SF-era

Svi smo u velikoj sali. Tajac, želje, nemir, nade ...

Priče vrište iz skupa: “Mene! Mene!” SF se širi velikim prostorom, osjetan je, kao magija. Priziva nježnu oblinu iz gnijezda u dnu prostora. Njena oblost reagira, silovit bljesak moćne sedefaste jasnoće je tek dio pokazane moći.

Sfera je budna.

Iz mnoštva izdiže se uzdah. Gledaju na Sferu kao na jaje kraljice Perna, kao na kamen mudraca kad je napokon pronađen. Ali, sve je to prošlost, a pred njima je otjelovljeni SF, esencija novog pogleda na ljudsko postojanje - nova era novog shvaćanja čiji je simbol Sfera.

Kugla se diže s postolja, kamera lebdi za njom, milijuni očiju prate Sferin polagani pohod prema iščekujućim ubrzanim dahovima ljudi koji su kadri stvarati SF, koji imaju čulo SF-a, izabrani sveukupnog društva zbog rijetkog dara shvaćanja začudnog.

Prvi su redovi pognuli glave; Sfera je preletjela preko njih. Mi od iza usuđujemo se nadati. Kamere se raspomamljuju - svako lice je na ekranima diljem Eurovizije. Počinjem shvaćati vrijednost autorskog prava na izraze lica: je li gledateljima zanimljivije zgrčeno razočarano lice gubitnika od preneraženog izraza izabranog?

Odjednom sam prenuta - Sfera visi preda mnom, blago se prelijeva zlatnim i sedefastim, utapajući se u mojim očima, općeći s mojim SF-om ... Bliska, kao podatna ljubavnica.

Osjećam njen mentalni dodir, spremam ga kao zaviještanje potomstvu, kao mnogi prije mene tijekom 25 godina otkad su nam je bogovi poklonili.

Svaki je dar prokletstvo, pa i ovo prokletstvo klizi od mene dalje, prema kutku tribina, prema golim stubama na kojima se skutrila djevojka, mlada majka SF-a, obučena u kostim djevojčice sa žigicama.

Sfera je odabrala i djevojci suze klize, kao što joj klize i žigice, i ostavljaju trag niza stube do pijedestala.

Sfera je odabrala. Sve ostalo je praznina. Još dugo će se milijuni mediokritetnih gledatelja naslađivati očajem na licima tisuću izabranih, ne znajući, ustvari, ni što je SF.