Dražen Kačar jedan je od onih ljudi bez kojih se SFera ne bi mogla ni zamisliti. Za prošli sferakonski "Parsek" - bio je to broj 75 - Dražen me obradovao pričom o ratu liganja i ljudi, u koji se upetljanom našla čak i jedna sipa. Ove godine mi je opet utrapio priču o sukobu lignjastog (?) bića i čovjeka i još nečega. Bilo kako bilo, kad budem iduće godine sastavljao sferakonski broj, ZAHTIJEVAT ĆU priču u kojoj se spominju lignje...

ZLA MAĆEHA

"Neće izdržati!", rekao je kompjuktor.

"Hoće. Mora", Ivana je pojačala dovod energije u štitove. Indikator za rezerve je počeo treperiti zeleno.

Još jedan udarac je zatresao brod, zaštitna polja su bolno zastenjala, a vrisak titanijske legure se pronio hodnicima. Zla maćeha opasno je vibrirala od sirenovih nasrtaja i udaraca o oplatu.

"Prokleta lignja!", Ivana se borila sa zaštitnim pojasom:"Zašto ne ide tamo gdje mu je mjesto?"

"Želi tebe", rekao je kompjuktor.

Ivana je tresnula po okidaču za lasere koje je siren već ranije onesposobio.

"I ja želim deset uniformiranih mornara, pa ne skačem na svakog kojeg vidim! Što bi lignja uopće radila s ljudskim bićem?"

"Možda se…"

Novi se tresak prolomio kabinom i brod se opako trznuo, skoro do granice pucanja infrastrukture. Indikatori opterećenja su vrisnuli i prešli na crveni dio skale. Neprivezane stvari su dobile dodatno ubrzanje i luđačkom brzinom letjele naokolo.

"…zaljubio", dovršila je umjetna poluinteligencija: "Aaa! Ubit će me otvarač za konzerve!"

"Ne histeriziraj! Uvijek si oklopljena sa sedam zaštitnih slojeva i uvijek se bojiš. Ako će ovdje netko nekoga ubiti, onda ću ja njega!

Kompjuktor je počeo ispuštati piskave krikove.

"A mislila sam mu poštedjeti život. Samo je trebao odletjeti do maternice, ispustiti sjeme i otići odakle je došao."

Siren se obavio oko malenog jednosjeda klase Prikupljač, lovca modificiranog za lov na divovska bića u otvorenom svemiru. Sirenovo ogromno tijelo je zajašilo višestruko manji brod, krakovi su se obavili svud po njemu i samo su zaštitna polja na izmaku snage stajala između njega i posade.

Siren je udarao, uspaljeno tukao po oplati i šibao sve oko sebe, obeznanjen strašću i prilikom za parenje. Njegovo golemo oko se pripilo uz staklo kabine, uz komad nabildane plastike koji je stajao između njega i njegove ženke.

Želim te, emitirao je na svim frekvencijama i svim ljudskim jezicima koje je znao, želim te i dolazim po tebe.

Ali iz broda odgovora nije bilo.

Ivana je palila i gasila raketne motore od kojih je siren nakratko odskakao, samo da bi se ponovo još čvršće priljubio uz brod.

"Nisi ni od kakve pomoći!", proderala se na usplahireni kompjuktor koji je nesuvislo ponavljao mantru o samouništenju u slučaju neuspjeha.

"Kako nisam? Uvijek sam se brinula o tebi. Reci mi što osjećaš i potrudit ću se da ti bude bolje", rekla je umjetna poluinteligencija.

"Osjećam bijes, osjećam nezahvalnost i osjećam poniženje."

"Pa ti se njega bojiš."

Ivana je uspjela opržiti sirena dovoljno da bi odskočio na par sekundi unutar kojih je ona uspjela izvesti kratak manevar okretanja broda.

"Ne, samo mi ti ideš na živce", šutnula je postolje kontrolne kutije iza koje je ležao kompjuktor.

"Ivana, zašto mi to radiš? Tko će upravljati sustavom za održanje života ako me oštetiš?

"Manipulatoru odvratni!", rekla je Ivana i izdiktirala šifru koja joj je omogućavala da jednim pritiskom na dugme isključi kompjuktor.

"Nemam sad vremena za tvoje glupe igre. Zašto ne ide prema maternici?"

Siren se trljao uz brod, uz pleksiglas i titanijsku leguru i zaštitno polje koje je mjestimično sasvim popustilo, pa je morao paziti da na tim mjestima ne zdrobi konstrukciju. U njegovom divovskom tijelu su pjevale zvijezde, protuberance i solarni vjetrovi, a frekvencija zaštitnog polja ga je samo još više napaljivala, ali to malo energije nije moglo ugasiti njegovu žudnju.

Udarao je trbuhom u zaštitno polje, znajući da ne bi trebao, jer je polje vodilo do otvora na kraju broda, zamke za njega, njegovu vrstu i njegovo sjeme, ali si nije mogao pomoći.

Ljudima je njegovo sjeme trebalo da bi produžili svoje kratke živote i ukrali vrijeme koje im nije pripadalo. A njega, koji je imao sve vrijeme na svijetu i koji ga je mogao pokloniti kome je htio, njega se nikad nije pitalo tko je zaslužio.

Želim te, zapomagao je, budi moja i dobit ćeš više od tih par godina života.

"Imam ga!", uzviknula je Ivana i čvršće stegnula pilotsku palicu.

Kompjuktor je pokrenuo mašineriju koja je negdje tiho zazujala. Klopka na kraju broda, koju su zvali maternica, se pripremala da uhvati i imobilizira žrtvu dok joj se oduzima dragocjena tekućina.

"Sad više ne može pobjeći. Koliko truda za to malo eliksira mladosti. Da mu je bar cijena veća!"

"Kad budeš starija i pametnija", odvratio je kompjuktor, "možda ti bude drago što nije. I tebi će jednom zatrebati."

Ivana se nasmijala i izgovorila šifru koja je deaktivirala dugme za trenutno gašenje kompjuktora.

"Evo! Prestani se duriti."

Brod se naglo zatresao od sirenovog divljeg naleta. Ravno u maternicu! Kompjuktor je tiho zaječao.

"Ha!" uskliknula je Ivana, "Gotov je. Nemoj ga ubiti. Samo ćemo mu uzeti sjeme i pustiti ga da ide."

"Neću ga ubiti", promrljao je kompjuktor. Još se jedan potmuli udarac uz jeku proširio brodom i Ivana bi izletjela iz sjedišta da ju sigurnosni pojas uz krajnje naprezanje nije zadržao.

"Što se događa? Zašto ga maternica nije svezala i uspavala?", Ivana je progutala pljuvačku.

"Uvijek sam se brinula o tebi.", rekla je umjetna poluinteligencija.

Ivana je pogledala upitno prema kameri na stropu. Kompjuktor je šutio, a iz pilotskog sjedišta su iskočile metalne narukvice i obavile se oko njenih ruku i nogu. Zvuk udarca metala o metal ispunio je kabinu.

"Što to radiš?"

"Uvijek sam se brinula o tebi."

"Pusti me, luđakinjo! Ovo nije smiješno!"

Novi sirenov udarac se osjetio u brodu. Ivana je poskočila skupa sa stolicom.

"Tvoja hrana će potrajati nekoliko godina ako se prestaneš trzati i rasipati energiju. Zrak se može reciklirati i dulje od toga. Ne možeš reći da se ne brinem za tebe..."

Sirenovi udarci su postajali sve brži i brži. Brod se tresao i vibrirao, ali indikatori opterećenja nisu davali znak za uzbunu.

"Pusti me! Zaustavi ga! Što to radiš?"

"Šuti...", prošaptala je silikonska poluinteligencija:"Šuti, i pusti me da na miru svršavam."