Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr
Bili neki filmovi, nešto sam odgledao, nešto nisam. Emmerichov Dan poslije sutra (kako su to naši krebilno preveli) sam preskočio. Dotičnog mi je gospodina pomalo dosta, vidi moj ondašnji osvrt na Dan nezavisnosti. Spiderman 2 Sama Raimija sam također preskočio. Prvi mi je bio cmizdrav i dosadan, drugi mi se nije ni dalo ići gledati. Imate recenzije oba filma u Futuri 122, koja se, gle čuda, pojavila!

ROBOTSKE ŽENE

Piše: Aleksandar Žiljak

STEPFORDSKE SUPRUGE


Ima taj američki pisac, zove se Ira Levin. Moglo bi ga se okarakterizirati piscem trilera, ali hoće on ponekad zagaziti i u SF, barem za nežanrovsku publiku. Jedan njegov rani roman je antiutopijski This Perfect Day. Kad je pisao The Boys From Brasil (ekranizirao Franklin J. Schaffner 1978), kloniranje ljudi (konkretno Adolfa Hitlera) je još bilo itekakav SF. Rosemary’s Baby je radio Polanski (nadam se da ste gledali), to je više horror. Ima on još romana, podosta ekraniziranog, da ne gnjavim.

Ovdje nas zanima njegov roman The Stepford Wives iz 1972, reakcija na feminizam i seksualnu revoluciju, koja je tad bila u punom jeku (tekla krv nevinih, kako to obično hoće biti u revolucijama). Ta je knjiga doživjela čak dvije ekranizacije. Prvu je snimio Bryan Forbes 1975. i nisam je imao prilike gledati. Forbes je na sceni od ranih šezdesetih i danas se o njemu malo govori, a i najbolji su mu filmovi oni s početka karijere (npr. King Rat).

Ovdje nas zanima svježa verzija, koju potpisuje Frank “Yoda” Oz, općepoznat i priznat. Okupio je i dobru ekipu: Nicole Kidman, Matthew Broderick, Bette Midler, Glenn Close i Cristopher Walken. Jasno, budžet nije bio u pitanju. I, što je postigao?

Pogledajmo prvo priču. Kidmanica je ugledna i bogata TV-producentica koja nakon katastrofalnog fijaska njenog novog reality-showa dobije nogu i slom živaca (tim redom). Matthew je njen uviđavni muž, koji je odvodi na odmor na selo, točnije u Stepford, ogradom ograđenu i naoružanim čuvarima čuvanu suburbijansku idilu za dobrostojeće. E, ali...

Kidmanica, koja nije glupa, odmah vidi da tu nešto nije u redu. Naime, sve su žene non-stop euforične i doslovno se kidaju da bi, uvijek uz smiješak kalibra 32 (nema tu boli me glava i PMS), udovoljile svojim muževima. Znate, vječno na usluzi, uzorne domaćice, čedno nasmijane dame izvan kreveta, raskalašene kurve u njemu, uvijek besprijekorno dotjerane, ukratko, savršene žene kako ih vidi buržujska muška šovinistička svinja.

Muževi su, pak, gore rečene MŠS, predvođene Walkenom. Navikli da im se žene motaju oko nogu na pucketanje prstiju i da ih ni jedan trenutak ne ometaju u njihovim poslovima. Poput momačkih druženja uz cigare, piće i infantilne igre u klubu.

Tako Kidmanica sve više i više ulazi u cijelu priču, da bi se onda polako otkrila strašna muška zavjera, kojoj i glavna junakinja zamalo padne žrtvom. Da vam otkrijem u čemu je stvar? Mogu. Nećete puno izgubiti. Svakoj je ženi, naime, ugrađen čip kojim se ona pretvara doslovno u robota. Doslovno, postoji čak i daljinski upravljač.

Oz je imao potencijalno zanimljiv predložak, koji se mogao koristiti za svašta, od satiričnog raščlanjivanja muško-ženskih odnosa u višim građanskim slojevima do čistog trilera. Ne znam kako je to riješio Levin (vjerojatno trilerski), a ni Forbes. A što je napravio Oz?

Ukratko, zabrljao je. Film je reklamiran kao komedija, i ima potencijala. Ali, ima i jedan problem. Nije smiješan. Nije iskorišten ni potencijal trilera. A ne daj Bože da se primio toga kao ozbiljne drame, ili promišljene satire. Pa je onda muljao sve po malo. I što su onda Stepfordske supruge? Ni vino, ni voda, ni dobra bevanda. Pa vi gledajte, ako vam se dade. Nema baš nekog razloga.


JA, ROBOT


Alex Proyas je režiser poznat po dva filma. Jedan je zlosretna Vrana (Za zaboravne, na snimanju ustrijeljen Brandon Lee, glavni glumac, inače sin znamenitog Brucea. Dečki su snimali upucavanje u glavu s bojevom municijom!), drugi je izvrsni stvarnost-nije-ono-što-se-čini Grad tame, koji se pojavio nešto prije Matrixa, i vjerojatno bi ga se moglo smatrati čak i zanimljivijim i boljim. Iako smatram da je prvi Matrix prilično dobar i da ga treba odvojiti od ispraznih nastavaka.

Isaac Asimov je, pak, općepoznat.

Pa je bilo za očekivati da će Ja, robot po znamenitoj Asimovljevoj zbirci priča i u režiji Alexa Proyasa biti dobar film. A baš i nije. Priča ukratko?

Dakle, detektiv, koji inače mrzi robote (Liči na klišej iz onih filmova u kojima bijeli murjak mrzi crnce, pa ih do kraja filma nauči poštivati. Samo, to ovdje ne ide, jer glumi Will Smith, ali, očito, Hollywood će i crncu naći nekog crnju.), istražuje ubojstvo znamenitog stručnjaka za robotsku tehnologiju. Roboti su, uzgred rečeno, postali sastavni dio zapadne civilizacije. Inflacija hara. Dva piva u birtiji cca 45 dolara. Svijet je ili nije u banani, to se baš jasno ne vidi, za razliku od nekih sličnih filmova koji nam ovdje padaju na pamet. Na tržište upravo trebaju izaći novi roboti, još savršeniji od prethodnih generacija.

Očito je da je ubojica robot nove serije, zvani Sonny, za koga detektiv i doktorica Calvin ustanovljavaju da može sam odlučiti hoće li ili ne poštovati Campbell-Asimovljeve zakone robotike (koji se, inače, na početku filma citiraju). Iako mi nikad nije bilo jasno kako se to robot ne može programirati da krši te zakone?

E sad, zašto je Sonny bacio dobrog profesora kroz prozor? I zašto roboti pokušavaju ubiti detektiva? I što se događa sa zastarjelim modelima robota? I kakva se zavjera tu valja? Što se to kuha? I s kojim ciljem?

Na prvi pogled, ovo izgleda obećavajuće. Ali, problema ima, i to podosta. Kao prvo, scenarij baš i nije bog-zna-što. U suštini, mi otkrivamo zavjeru, koju mrtvi profesor hoće spriječiti. A za to mu treba detektiv koji mrzi robote (zašto ih mrzi je priča za sebe, ne baš pametno smišljena) i ne vjeruje im. I kad se stvari raspletu i otkrije se da se valja robotska revolucija pod vodstvom glavnog kompjutera, sve postaje sasvim banalno i otrcano.

Problem su i likovi, bolje rečeno glumci. Podosta je to ravnodušno, blijedo, da ne kažemo nezainteresirano glumljeno. Will Smith je upravo u akcionim filmovima imao daleko boljih dana nego u Ja, robot, a to ide dotle da se čovjek mjestimično pita koji mu je vrag? Ponavlja se slučaj iz Gospodara prstenova, a to je da je kompjuterski generirani lik, ovdje je to robot Sonny, najbolje prikazan i najtopliji od svih. Jedina donekle upečatljiva scena je prizor njegova smaknuća u laboratoriju. Kasnije se i to iznevjeri, ne daj bože da se u holivudskom filmu previše žrtvujemo, ne?

S druge strane, opet imamo zlo koje je zlo samo zato što nam to netko kaže. Mislim, motivi glavnog kompjutera za revoluciju su sasvim legitimni i izravno proizlaze iz Zakona. Kompjuter, naime, ustanovljava da ljudi loše vode planetu i da treba spriječiti da ih zadesi zlo. Jedini način kako to postići je revolucija. Da, pri tome će se primijeniti sila i suspendirati neke slobode, što bi trebalo zabrinuti američke liberale, ali da me sve to previše uvjerilo u neispravnost osnovne ideje, baš i nije. Sviđalo se to nekom ili ne, cilj ponekad uistinu opravdava sredstva. A proglasiti nekoga negativcem kojeg treba uništiti samo zato što hoće promijeniti loše stanje je vrlo, vrlo sumnjiva ideologija.

tako, rezultat je prilično blijed, razočaravajući film, pomalo mutnih zaključaka, koji hoće biti neka vrsta Bladerunnera hibridiziranog s Odisejom 2001 u svemiru. Na žalost, Bladerunner je bio sretno poklopljen niz okolnosti (Neusporedivo jači literarni predložak, dobar scenarij, Ridley Scott u naponu snage, Harrison Ford i ostali također) koji je rezultirao velikim filmom. Ja, robot, bez obzira na sasvim solidnu startnu poziciju koja mu je teoretski omogućavala veći doseg, to nije ni izdaleka.




forum
www.sfera.hr