Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr
Izviješće "Parsekovog" uwebničara s konvencije koja se zaokruženošću i kvalitetom svrstala uz bok Sferakonu - Istrakon, Pazin, 26-28. ožujak 2004.

AL' SE NEKAD DOBRO JELO...

piše: Dalibor Perković

Nakon svih najava i visokih očekivanja izazvanih oduševljenjem onih koji su Istrakon pohodili prošle godine, odlazak u Pazin potaknuo je dodatnu dozu radoznalosti. To se vidjelo i po pripremama - dok su odlasci na ostale izvanzagrebačke konvencije uglavnom bili usamljenički poduhvati skrpani u zadnji čas, na Istrakon se krenulo čoporativno, što automobilom, što vlakom, uz dogovaranje koje je trajalo nekoliko tjedana. I, u principu, očekivanja nisu bila iznevjerena - pokazalo se da je Istrakon dobro organizirana konvencija s priličnim brojem sadržaja i da nije nimalo pretjerano, usprkos upola manjem broju posjetitelja (službeno je prodano 250 ulaznica), svrstavati je uz bok Sferakonu.

Krenuli smo iz Zagreba u ranim subotnjim satima kako bismo stigli na okrugli stol o domaćem SF-u zakazan za točno u podne. Očekivanja su bila utoliko veća što je organizator okruglog stola Davor Šišović već neko vrijeme rajcao ekipu na internetu pokušavajući potaknuti diskusiju, tako da je događaj, ako ništa drugo, bio propisno izreklamiran.

Možda će bolju ocjenu dati neki ozbiljniji kroničari, ali, ako bismo htjeli rezimirati, može se reći da ovaj događaj nije otišao dalje od međusobnog plakanja na ramenu sudionika (zato je, valjda, to i zamišljeno kao okrugli stol, da nitko ne bi ostao prikraćen, nego se svi lijepo naslone ukrug) zbog nepriznavanja SF-a od strane "mainstream" književnosti. Neki sudionici su ustvrdili da to ionako nije cilj kojemu bi trebalo težiti, neki su rekli da je teško dobiti priznanje od drugih ako ga nemaš od svoje baze - uz potpitanje "zašto Hrvati ne čitaju hrvatski SF" - a neki su pronalazili razne uzroke ovom problemu: manjak urednika, manjak izdavača ili manjak interesa što, u neku ruku, čini zatvoren krug. Međutim, nisam radio bilješke, a ovaj se tekst ionako ne bavi samim okruglim stolom, i zato ćemo sve to ostaviti za neku daljnju raspravu. Ono po čemu će taj događaj ostati zapamćen je i prvo javno pojavljivanje Krste Mažuranića nakon dugo godina skrivanja; Krsto je, hvala na pitanju, i dalje žilav i glasan i ne da se smesti, a o sadržaju onoga što ima za reći svatko neka prosudi za sebe. U svakom slučaju, nadamo se da ćemo ga vidjeti i na Sferakonu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što su stvari življe kad je on u blizini.

Sama diskusija i nije završila s nekim konkretnim zaključkom osim "dogovorili smo da ćemo se dogovarati". Možda je najbolji rezime dao DraženKa (koji je bio uredno prisutan na okruglom stolu): "Ja ne znam o čemu se ovdje razgovaralo, ali netko će o tome valjda napisati tekst pa ću onda valjda i to doznati."

Svakako treba napomenuti da je konvencija imala i međunarodni značaj. Naime, putujući prema Pazinu, negdje usred Gorskog kotara uočili smo jednog obraslog autostopera, no tek kad smo projurili kraj njega nekome se upalila lampica. "Hej, nije li to onaj sferakonski Čeh?" začuo se povik i sve glave su se okrenule prema stražnjem staklu (na svu sreću, cesta je bila ravna tako da nismo završili u jarku). Međutim, prikaza je već nestala iz vidika i tek smo se nekih dvanaest sati kasnije, kad smo ga vidjeli na Istrakonu, uspjeli uvjeriti da nam se nije pričinilo. Naime, riječ je o čovjeku koji se, mislim, zove Oleg i koji se uspio sprijateljiti s ljudima još na prošlom (ili čak pretprošlom?) Sferakonu i od tada se povremeno zaleti na jug Austro-Ugarske kako bi evocirao nostalgiju.

Treba spomenuti i dizajnersko-mehaničarsko-skulptorski uradak nazvan "USS Istrakon". Riječ je o jednom fići, preuređenom ili unakaženom, ovisno o preferencijama, koji je glumio svemirski brod - sirotom bivšem prijevoznom sredstvu izvadili su motor, dodali radar, warp motore i još gomilu dodataka, unutrašnjost preuredili tako što su izbacili stara sjedala i dodali navigatorsku (?) konzolu i, na kraju, cijelog pofarbali u sivo tako da se vozač, kao u tenku, morao oslanjati na suženo vidno polje kroz malo okno na mjestu vjetrobrana. Kako isti ne bi poslužio samo kao zahvalna meta fotografima, iskorišten je u dvije igre: u jednoj su se testirale inženjerske, a u drugoj kormilarsko-navigatorske sposobnosti (s ljudskim izvanbrodskim motorima koji su se brinuli za potisak i - posebno - kočenje; eh ta njutnovska mehanika...)

Najslabija točka konvencije bili su filmovi: s osam projekcija više su predstavljali aromatski dodatak nego nešto što bi se moglo nazvati programom. S jedne strane, može se reći da ljudi ne dolaze na konvencije kako bi gledali filmove, ali prava je istina da su tamne dvorane u kojima ne moraš pričati ni s kim i u kojima se možeš odmoriti od predavanja, kafenisanja, okruglih stolova, igranja, šetanja po hodnicima, razgledanja i aktivnog traženja što ćeš sljedeće raditi nešto što dobro dođe i najbolje organiziranom trodnevnom događanju. Doduše, svijetla točka tog dijela konvencije bio je film "Flesh Gordon", trash-porno verzija bazirana na svima poznatom stripu. Nismo ga odgledali do kraja, ali spomenimo da se jedan od likova zove dr. Jerkoff, pa si možete misliti kako je to izgledalo.

...BAŠ

Najsvjetlija točka našeg istrakoniranja bilo je kasnosubotnje natjecanje u eliminiranju palačinki. Isprva sam to natjecanje prekrižio vjerujući da se neću moći progurati kroz horde izjelica, pogotovo nakon što je objavljeno da se primaju ukupno četiri natjecatelja. Zbog toga smo bez kompleksa navalili na fažol (u Hrvatskoj se to zove grah) - okrepu za gladne posjetitelje koja je igrom slučaja stigla nekih sat vremena prije spomenutog događanja. I baš dok smo dovršavali repete, preko razglasa je javljeno da se još uvijek traže dobrovoljci za palačinka-natjecanje. Zamišljeno sam uzdahnuo, pogledao svoj prazan tanjur i napola pojedeni okrajak, znakovito podrignuo i zaključio da bi, poslije obilne večere, jedan besplatni desert bio sasvim u redu. Mislim, kad već nitko ne želi jesti palačinke, zašto pustiti da stvar propadne, zar ne? Nitko ne kaže da se zaista moram natjecati!

Zanimljivo, organizatori su morali doslovce navlačiti ljude za rukav kako bi prikupili četiri natjecatelja voljna da stave svoje želuce na raspolaganje općem dobru.

Ako sam ikada i imao ikakvih iluzija u pobjedu, one su se raspršile kad je dan znak za početak. Peđa, koji je sjedio desno od mene (da, isti onaj Peđa sa šanka na RiKonu), očito se, kao i ja, prijavio s mišlju da zaista nema smisla odbiti ponuđeni, pa još k tome besplatni desert, ali da isto tako nema smisla raditi nešto zbog čega će ti kasnije biti zlo. Međutim, druga dvojica kolega shvatila su natjecanje vrlo ozbiljno i nakon nekoliko minuta zaključio sam da treba priznati kad se nađeš pred boljima od sebe i nakon toga sam se koncentrirao isključivo na uživanje u poslastici uzdajući su u staru olimpijsku "važno je sudjelovati, a ne pobijediti".

Ovdje treba napomenuti da sam završio kao trećeplasirani. Međutim, s obzirom da su se prva dvojica, kad je prežderavanje završeno, morala ići ekspresno isprazniti na pogrešnu stranu, zadržavam pravo predstavljati se kao moralni pobjednik, bar što se tiče gastronomskog dijela. Za ostatak vidi dalje.

Ono po čemu će ovo natjecanje ostati zapamćeno i dulje od same konvencije su bile pauze između rundi prežderavanja, posebno ona druga kad su natjecatelji zamoljeni da otpjevaju nešto. Međutim, ne bilo što, nego isključivo neki domaći estradni uradak. Na sveopći užas moje desne polovice mozga, lijeva je zaključila da bi se mogla izvući na prezime i odvaliti nešto od Thompsona (koliko sam shvatio, tražilo se nešto ljigavo i jeftino, pa, kad već hoćete horror uživo, eto vam ga). Međutim, samozadovoljstvo je trajalo samo do točke kolege posljednjeg u nizu, nakon čega je Peđi i meni preostalo samo da jedan drugome izrazimo saučešće i konstatiramo da smo deklasirani. Sad, neću gubiti vrijeme na opisivanje, jer je spomenuta točka bila doslovno neopisiva (na žalost, ne sjećam se imena natjecatelja, što mi je posebno žao jer je zaista zaslužio da ga se spomene - između ostalog i zato jer je pobijedio, i to zahvaljujući upravo svom performanceu). Za početak recimo da je otpjevao uvodnu pjesmicu iz "Malih letećih medvjedića". No, to je samo vrh sante - neopisivi dio se sastojao od prigodne plesne točke koju je pritom izveo. Vjerujte, nije me pretjerano lako impresionirati, ali ovo je bilo... pa... neopisivo. Možda se negdje na internetu nalaze fotke koje vam mogu prenijeti dio ugođaja, ali čak i uz to, smatrajte da ste prikraćeni za jedan jedinstven i neponovljiv doživljaj.

Na kraju, iako smo pojeli otprilike upola manje od kolega iz gornje polovice tablice (s tom razlikom što su naše palačinke nisu završile kao bljuvotina u pazinskoj kanalizaciji) Peđa i ja bi se u sljedećih nekoliko sati, svaki put kad bi se sreli na hodniku, pozdravili pogledima, supatnički uzdahnuli i sa smiješkom i bez riječi se potapšavši po nabreklim trbusima produžili svaki svojim putem, znajući da ovakvi ekstremni doživljaji mogu samo zbližiti ljude. I sasvim je moguće da ćemo u godinama koje dolaze, uz logorske vatre ili za konvencijskim stolovima, s veteranskom upornošću govoriti kako smo onomad, na Istrakonu dveiljadeičetvrte, jeli palačinke...

Nedjelja je donijela antiklimaks. Nakon što smo obišli Pazinsku jamu i zatim umalo zakasnili u dućan jer smo prekasno otkrili da se baš prošle noći sat pomaknuo na ljetno vrijeme (a neki su zbog toga i ostali gladni), vratili smo se na konvenciju daleko manje živahnu nego prethodne noći, što je, u neku ruku, bilo i razumljivo. Predstavljanje triju domaćih autora i njihovih zbirki i romana nije bilo posebno inspirativno, za predavanja nismo bili raspoloženi, tako da se ostatak dana sveo na meditiranje po okolnim bircevima, šetnju osunčanim Pazinom i, poslije svega, povratak u Zagreb.

Žao nam je što smo propustili: modnu reviju (zbog palačinki), "Phantom edit" i "Nemesis" (prikazano dan prije nego što smo došli), predavanje o Marsu Korada Korlevića (propušteno iz istog razloga), a da smo u petak bili u Pazinu, vjerojatno bismo onjušili kako je na predavanju Drage Plečka, čisto da vidimo jel' ima to ikakve veze s vezom. S druge strane, isplatilo se biti na izvlačenju "Futurine" nagradne igre jer smo moja bolja polovica i ja dobili ukupno devetomjesečnu pretplatu, a i zabavili smo se na račun mališana koji je toliko napunio kutiju listićima da je pokupio otprilike trećinu nagrada, ali nitko se nije bunio jer je na kraju kutija ostala prazna (znakovito, posljednja dva listića bila su naša. Mislim da to možemo predstaviti kao empirički dokaz da nam se u životu ne isplati igrati nagradne igre).

Na kraju, može se raspravljati govori li činjenica da se Istrakon organizira u gradu pedeset puta manjem od Zagreba u prilog dobroj organizaciji ili je riječ samo o olakotnoj okolnosti. Neke su stvari Pazinjanima išle na ruku - njihova konvencija održana je u lokalnom društvenom domu čija je svrha zabava i slobodno vrijeme, dakle u prostoru stvorenom za SF konvenciju. Isto tako, u maloj sredini daleko od "metropole" (navodnici s razlogom) puno je lakše doći do sponzora i sredstava: od dva događanja od kojih se jedan održava u gradu s milijun, a drugi u gradu od 10.000 stanovnika, postotak uspješnosti svakako ide u prilog ovom potonjem. U Zagrebu nitko nije impresioniran "feštom ljubitelja malih zelenih" na kojoj se pojavi 500 ljudi, dok je u Pazinu konvencija s 250 posjetitelja prvorazredni događaj. A to se vidi i po atmosferi koju je ekipa uspjela napraviti - za uspješnu konvenciju, uz materijalnu komponentu, vrlo je važan entuzijazam organizatora, a on je na Istrakonu bio na zavidnoj visini. Zbog toga im želimo svu sreću u vremenu koje slijedi i obećavamo da ćemo dati sve od sebe kako bismo ih posjetili i sljedećih godina.

forum
www.sfera.hr