Leon Zambon, rođen 24. svibnja 1987., pojavljuje se u "Parseku" po prvi put. Živi u Labinu, učenik je srednje škole "Mate Blažina", završio je treći razred smjera elektromehanika. Zanima ga završiti školu, i upisati faks, a u slobodno vrijeme piše, čita i svira gitaru. Objavljivao je do sada u fanzinu "Sfemir", elektroničkim fanzinima "NOSF" i "Sf-mreža" te u časopisu "Priroda". Mesarenje se već pojavilo na "NOSF"-u i Sf-mreži, a ovo je ponešto izmijenjena inačica za "Parsek"

MESARENJE

"Poručniče Livingstone", začuje se glas iz komunikacijske narukvice poručnika.

"Da, slušam", odgovori poručnik strogo kontroliranim zapovjednim glasom.

"Gospodine, pronašli smo još jednu komunikacijsku narukvicu."

"Spremi je s ostalim artefaktima, kasnije ću je pogledati. Vojniče koliko smo ih već pronašli danas?"

"Rekao bih oko četrdesetak, gospodine."

Poručnik je pripalio već treću cigaru u proteklih sat vremena i uhvatio u ruku sljedeći artefakt. Premda je Livingstone bio vrlo mlad bio je već odlikovani časnik, bio je hrabar čovjek, dobar vojnik. Ali otkada je izgubio nogu slali su ga samo na ovakve prikupljačke misije u davno napuštene baze vanzemaljaca.

Livingstone s gađenjem pogleda svoju grubu mehaničku nogu i duboko udahne dim aromatičnih trava.

"Bem mu mater", promrmljao je sebi u bradu. Kom narukvica koju je držao u rukama bila je mnogo starija od ostalih, model s početka rata i to prilično oštećen. Spojio ju je na računalo i pokušao prijenos podataka.

"Podatci nisu dostupni, molim vas, pokušajte ponovno.", začuje se mehanički glas prijenosnog računala. Premošćujući oštećene tiskane veze i čisteći prašinu s ostalih, poručnik Livingstone uspio je izvući identifikacijski kod narukvice.

"Pokušajmo ponovno", promrmljao je i započeo prijenos podataka koji ni ovaj put nije bio moguć. Ali zvučni zapisi s narukvice mogli su se pustiti, samo da se zamjeni zvučnik prastare komunikacijske narukvice.

"Zašto su im uopće ostavljali ova sranja!? Računalo, počni snimati. Uzdahne poručnik i pusti zvučni zapis s narukvice.

3486A4568v Marcus Tadner, zvučni zapis s kom narukvice, bilješka #1:

Jeste li se ikad osjećali, onako čudno, da vas zidovi pritišću, da vas promatraju, da je svijet oko vas potpuno lud. Ma ne, nema smisla… Nema smisla ostavljati poruke, kad ih nitko neće naći. Nitko nas neće spasiti ovdje, nada nema smisla. (...) Vanzyji su nas uhvatili prije tri tjedna, bilo nas je tridesetak. Smjestili su nas na jedan od brodova, barem tako mislim. Vrijeme mi je jednolično, bez Koma bio bih potpuno izgubljen u vremenu. Pažljivo mjerim vrijeme. (...) Koriste nas za... Ma čemu ni razmišljati o tome! Koj.. (krici iz u pozadini; nepoznati škripavi zvukovi) Ludilo je ovdje jedini bijeg! (...) Možda da opišem prostoriju u Kom za slučaj da netko ikad nađe naše ostatke. Ma koga ja zavaravam, znam da nas nitko neće naći, samo bih želio čuti ljudski glas, a ne ono škripanje kojim oni komuniciraju, prorijeđeno krikovima onih na mesarenju. Dobro, idemo. Soba: poprilično velika, pravokutna, uz cijelu dužinu zida stoje kavezi, jedan do drugoga. O ne, ne bože molim te pomozi nam! (...) (uzdah) Opet je vrijeme eksperimenata, a sve moramo gledati, barem ja gledam, tako osjećam na neki način da dijelim patnju s drugovima, da objasnim... (...) Vrijeme je onog što ja nazivam mesarenjem, u sredini prostorije nalazi se nešto slično stolu, pored toga pomoćni je stolić na kojemu stoje razni instrumenti, koje koriste na nama. (...) Nekada ostanu živi, oni koji imaju sreće, nekada ih izmesare do smrt… (jecaj)"

Bilješka #2: "Otvaram drugi zapis jer prvi sam popunio. Danas više neću snimati u Kom, još samo devet zapisa čeka, neću ih odmah ispuniti. (...) Inače uvijek pokušavam gledati kako muče moju braću, ljude, ali danas ne mogu. Momak kojeg su doveli nevjerojatno sliči na mojeg prijatelja sa Zemlje, ne mogu..."

Bilješka #3: "Prošlo je već pet dana otkad sam posljednji put upotrijebio Kom. Danas su doveli novu pošiljku ljudi, mislim da sam ostao posljednji od moje pošiljke. Ali živ sam, to je važno. (...) Noga me pakleno boli, barem ono što je ostalo od nje. Živ jesam, ali ne zadugo. Mislim da provode drugu vrstu eksperimenta. Prvo mesarenje sam preživio, sada me izgladnjuju, valjda da vide kako to utječe na ljude, ne znam. Točno svakih jedanaest sati i trideset i tri minute dolaze u moj kavez i pregledavaju me. Često zamišljam kako bi bilo lijepo smrskati sluzavu glavu stvora kada dođe unutra i izvrši pregled, zatim uzeti jedan od noževa sa stola i prirediti im pakao prije nego me dokrajče. Ali to je nemoguće, preslab sam, ili su oni jači od ljudi, ne znam. Želudac u posljednjih nekoliko sati žestoko prosvjeduje. (...) Tako bih želio biti kod kuće."

Bilješka #4: "Znate one kulinarske emisije na GlobalTV, ne znam kome se obraćam ali ovako je lakše, znate? Je li da znate? Dobro, pa evo. Potrebni sastojci: jedan zdravi smeđokosi muškarac, dva sluzava vanziya, stol, nekoliko noževa i vaš najdraži show, Meeesarenjeee!!! Dobro, prošlo je dvadeset minuta od početka vašeg najdražeg showa, nakon pomnog pregledavanja subjekta sluzavi napokon počinje kuhati. Sluzy uzima nešto što se čini kao veliki kuhinjski nož i reže namirnicu u predjelu trbuha. O da, čini se da će to biti jedno od onih mrtvih jela…"

Bilješka #5: "Dragi gledatelji, imali smo privremeni prekid ali nastavljamo, the show must go on. Podosta je krvi na kuhinjskom stolu, naš najdraži sluzy ne žuri, a naš subjekt izgleda želi pripremiti kao ribu, budući da je na pomoćnom stolu već više od pola utrobe spremno, možda od toga sprema ukusan nadjev, a u ovim trenutcima dok govorim drugi sluzy, grubom ali učinkovitom metodom čupanja, rješava našu veliku ribu debelog crijeva. Izgleda ukusno. Mislim da se približava vrhunac večeri, dok drugi sluzy otvara subjektovu lubanju, i da mislim da je to, to… Bože kako sam gladan. Mislim da bih trebao prestati snimati, mislim i da se polako gubim. Čini mi se da mi smanjuju i porcije vode, a već četrnaest dana nisam okusio hranu. (...) Jučer sam sanjao dom, nisam se želio buditi..."

Bilješka #6: "Želim umrijeti... Tako bih to želio."

Bilješka #7: "Vrijeme mesarenja je napokon prošlo. Gadim se sam sebi. U jednome trenutku čovjekovo je srce palo sa stola, bijesno sam ga pokušavao dohvatiti kroz rešetke, izgledao je tako ukusan, sirov, gotovo sam pod zubima mogao osjetiti željezni okus krvi, slasno, pomalo žilavo meso, kako bi bilo ugodno da klizi niz grlo (…) Smrt je moja jedina želja, moj jedini izlaz iz ludila."

Bilješka #8: Želja za smrću me ne napušta, počinjem viđati stvari... Razne stvari... Ponajviše smrt. Vidim duše izmesarenih kako se uzdižu, u posljednje je vrijeme malo preživjelih. Bio sam na još jednom mesarenju, ostao sam bez desne ruke, ali u svakom zlu nešto dobro, kažu. Ukrao sam mali skalpel. Lijep je. (...) Vidim smrt. Osjećam kako me zove. Pruža mi ruku, polako je prihvaćam. (...) Slab sam. Mislim da ću joj se pridružiti... Imam još jedan zapis."

Bilješka #9: "Moje posljednje riječi. Mislim da ću reći samo zbogom. Onda, zbogom."

Poručnik bijesno lupi šakom po stolu. Palcem je ugasio žar cigare što mu je donijelo osjećaj boli koji mu se učini tako realnim. Mrzio je vanzemaljce, mrzio ih je u ovome trenutku više nego ikad. Želio ih je pobiti sve od reda, zatrti njihovu prokletu rasu. Suza sklizne iz poručnikovog oka ostavljajući mokar trag na grubom vojničkom licu. Suza za sve one koji su dali život , i za sve one koji će ga tek dati, zajedan besmisleni rat u svemirskom prostranstvu.