PRIRUČNIK ZA PISANJE ZNANSTVENE FANTASTIKE (V. dio)

GRADNJA SVIJETA

U prvom slučaju dobijemo detaljno izmaštane svjetove s puno fascinantnih pojedinosti, koje hoće biti užitak zamišljati. Nevolja je u tome što se čitatelj često treba probijati kroz masivne "info-dumpove" (što je blaža verzija Partijskog referata, v.) koji mogu ili ne moraju biti zanimljivima. Dodatni rizik je ponavljanje stereotipija, osobito u fantasyju. Lijepa vježba u građenju svijeta je Berečićev ulomak romana Sunce (objavljen na stranici www.nosf.net kao NOSF Special).

Drugi pristup hoće dati daleko dinamičniji uradak. Autor krene od likova, konstruira radnju, a svijet opisuje usput. pojedinosti svijeta su tu prisutne kao najnormalnije stvari, pa hoće pri površnom čitanju čak promaknuti. Primjerice, sveprisutna nanotehnologija u Žiljakoj priči Večer u Gradskoj, s Lidijom u mislima. Kad sam Žiljaku prigovorio zašto se u toj priči nije više posvetio opisivanju same nanotehnologije, dobio sam primjeren odgovor: "Čuj, to je kao da smjestim priču u današnjicu, pa opisujem četverotaktni motor."

No, kad govorim o ekstremnim pristupima, oni su u praksi - ukoliko je autor dobar - nerazlučivi. Pitanje je li autor prvo postulirao svijet, pa ga napučivao likovima, odnosno je li prvo kreirao protagoniste, pa ih smjestio u plauzibilno SF/F okruženje - hoće nalikovati pitanju je li prije bilo kokoš ili jaje?! Vrlo često sami autori ne razlučuju proces konstruiranja svijeta od udahnjivanja života veselom općinstvu koje u tom svijetu nešto izvodi.

Krenimo redom.

Daleko najjednostavnije je smjestiiti radnju u zbiljski svijet - absolutno najmanje gnjavaže, a usredotočenje je na likovima i radnji. Sljedeće najlakše je sačiniti linearnu projekciju dašnjice u razmjerno blisku budućnost, premda nosi sa sobom rizike brzog zastarijevanja. Varijacija na temu je nekakva distopična bliska budućnost, što zna udaviti čitateljstvo prežvakavanjem Orwella. Tu spadaju i društva izmijenjena globalnim zatopljenjem, postatomci itd. Prividno slična vježba je konstruirati svijet alternativne prošlosti ili paralelne stvarnosti. Oprez: nacisti u interkontinentalnim balističkim putničkim raketama već su davno viđeni kod Dicka, a paralelni Drugi svjetski rat opisivao je Farmer!

Fantasy svijet i nadnaravni horror. Problem je ukoliko je autor ujedno i fan raznih igara uloga, pa je svijet sastavio prepisujući priručnike za D&D. Oh, daveža li! S druge strane, Hrvatska i njezino šire okružje (da ne kažem Balkan, mogao bi se tkogod uvrijediti!) obiluju nadnaravnim pojavama. Vrhunska ironija je u tome što su ovdašnje vampire, vukodlake, vile itd. pokupili drugi, sažvakali ih, a zatim smo ih - osobito kroz anglosasku literaturu i filmove - primili natrag. Prirodno, uzimamo ih izopačenima, okljaštrenima, našminkanima i friziranima kako si to zamišljaju Američani i slični. Zaboga, Vlad Drakul je ordinirao po Vlaškoj, a ne Sedmogradskoj!

Na posljetku dolazim do možda najzahtjevnijega, a to je konstruiranje (uvjetno rečeno) hard SF svijeta. Uzmimo daleki planet, divalj ili u stanovitoj fazi teraformiranja, s vlastitom ili uvezenom florom i faunom, pa zabava može početi! Zahtijeva poštrivanje ili svjesno nepoštivanje određenih postulata prirodnih znanosti, i njihovu primjenu u praksi. Dobar primjer je Žiljakov Ultramarin!, gdje autor konstatira kako evolucija svuda prati slične puteve. Tako morskim svijetom Ultramarina! plivaju bjesnozupke, kraken i još hrpa riba i liganja...

Uzmimo kao ilustraciju svega nevedenoga primjer teraformiranja i kako je mu je pristupilo dvoje autora.

Kim Stanley Robinson je na pothvatu teraformiranja Marsa sazdao masivnu trilogiju (Crveni Mars, Zeleni Mars, Plavi Mars). Odmah priznajem da sam jedva savladao Crveni, jer me udavio što potankim opisima tehnologije (ne bi me čudilo da se ta knjiga jednom počne rabiti kao udžbenik!), što istančanim i zamršenim odnosima između likova. Likova je cijela hrpa, a k tome su svi odreda živahni starčići, po logici da penziće nije šteta "potrošiti" u neizvjesnom projektu ozemljivanja Marsa (hint, hint! ). Onda se ipak nađe tu nekakva mladež, pa izbije revolucija itd. Ukratko, sam pothvat je ono bitno, unatoč cijeloj galeriji znanstvenika te inih koji su jednom i pol nogom u grobu.

Nasuprot tome, Lois McMaster Budjold uzima takve pothvate ili samo kao kulisu - na više mjesta se spominje kako planet Barrayar nije do kraja teraformiran - ili pak kao movens radnje koja je u suštini polu-krimić. U potonjem slučaju mislim na roman Komarr, gdje nitko od pučanstva planeta Komarr i ne trza na orbitalno solarno zrcalo dok ono izvanrednim događajem ne ispadne iz funkcije. Doduše, jedan od likova jest administrativac u pothvatu teraformiranja, no iz romana je prilično jasno da u redovitim okolnostima teraformiranje zanima samo mjerodavne službe, a ni njih ne osobito - do te mjere da postoje cijeli fantomski projekti, s fantomskim osobljem, a novci za njih netragom nestaju...