Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr
Prvi svezak Galaktičkog književnog leksikona počinjemo s Marijem Berečićem, autorom koji nas u svojim pričama zapanjuje hrvatskim kneževima koji ratuju sa samim Sotonom, izvornim horrorom slavonskih šorova, sve do mračnih alegorijskih fantazmagorija!

JAHAČ ŽELJEZNE HORDE

razgovarao: Boris Švel


Mario Berečić rođen je 15. srpnja 1971. godine u Osijeku, no odrastao je i veći dio života proveo u Petrijevcima. Zanimanjem je profesor književnosti, a podršku u njegovome radu pruža mu supruga Melita. Nakon odrađenog mandata kao lektor za hrvatski jezik i književnost u mađarskom gradu Baji na Višoj školi - Pedagoškom fakultetu Eötvös József, vraća se u Hrvatsku te se zapošljava u Slavoniji.

Objavljuje od 1993. godine, a zbirka priča Željezna horda objavljena je prvo u elektroničkoj formi na internetu (www.elektronickeknjige.com) godine 2002., dok je otisnuta dvije godine kasnije u Mađarskoj, u nakladi spomenute Više škole - Pedagoškog fakulteta. Mario Berečić autor i jednog neobjavljenog romana, dok je ulomak romana u nastajanju pod imenom Sunce dostupan u PDF formatu na hrvatskoj znanstvenofantastičnoj stranici NOSF (www.nosf.net/nosfspecial.phtml). Spomenimo kako se elektroničko i tiskano izdanje razlikuju sadržajem i opsegom, iako ćemo vidjeti kako to nije jedina neobičnost vezana uz zbirku Željezna horda. Naime, na internetu je dostupno pet priča, dok je u papirnatoj knjizi ispala Crna koža, no dodane su ponešto morbidna Rupa (nagrada FAK-a 2002. godine) i ratna Jednog jutra.

Među pričama treba svakako istaknuti slavonski horror Ovo je moja nesreća koja je 1996. nagrađena nagradom SFERA, dok Thunupa kao rani rad trpi određene nedostatke, ponajprije kršenje pravila show, don't tell. S druge strane, možda je najupečatljivija priča starohrvatska kronika Ledeni knez, iz koje donosimo ulomak. No, za početak prepustimo riječ samom autoru, kroz razgovor vođen 9. srpnja ove godine u Zagrebu.

Počnimo stereotipnim pitanjima: kako si počeo pisati i zašto?

Počeo sam još u osnovnoj školi: malo stihova, malo proze. A zašto? Pravo da kažem, ni ne znam. Došlo je samo od sebe. Valjda želiš nešto reći, ali mislim da je više u pitanju igra likovima i fabulom. Ubrzo dođeš do spoznaje da se može - i da se mora! - stvoriti vlastiti svijet u kojem vladaju određeni zakoni.

Koji autori su utjecali na Tebe, imaš li uzore?

Kao dijete sam čitao svašta, avanturističke romane, ali i Braću Karamazove. Kad sam bio mlađi, među uzorima bili su mi Edgar Rice Burroughs sa svojim Tarzanom, vrlo poticajne minijature Shinichija Hoshija, ali i takvo raznovrsno društvo kao Borges ili James Joyce. No, među njima ne bih niti izdvajao niti jednog - književnost je preraznovrsna za to. Uzor mi može biti i sam grčki mit, kao za priču Željezna horda. Ponekad je uzor narodna priča, dakle izvorni hrvatski domaći horror, kao u priči Ovo je moja nesreća. Čitava književnost je predivno polje na kojem možemo stvarati i uzimati bezbrojne zaplete, karaktere i motive.

Smatraš li sebe piscem znanstvene fantastike, fantastom ili jednostavno piscem?

Možda je najbolje reći da svoje pisanje smatram fantastikom. Za SF baš i nisam previše tehnički "potkovan", više volim fantastiku koja nije vezana za određenu tehniku. Što se tiče fantasyja, horrora ili čiste fantastike, tu sam na sigurnijem terenu. Fantastika pruža puno mogućnosti…

S druge strane, u Tvojoj mračnoj fantazmagoriji Željezna horda, koja je i dala naslov zbirci priča, bitna je upravo tehnika?

Da, ali u njoj je tehnika u funkciji stvaranja jednog tehnološkog modernog mita. Priča može imati veze sa stvaranjem tehničke civilizacije, tehničkog mita, ali tehnika nije toliko bitna: mit je prekrio tehniku. Naravno, od tehnike ne možemo pobjeći, no onaj pravi tvrdi SF prepuštam onima koji se razumiju u tehniku.

Vratimo se na čas početcima. Tvoja prva priča bila je Thunupa?

Thunupa je bila prva, napisana je 1989. i objavljena 1993. godine. No, postoje i starije priče, još od ’83., ali to su bile vježbe. Možda će biti zgodno da se te stare priče jednog dana prerade i objave.

Priče su se nizale, nastala je zbirka Željezna horda.

Ona je objavljena 2002. godine u elektroničkom izdanju u okviru DPKM-a, pod uredništvom Krešimira Pintarića. Za papirnato ostvarenje sam iskoristio otvorenost svoje (tadašnje, op.) matične institucije, mađarskog fakulteta u Baji. Stoga je zbirka Željezna horda višestruko neobična: ne samo što je prva hrvatska knjiga koja je u Baji otisnuta nakon sto i pedeset godina, nego je čudna i kao zbirka fantastike u dijaspori. Naime, hrvatske knjige u dijaspori, romani ili zbirke poezije, najčešće se bave preživljavanjem hrvatske tradicijske zajednice u ne-hrvatskom okruženju. Željezna horda imala je promocije ove godine, u Pazinu na Istrakonu i krajem svibnja u Pečuhu. U Pečuhu je bila dobro prihvaćena, s obzirom da su manjinske manifestacije u Mađarskoj slabo posjećene. No, ondje sam ispunio prostoriju hrvatskog kulturnog društva "August Šenoa". Izašla je vijest u "Večernjem listu", trebao bi ove jeseni izaći prikaz u "Forumu". Uglavnom, zadovoljan sam recepcijom zbirke, mislim da se isplatilo napisati te priče i objaviti ih.

Što se tiče objavljivanja zbirke Željezna horda u Hrvatskoj, tražio sam izdavača. Neke kontakte sam ostvario, no još je rano govoriti. Međutim, žao mi je što se zbirka ne će objaviti u biblioteci "Sfera" jer je urednik smatrao da je ne bi trebao izdati budući je već objavljena na hrvatskom jeziku. Ta me odluka blago čudi. Izgleda da nije motivirana ni tržištem, niti objavljivošću tih priča.

Tvoje priče su jako dobro "istražene", vidi se da se pripremaš za svaku. Kako to radiš?

Postoji jako puno izvora, tako da je teško napisati priču bez izvora - povijesnih, lingvističkih… Najviše sam istraživao za priču Ledeni knez koja ima niz upravo povijesnih i lingvističkih podataka, uz ogradu da su ti podatci namjerno izmijenjeni kako bi priča bila što bliže nekoj srednjevjekovnoj kronici, dakle ne mareći za potpunu točnost. Što se tiče istraživanja starih Slavena, imao sam na fakultetu čitavu godinu izučavanja staroslavenskog jezika i slavenskih pisama, pa su podatci samo curili.

Pričaj nam o svojim planovima.

Jedan roman sam već predao izdavaču, ali o tome ne smijem pričati - takva su postavljena pravila. Roman Sunce koji sam pak čitao na SFerinoj literarnoj radionici znakovitog 11. rujna 2001. godine i koji je objavljen na NOSF-u, i to u okviru NOSF Speciala. Na tom romanu još radim. Radi se o specifičnom okolišu, ekološkim zajednicama koje su dosta drukčije od onoga na što smo navikli, dok ljudi žive u zajednicama sa sličnostima s hrvatskim tradicijskim.

Na posljetku, kako vidiš sebe kao autora?

Neki domaći pisci, kao Aleksandar Žiljak, poštuju žanr. Naprotiv, moja želja je tražiti, eksperimentirati. "Stariji brat" priče Željezna horda bio je mit o automobilu. Zatim sam ga preradio u tehnološki mit. Ponekad dakle idem u mit, ponekad u domaći horror, ponekad u hrvatsku povijest i kršćanstvo, Domovinski rat… Moja književnost je zato heterogena. Pri tome je moja namjera prodrmati čitatelja, razbuditi ga, dati mu priču, likove, ponekad stilske igrice. Naravno, a da ne vrijeđam čitateljevu inteligenciju!

Hvala Ti!



forum
www.sfera.hr