VRUĆA SF JESEN

HELLBOY

Hellboy je filmska adaptacija strip serijala autora Mikea Mignolle. To je postala moda zadnjih godina, dala je podosta smeća i tu i tamo nešto suvislije. Hellboy je, srećom, bliži ovoj drugoj kategoriji.

Priča: Škotska, 1944. Nacisti, predvođeni nikim drugim do Rasputinom, pokušavaju spasiti stvar (tj. dobiti rat) otvarajući, pojednostavljeno rečeno, tunel izravno do pakla. E sad, konce im pomrse hrabri američki vojaci (Britanci valjda natežu veseljka, što li, obzirom da je to njihovo kopno!), ali ne prije no što se kroz napola otvoreni prolaz prošverca neki čudan klinac. Crvene boje kože, ima roščiće i rep. I voli čokoladice. I smjesta se dopao momcima, koji su ga prozvali Hellboy.

Danas. Hellboy je udarna pesnica tajne vladine jedinice za borbu protiv natprirodnih čudovišta. Vlada negira da on postoji, iako mediji trube o njemu na sve strane. Jest da si čovjek brusi rogove, ali taj je prokleti rep teško sakriti. Vrag, pak, ne spava, Rasputin se po tko zna koji put vraća iz mrtvih i Hellboy će se ubrzo naći pred dilemom otvoriti prolaz do pakla ili ne.

E sad, iako se ne može baš reći da je film sranje, isto tako se mora priznati i da je pomalo razočaravajući. Stripove nisam čitao, pa da usporedim, ali Guillermo del Toro (koji nam je u dobrom sjećanju ostao po filmu Mimic) se baš nije proslavio. Mislim, nije da je nešto posebno loše, film jednostavno osim rutinske pucačine i nešto malo superjunačkih emocionalnih boli ne nudi ništa novo. I Ron Perlman u naslovnoj ulozi ponavlja svog neandertalca dobra srca. Ukratko, ništa posebno, ali se može pogledati.

CATWOMAN

Još jedna stripovska adaptacija, ovaj put spin-off Batmana. Režirao francuski režiser Pitof, inače stručnjak za specijalne efekte, a čiji je prethodni uradak Vidocq opisan kao lijepo snimljen ali totalno bez glave i repa.

Ovo, recimo, ima neku glavu i rep. Ne i smisao. Halle Berry radi kao (znate već, smušena, zbrkana, isprepadana generalno i smotana k’o sajla) dizajnerica oglasa u kozmetičkoj firmi. Kad slučajno čuje da revolucionarni novi proizvod ima gadne popratne pojave, Sharon Stone je dade hladnokrvno ukokati.

E sad, okupe se oko njenog tijela mačke, svaka joj dade po jedan život i naša junakinja uskrsava kao žena-mačka. Malo prede, malo grebe, a inače se bori protiv zle kozmetičke industrije što je naumila porobiti sve žene svijeta. Ukratko, glupo i bezvezno. Trebam li još što reći?

VAN HELSING

Još jedan komad holivudskog smeća. Ovaj put reciklaža starih Universalovih serijala iz kasnih tridesetih i četrdesetih. Ono, u stilu Dracula protiv Frankensteina protiv vukodlaka, toga se snimalo na vagone.

Sad se toga primio Stephen Sommers, poznat po svojoj Mumiji, i ubrljao stvar. Van Helsing je ovdje prikazan kao vatikanski 007 (doslovno, imaju čak i radionicu gdje mu izmišljaju nova oružja) koji okolo tamani čudovišta. Tek što se vratio iz Pariza, gdje se obračunao s gospodinom Hydeom, a već ga šalju u Transilvaniju. A kad tamo, grof Dracula pokazuje posebni interes za pokuse izvjesnog doktora Frankensteina. Uskoči tu i po koji vukodlak, tek toliko, da se zna gdje smo. U Transilvaniji, naš će se 007 spetljati s ciganskom princezom, i zajedno će pomrsiti konce starom krvoloku. Doduše, na što se njih dvoje namjere, mogli su povesti i Ellen Ripley.

Već iz ove zadnje primjedbe naslućujete da se radi o smjesi svega i svačega, citata ima iz barem desetak, što pojedinačnih filmova, što serijala. Problem je što je sve jedan veliki CGI-crtić, uz puno jurnjave, dreke, vike i strke, a (za razliku od Mumije) skoro bez imalo humora. Sommers kuha juhu po istom receptu već po treći put i posljedica je krajnja dosada, za koju se gledatelj pita kad će konačno završiti. Nema tu ni strave, ni uzbuđenja, ni ushita, ni smijeha, samo jedan beskonačni i besmisleni davež i tupež. Izbjegavati!

RIDDICKOVE KRONIKE

Dawid N. Twohy je poznati scenarist i režiser nisko-budžetnih SF filmova. Vaš ga je omiljeni recenzent upoznao preko filma The Arrival, o tajnoj bazi izvanzemaljaca koji planiraju pokoriti Zemlju. Iako ne mogu ustvrditi da je film loš, ostavio me prilično hladnim, možda zato što me cijela X-fileki ikonografija baš i ne uzbuđuje. Pitch Black sam uspio propustiti, iako su mi ga nahvalili.

The Chronicles of Riddick je nastavak, utoliko što Vin Diesel i ovdje pokazuje kako dobro trči i vidi u mraku. A i neki likovi iz prvog filma su ovdje. Priča? Za Riddickom je raspisana nagrada. E sad, ne da su ga uspjeli uhvatiti, ali on svejedno ide da se najebe majke onima koji su mu stavili cijenu ispod slike. A kad tamo, cijela je planeta u opsadnom stanju! Navaljuju Mrtvozori, sekta koju predvodi vođa nadljudskih moći, a koja fanatično radi po sistemu ili se pokloni ili te uklonimo. Jasno, Mrtvozori su nenadjebivi i Riddick jedva uspijeva pobjeći invaziji, da bi sa zatvoreničkog planeta Krematorija izbavio svoju davnu poznanicu.

Međutim, kako je u svom nejebanju autoriteta uspio impresionirati Mrtvozore, oni šalju ekspediciju za njim. Vidjevši da ih se neće tako lako riješiti, Riddick se odlučuje na obračun. On sam. Njih gomile. Nemaju nikakve šanse.

Nije ovo bez svojih problema. Neke stvari nemaju baš veze s logikom, a još manje sa S dijelom SF kratice. Posebno se to odnosi na Krematoriju, jedinstveni planet na kome svaki dan sve gori, iako nije baš jasno što to ima gorjeti (zatvor je ukopan). Pomoglo bi i kad bi Vin Diesel malo manje pozirao i izgledao opasno, a malo više glumio. No, Twohy ipak uspijeva sve koliko-toliko držati pod kontrolom i rezultat je prilično gledljiv film, relativno suvislo složenih likova (iako su neki na rubu karikature), negativaca koji (gle čuda!) imaju i treću dimenziju, zanimljive vizualnosti i neočekivanog kraja. Vaš će recenzent iščitati i neke političke konotacije u totalitarističkom Mrtvozorskom uređenju, koje agresivno pokorava planet za planetom, šireći tako svoju viziju novog poretka u kome su sve razlike u kulturi, vjeri, rasi i tradiciji zbrisane. Zvuči poznato? U svakom slučaju, Riddickove kronike se dadu gledati i toplo ih preporučam.

ALIEN vs. PREDATOR

Što se Hollywooda tiče, ovo je visjelo u zraku već petnaestak godina.

Još u Predatoru 2 se nagovještava da se predatori diče po kojim trofejem aliena (pažljivo si odvrtite scenu kad Danny Glover na kraju uđe u predatorov brod i otkrije zbirku lubanja). Iste (1990.) se pojavio i prvi strip serijal Alien vs. Predator, u izdanju kuće Dark Horse, specijalizirane za franšize po SF-hitovima. Iduće je godine napisan i filmski scenarij (autor Peter Briggs) od kojeg se odustalo, a koji dosta duguje stripu.

Sjetimo se, bilo je to vrijeme zlosretnog Fincherovog filma Alien 3, kad se nije baš znalo da li je serijal uspješno zatučen i ako nije, kako ga nastaviti. Predator-franšiza se, kao što znamo, preselila u strip i romane: nakon neuspjeha Predatora 2 (koji ni u kom slučaju nije ćurka kako neki tvrde) nitko se više nije usudio pljunuti lovu za treći nastavak. Nije da se nije moglo. Predator u Iraku. Predator u Vukovaru. Predator u Ruandi. Vidite na što ciljam?

Što se tiče aliena, stvar je spasila ovca zvana Dolly, pa je Ripley klonirana, a s njom i naša omiljena čudovišta. Kako se već priča i o novim nastavcima alien-serijala, očito je, a u cilju popunjavanja praznine, iz naftalina izvučena stara AVP (službena kratica Alien vs. Predator) ideja, od koje je u međuvremenu nastao stripovski podserijal.

Film Paula W. S. Andersona se ne odmiče bitno od već viđenog, osim što radnju smješta u današnje vrijeme, na Antarktik. Tu satelit kompanije Weyland otkriva zagonetnu prastaru piramidu ispod leda. Zbrda-zdola skupljena ekspedicija, koja polazi istražiti ovaj jedinstveni nalaz, će ubrzo biti u gabuli do grla. Piramida je, naime, mjesto gdje predatori svakih sto godina dolaze položiti ispit zrelosti. Za to im, jasno, trebaju alieni. Ništa zato, kraljica je zaleđena ispod piramide, treba je samo otkraviti. Jaja imamo, trebamo još domaćine u kojima ćemo izleći nove aliene. Upravo se spuštaju! Pogađate, to je naša ekspedicija. Tko preživi facehuggere, naći će se između dvije vatre, pa tko živ, tko mrtav!

E sad, da je ovo nešto posebno pametno, nije. Da su likovi jedva nabačeni, jesu. Ali je Anderson uspio stvar izrežirati dovoljno agresivno i nemilosrdno, uz po koji vizualni trik i štos, da vas film cijelo vrijeme drži u napetosti. Ukratko, tko voli aliene i predatore, neće ni u kom slučaju izaći iz kina razočaran. Ovaj film nije naškodio ni jednom od postojećih serijala, a možda je otvorio novi, idealan za solidne pucačine, sasvim zabavne samo ako se dobro naprave. A AVP uglavnom to jeste.

SKY CAPTAIN AND THE WORLD OF TOMMOROW

Kao što to obično biva, šećer dolazi na kraju. Ovaj put u vidu jedne retro-brijačine, koju je vaš omiljeni recenzent otišao odgledati na pretpremijernu projekciju.

Kad čujete priču, pomislit ćete da je to još jedna bljezgarija kakve obično koljem tupim nožem. Dakle, New York. Cepelin Hindenburg III (kaj je bilo s drugim?) upravo pristaje uz vrh Empire State Buildinga. Među putnicima je i prestrašeni njemački znanstvenik, koji jedva uspije svom kolegi u Americi poslati upozoravajuću poruku prije no što netragom nestane. Nestalih znanstvenika ima još, a sve to istražuje novinarka Polly Parker (Gwyneth Paltrow). Slijedeći trag, odlazi na sastanak s rečenim kolegom, koji tvrdi da je sad on na redu. Znanstvenik je upozorava na opakog doktora Totenkopfa (nemojte se smijati!), ali prije no što joj uspije odati o čemu se radi, gradom odjeknu sirene za zračnu opasnost. Ne, nije Osama, već horde divovskih robota što dolijeću i zatim marširaju gradskim ulicama, rušeći sve pred sobom.

Vlada poziva u pomoć Nebeskog Kapetana (Jude Law), pilota bez straha i mane, koji će u svom P-40 uspješno natjerati robote na uzmak. Ali, Totenkopf će njegovoj maloj i hrabroj zračnoj vojsci ubrzo upriličiti reprizu Clark Fielda. Zagonetni će mu roboti tom prilikom oteti najboljeg prijatelja Dexa, ali ne prije no što on ustanovi odakle dolazi upravljački signal za sve te leteće strojeve. Slijedeći Dexove upute, Kapetan svojim avionom, s Polly na pomoćnom sjedalu, leti pravo za Tibet. U pomoć će im pristići i Kraljevska Mornarica sa svojim letećim nosačima aviona, a konačni će se obračun i zaustavljanje Totenkopfova paklenog nauma odigrati na dalekom, pustom otoku, neucrtanom u karte.

Još ste živi? Niste umrli od smijeha? Dobro! Jer, da bi se ovaj film shvatio, treba vidjeti njegova ishodišta. A to su američki filmski serijali iz 1930-tih, uz dodatak štiva poput onog kakvo je objavljivao Hugo Gernsback, a (što je za ovaj film možda još važnije) ilustrirao Frank R. Paul. Tu je naribano i podosta tadašnjeg stripa, a konačno je sve začinjeno Fritz Langom i njegovim klasicima poput Metropolisa i Žene na Mjesecu. Ukratko, retro!

Ovo nije prvi hommage cijelom jednom periodu američke popularne kulture, serijal o Indiana Jonesu je najbolji i najpoznatiji primjer. Međutim, Sky Captain je i snimljen u stilu svojih uzora. Cijeli je gotovo monokromatski (nije baš ispravno reći crno-bijeli), s vizualnošću, hardverom, kadrovima i osvjetljenjem ravno iz perioda pred Drugi svjetski rat. Takvi su i likovi i odnosi među njima, Gwyneth i Jude su možda fulali pola stoljeća, toliko im image kasnih tridesetih leži. Sve je to sasvim uspješno i s humorom režirao Kerry Conran, za koga nisam do sada čuo.

Problem može biti u nečem drugom. Naime, da bi se Sky Captaina moglo razumjeti, mislim da je navedeni kulturološki background skoro pa neophodan. Koliko je kod nas ljudi vidjelo američke filmske serijale? Tko je imao prilike čitati rani američki SF i općenito pulp prozu, ne iz Zlatnog doba, nego prije? Sa svim tim herojima, često baš avijatičarima, vitezovima tog doba? I odanim prijateljima i zanosnim junakinjama - vječnim zaručnicama? Da ne spominjemo zlokobne genijalce (obično njemačkog ili kineskog porijekla) sa svojim suludim planovima i nevjerojatnim izumima? (Nije da nije bilo dostupnih retro filmova: Rocketeer i The Shadow mi padaju na pamet, op. ur.)

Bilo je to vrijeme kad su u širokoj javnosti avion i zračni brod pobuđivali ushit, raketa i uran bili mašta više nego stvarnost, robot kao riječ stara tek koju godinu, a biotehnologije na nivou doktora Moreaua. I moralne su podjele bile jednostavnije, dobro je bilo dobro, zlo je bilo zlo. Barem u filmovima, stripovima i romanima kakve je uspješno oživio Conran sa Sky Captainom.