priče Nemejski lav te Heraklo i Euristej u kojima je Heraklo glavni lik prehladne su atmosfere, Zeleno sunce/Crna spora je previše nekoherentna, a Prevučena sivim i Prsti su naporne za čitanje jer je jezik u njima (namjerno) bizaran te nipošto književan i rafiniran. Dakle, poanta Prstiju je dobra, izvedba loša, a kvaliteta osrednja. Što se originalnosti radnje tiče, Prsti, i to pogotovo njihov početak, malo me podsjećaju na priču A svud' po meni trava Igora Lepčina koja je objavljena 2001. u Jutarnjem listu, dok me osnovni motiv obadvije pripovijetke podsjeća na Die Verwandlung (Preobražaj) Franza Kafke.




Sferakonske zbirke više nisu što su bile. Čak i da ih kvalitetom nije zasjenila Biblioteka SFera (čije je prvo kolo izašlo na ovom Sferakonu), priče koje objavljuje su postale lošije. Prosjek kvalitete je pao, te nema niti jedne priče koja je istinski dojmljiva i koja se pamti. U zadnje tri zbirke takvih je definitivno bilo - u Alternautima smo imali Perkovićev Utjecaj moderne tehnologije na zbacivanje seksualnog jarma, Lepčinov Zovite me Mantar i Jambrišakinjin Ima li bolje zabave, moje dame?, u Jutrima boje potopa Novakovih Posljednjih sedam milisekundi, Lepčinovo Nebo iznad Marijane i Stipčevićevu te Švelovu Leonardovu podvalu (koja meni nije ništa posebno, ali mnogi drugi je hvale), a u Dvije tisuće šarenih aliena Lepčinovu Blijedonarančastu Tineluss i Macanovu Kožu boje masline. Svi vidite očit odgovor na moju tvrdnju o padu kvalitete zbirki: dobar dio najboljih hrvatskih autora esefa (Tatjana Jambrišak, Igor Lepčin, Darko Macan i Aleksandar Žiljak) imali su posla na izradi svojih autorskih zbirki za Biblioteku SFera pa nisu mogli svojim pričama dići kvalitetu Djece olujnih vjekova. Ali ja imam protuodgovor: Nešto mi kaže da će, od sada pa vjerojatno do vječnosti, sferakonske zbirke biti u drugom planu na hrvatskoj esef sceni. Mjesto pod reflektorima je preuzela Biblioteka SFera.

Što ne znači da sferakonske zbirke neće biti užitak čitati. Samo sam htio reći da nam se esef scena obogatila pa imamo novih stvari koje su bolje od nekad najboljih.