Izvješće "Parsekovog" uwebničara - u slobodno vrijeme convention junkija - o ovogodišnjoj europskoj konvenciji znanstvene fantastike, održanoj u bugarskom gradu Plovdivu od 5. do 8. kolovoza

IZLET U BUGARSKU

Nakon svih očekivanja, pričanja, prognoza, nada i strahova, evropska konvencija znanstvene fantastike održana početkom kolovoza u Sindikalnom domu bugarskog grada Plovdiva pokazala se kao jedna sasvim prosječna SF konvencija; otprilike kao nešto između SFerakona i Istrakona - pet stotina posjetitelja, dva do tri paralelna programa, okrugli stol o stanju regionalnog SF-a, grupa starijih fanova koji se znaju s drugih konvencija i drže se zajedno, gomila mlađarije koja mlati po Magicu, Warcraftu i srodnim igrama i, na kraju, jedna kongresna dvorana gdje se u jednom trenutku podijele nekakve nagrade. I ovdje se pokazalo istinitim da je konvencija zabavna onoliko koliko je zanimljiva ekipa koja je pohodi. Na žalost, ovdje smo bili hendikepirani činjenicom da Bugari puno bolje razumiju hrvatski nego Hrvati bugarski, tako da, dok su domaćini uz manje poteškoće brzo shvaćali što želimo reći, mi smo dosta često morali tražiti dodatna pojašnjenja ili moliti da se rečeno ponovi na engleskom. Sad, nitko mi to nije rekao, a možda sam stekao i krivi dojam, ali moguće je da su zbog toga neki naši lokalni sugovornici smatrali da se preseravamo. Tako smo, na kraju, najviše vremena proveli družeći se s Englezom, Švicarcem, dvoje Litvanaca i trojicom Srba. Najbrojniji stranci - Rusi i Ukrajinci - pomalo su se držali za sebe ili se s lakoćom sporazumijevali s domaćinima, dok smo se s Dancima nekako uspijevali promašiti. Ipak, dobra strana svake konvencije u stranom gradu i/ili stranoj zemlji je to što, u trenucima kad nema zanimljivih predavanja i ne možete naći nikoga za kavu, možete jednostavno otići - u razgledanje.

No, krenimo redom. Prvi kontakt s konvencijom ostvarili smo već na plovdivskom željezničkom kolodvoru; zbunjenost je počela kad su nam dvije djevojke u organizatorskim majicama na bugarsko-engleskom užurbano objasnile da su već svi došli i da se "još samo nas čeka" (iako je moguće da se nešto informacija izgubilo u prijevodu). Kad su nam rekle da će na konvenciji biti 1000 stranaca i 5000 Bugara počelo je mahanje rukama i objašnjavanje, da bismo se na kraju složili s brojkama umanjenima za po jednu nulu. Zamišljeno češkanje po glavi nastavilo se prilikom svečanog otvorenja u sovjetskom stilu - drugarica u s naočalama i u bijeloj košulji odrješito je najavljivala izvođače, mahom iz plovdivske glazbene škole, koji su održali kulturno-umjetnički program u rasponu od Franza Liszta do bugarskih narodnih (kasnije su nam rekli da je čovjek zadužen za taj dio programa odustao dan prije konvencije tako da se otvaranje moralo improvizirati na brzinu; hej, odakle nam je to poznato?) - da bi sve skupa kulminiralo službenim tulumom prve večeri. Naime, ispalo je da je bugarski "tulum" (na engleski preveden kao "party") na hrvatskom ispao "standardna hotelska večera" - ljudi su posjedali za stolove, došli su konobari i dalje je krenulo normalnim tokom: hrana, piće razgovor, ali bez pretjeranog miješanja među stolovima (iako je to možda bio i dobar način međusobnog upoznavanja: posjedneš ljude za stol, ne daš im da mrdnu i onda su prisiljeni razgovarati). Večer smo popunili pričom o čemu već fanovi pričaju kad se nađu na SF konvencijama - o hrani, vremenu i lokalnim običajima.

Prvi pravi dan konvencije započeo je predavanjem "Political systems in the Diskworld" koje je uredno odrađeno, a koje spominjem zato jer smo se tu prvi put susreli se s fenomenom prevođenja koji će se kasnije pokazati kao bitan faktor. Naime, gotovo cjelokupni program konvencije održavao se s prijevodom na bugarski - najprije govornik kaže svoje na engleskom, a onda prevoditelj to ponovi na bugarskom. Ne treba ni reći kakve je to posljedice imalo na brzinu i fleksibilnost izlaganja.

Uslijedio je Dave Lally, blagajnik European Science Fiction Societyja, koji je održao žustru prezentaciju Worldcona 2005. u Glasgowu u najboljoj agitpropovskoj maniri tipa "samo vi dođite, a sve ostalo prepustite nama" (i kasnije je potrošio neko vrijeme nagovarajući na put u Škotsku čak i moju bolju polovicu, koja je SF fan otprilike kao što je Milan Bandić navijač Dinama - po službenoj dužnosti). Objasnio je kako su se mnogi bunili na odluku da se istočnim Evropljanima omogući znatno jeftiniji upad na Intersection '95. tako da toga neće biti '05. ali su zato dali sve od sebe kako bi ljudima pronašli najjeftiniji mogući prijevoz i smještaj. Inače, trenutna kotizacija iznosi nešto iznad 1000 kuna pa vi vidite.

Zapravo, moj prvi kontakt s Lallyjem se dogodio nešto prije predavanja, kad me u hodniku uhapsio kao "hrvatskog delegata" koji bi trebao sudjelovati na žiriranju za nagrade. Nešto kasnije sam shvatio da sistem daje novo značenje pojmu "žiriranje", ali u tom trenutku se zabavio spočitavanjem Lallyju da Irska na njegovoj majici ima jedan komadić viška, na što je skočio i krenuo mi vratiti naslađivanjem kako smo i mi Slovaci izgubili komad zemlje od Rusa i da ga nikad nećemo dobiti nazad. Nakon što sam mu skrenuo pažnju na pogrešku i njegovom izlaganju, rekao je "Aha, dobro, onda ovaj tu komad gdje su Bosanci prekinuli Hrvatsku na dva dijela". Odgovorio sam mu da u Neumu ionako živi 99% Hrvata koji su se htjeli pripojiti Hrvatskoj, ali ih mi nismo htjeli. Onda je prepucavanje trajalo još neko vrijeme.

Nakon ručka je slijedio okrugli stol o stanju u evropskom SF-u. Sad, svatko tko je bio na okruglim stolovima o stanju u hrvatskom SF-u možda će pomisliti da zna kako je to izgledalo. Međutim, vara se. Dok na hrvatskim okruglim stolovima svi drve po istom već 20 godina i pritom se povremeno posvađaju, ovdje to nije bio slučaj: na ovom okruglom stolu svaki od sudionika (uključujući i mene) je najprije uzeo mikrofon, okupljenim SF fanovima rekao "Dobar dan, ja sam taj i taj i ja sam SF fan" i zatim ukratko iznio svoj slučaj, opisavši pritom i osobnu povijest bolesti. U drugom krugu svaki od nas je zamoljen reći nešto o stanju SF-a u svojoj zemlji. Tako smo doznali da u Švicarskoj nema SF-a, klubova ni fandoma, da je u Srbiji postalo pravilo da je zbog višegodišnje izolacije većina fanova istovremeno i piše, da Rusi progutaju svakog ukrajinskog autora koji se pokaže profitabilnim, da je u Italiji stanje vrlo loše. Jedino Danska, Rusija, donekle češka i, naravno, Velika Britanija odlučno kroče putem progresa i prosperiteta.

Bilo je zanimljivo kako je voditelj, inače bugarski SF pisac, odlučno prekidao sudionike kad bi zabrazdili u fandomske vode. To me je navelo na pomisao da je možda organizirao diskusiju kako bi na jednostavan način došao do informacija na kojem se tržištu vrijedi prodati, pogotovo što nakon dva sata, zahvaljujući velikom broju sudionika i prevođenju svake riječi na bugarski, nije ostalo ni minute vremena za diskusiju ili pitanja iz publike.

Ostatak dana je prošao u smišljanju i provođenju plana kako (ne) sudjelovati na žiriranju. Naime, postupak je trebao izgledati ovako: najprije se nominiraju autor i djelo iz pojedinog područja (književno djelo, ilustracija, časopis, fanzin), a onda onaj tko ga je nominirao obrazloži zašto bi baš taj netko trebao dobiti nagradu. Naravno, pošto je riječ o različitim državama i jezicima, postavlja se pitanje kako netko može ocijeniti nešto što nije pročitao. Međutim, izgleda da se nitko oko toga nije zabrinjavao. Tako su se, kad sam ušao u prostoriju gdje se trebalo održati žiriranje, na stolu nalazili: dva mađarska romana, mađarski časopis, ukrajinski časopis, isprint bugarskog internet magazina i srpski fanzin, a novi kandidati su i dalje pristizali, naravno, sve na matičnim jezicima. Zbunjeno sam upitao Davea kako glasati za nešto što nisam pročitao, na što je on pročistio grlo, pogledao nekamo u stranu, promrmljao da onda za to možeš ne glasati, a zatim se krenuo pokušati sporazumjeti s Rusima (koji nisu znali engleski, kao ni Lally ruski) oko kandidature Moskve za Eurocon 2006. Kako je bilo očito da nisam upoznat s ijednim od kandidata za bilo koju kategoriju, izašao sam van što, doduše, ne objašnjava po kojim su kriterijima ostali glasali.

Just for the record: nagradu za najbolji fanzin odnio je beogradski "Emitor", a Beograđani su mi poslije objasnili kako: pri prvom glasanju rezultat je ispao 18:18 da bi se nakon naknadnog proučavanja pravila zaključilo da svi prisutni u prostoriji, a ne samo "delegati" (navodnici jer mi još uvijek nije jasno tko ih je delegirao - ja sam to postao tako što me je Dave Lally presreo na hodniku u rekao mi da sam delegat) imaju pravo glasa. U ponovljenom okršaju između "Emitora" i bugarskog Shadowdancea prevagu su odnijeli ruski glasovi tako da je konačni rezultat bio 29:22 za Emitor.

Predavanje/razgovor o SF motivima u 3. tisućljeću započelo je ilustrativnim poluincidentom. Naime, dosad je gotovo svima postalo jasno da "simultano" prevođenje na bugarski drastično usporava diskusiju kao i da gotovo cijela publika razumije engleski. Međutim, kad je predavanje počelo na engleskom, a govornici se usuglasili s organizatorima da bi sad mogli pokušati bez prijevoda, javilo se nekoliko ljutitih, mahom starijih lokalaca koji su krenuli s rogoborenjem da "ovo nije Engleska nego Bugarska", tako da su prevoditelji morali opet na posao. Slučajno ili ne, nekoliko minuta kasnije Robert Sheckley se ispričao i "otišao pogledati e-mail", dok su ostali rekli što su imali i zaključili stvar nakon sat vremena, iako je za predavanje bilo predviđeno dva sata. Što se sadržaja tiče, Andrzej Sapkovsky je ustvrdio da će teme i motivi SF-a u trećem tisućljeću ići onim smjerom kojim ih on pokrene, a Ian Watson je rekao da je u GB sada in mračna space-opera tipa Banks-McLeod, dok Pratchet i dalje hara rubnim područjem.

Četvrti dan je započeo uspješnim izbjegavanjem predavanja Aleksandra B. Nedeljkovića (za kojeg su nam kasnije organizatori rekli da je jedini čovjek koji ih je raspizdio, iako nisu specificirali kako) o tome treba li Ursula LeGuin dobiti Nobelovu nagradu za književnost, i nastavljen tribinom o Tradicionalnim vrijednostima evropskog F-a i SF-a. Početak iste je bio zanimljiv zbog nekih predavača koji su zaključili da njihova predavanja neće biti dovoljno posjećena, pa su uletjeli na tribinu, konfiscirali mikrofon i priključili se diskusiji, naravno, govoreći o svojoj temi.

Ostatak dana nije obilovao događajima: nakon što je Roberto Quaglia ispričao kako je njemu bilo dok je išao na evropske SF konvencije, uslijedilo je svečano zatvaranje na kojemu su dodijeljene brojne nagrade - književne, filmske i gejmerske - da bi na kraju svi zajedno otišli pit u obližnji restoran. Kao i uvijek, pokazalo se da je afterhour uvijek najbolji dio - četrdeset minuta, koliko je prošlo između našeg ustajanja od stola s namjerom da odemo i stvarnog odlaska bio je među najzanimljivijim dijelovima konvencije.

Za kraj, zaključak bi mogao glasiti ovako: dežurna zakerala (znate, to su oni koji svake godine redovito dolaze na Sferakon, govore da isti ništa ne valja, da bi sljedeće godine uredno došli i ponovili cijeli postupak) bi vjerojatno rekli da je Eurocon bio katastrofalan. Možda je i bio; neke organizacijske detalje je svakako trebalo malo bolje osmisliti, npr. unaprijed odlučiti hoće li se svi događaji prevoditi, tu odluku unaprijed najaviti i držati se toga; ne dozvoliti da sudionici sami kroje program, te učiniti nešto da sudionici okruglih stolova dobiju neke smjernice o tome što će pričati, a ne da ih se posjedne oko mikrofona i "ajde sad vi pričajte". No, kad sam pitao Švicarca Pascala, kao iskusnog Euroconliju, što mu se čini, je li ovaj Eurocon bolji ili lošiji od ostalih na kojima je bio, rekao je da je njemu organizacija sporedna stvar, da je njemu na SF konvenciji najvažnije druženje.

Pošto mi nedostaje materijala za usporedbu, priklonit ću se tom mišljenju, bar do sljedećeg Eurocona. Za zainteresirane: sljedeće godine Eurocon se održava u sklopu Worldcona u Glasgowu, a domaćinstvo 2006. je dobio Kijev koji će evropsku konvenciju spojiti sa svojom nacionalnom koja se održava u travnju.